Albinot MALOKU Sve navedene zemlje bez međusobne integracije džaba pričaju i lažu svoje narode o integraciji, viznim olakšicama, napretku na polju socijalno-ekonomske situacije, poštovanju prava manjina i slično. Ne očekujem, niti bih tražio da zemlje u regionu djeluju bez interesa, ali kao što sam već na početku naveo u interesu je svake zemlje saradnja i integracija, međusobna kao prvo, pa poslije i prema Evropskoj uniji.

Ne fantazirajući da ću postići ono što bih želio, ali inspiriran vrijednosno-apelirajućom sviješću o toleranciji i kooegzistenciji, a ne divergenicijom i sukobima, dao sam sebi za pravo da objasnim zašto je potrebna – Etika komšiluka.

Transcendecija iz neprijateljskog stanja u prijateljsko nije utopistička stvar, kao ni etika komšiluka između naroda i država Zapadnog Balkana. Naprotiv, ona je potrebna i poželjna. Rat koji se desio u devedesetim produbio je jaz među narodima, ali to, ako se gleda u perspektivi budućnosti, ne bi smjelo da predstavlja smetnju i mora se prevazići.

Federalne jedinice koje su proizašle nesporazumnim raspadom bivše Jugoslavije i postale neovisne države time nisu riješile sve probleme. Osim onih starih nastali su i novi. Ratom i sukobom nisu ostvarile nikakave ciljeve i neće ih ostvariti nikada, osim konstruktivnim putem.

Etika komšiluka je moguća. Pitanje je kako, a odogovor je sljedeći: mir i stabilnost među stranama u sukobu se čuvaju konsenzusom o podjeli interesa. Sve države i državnici u zemljama Zapadnog Balkana moraju kalibrirano početi da shvataju realnost, jer u njoj bez suradnje i pomirljivih odnosa nema perspektive, ni za njihove države, ni za građane njihovih država.

Povijest je ireverzibilna, i o tome ne vrijedi raspravljati, ali nastavak sa politikom arogancije i sukoba samo produbljava netrpeljivost i povučenost između sukobljenih strana. Bez boje milosti, svi miroljubivi, svjesni i odgovorni građani u državama regiona treba da zaustave svoje izabrane predstavnike u zadržavanju statusa quo i to s nekontroliranom žudnjom i sa ograničenim osjećajem kolektivne odgovornosti.

Ako pogledamo mapu Evrope, u njenom centru vidjet ćemo jednu veliku „rupu“ u kojoj kao da ne postoji ništa, a to su države Zapadnog Balkana. Evropa za to sigurno nije kriva. Evropska unija nastavlja sa svojim doprinosom u osiguravanju napretka na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, u Makedoniji, u Srbiji, u Hrvatskoj, u Crnoj Gori i u Albaniji. Angažirana je u ovim zemljama na konstruktivnom procesu reforme trenutnog stanja na terenu.

Ako pogledamo mapu Evrope, u njenom centru vidjet ćemo jednu veliku „rupu“ u kojoj kao da ne postoji ništa, a to su države Zapadnog Balkana. Evropa za to sigurno nije kriva. Evropska unija nastavlja sa svojim doprinosom u osiguravanju napretka na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, u Makedoniji, u Srbiji, u Hrvatskoj, u Crnoj Gori i u Albaniji. Angažirana je u ovim zemljama na konstruktivnom procesu reforme trenutnog stanja na terenu.

Promatrajući situaciju izbliza, interni problemi u ovim državama su veliki i neće se riješiti sami od sebe, i ukoliko njihovi legitimni predstavnici nastave sa politikom neodgovornosti. Evropska unija, za koju se retorično zalažu svi političari i sve države u regionu neće im se približiti s tolikim problemima. U svim navedenim državama, gdje u većini njih pobjeđuje: „Evropska Srbija“, „Evropska Crna Gora“, „Evropska Hrvatska“, „Evropska Makedonija“, „Evropska Bosna i Hercegovina“, „Evropsko Kosovo“ i „Evropska Albanija“ - vidne su razne kontradiktornosti.

Srbija, kao prva na mojoj listi, pokazuje velike znake proturječnosti, tj. stvarno stanje vs. pobijeđena politika za „Evropsku Srbiju“. Vlada u Srbiji umjesto da proizvodi politiku suradnje sa susjedima, ona nastavlja sa politikom egocentrizma i nacionalnog narcizma. Unutar političke elite u Srbiji postoje velike razlike u interpretiranju „Evropske Srbije“. Tako imenovane pro-evropske snage u Srbiji sa Borisom Tadićem na čelu ne odustaju od politike arogancije i destruktivnosti po pitanju Kosova, ali i Bosne i Hercegovine. Na unutrašnjem planu socijalni jaz između bogatih i siromašnih u Srbiji sve je veći, a o pravima manjina da i ne govorimo.

Hrvatska se nalazi u boljem položaju nego druge zemlje u regionu kada govorimo o politici „Evropske Hrvatske“, međutim i tu su na vlasti konzervativne snage. Pregovore sa Evropskom unijom prekinula joj je Republika Slovenija. Osim prema Sloveniji, ne gaji simpatiju ni prema svom susjedu Srbiji. Kada su u pitanju odnosi sa Bosnom i Hercegovinom, zahvaljujući politici predsjednika Mesića stvari su već u boljem položaju.

U Crnoj Gori nakon zadnjih izbora u kojima je pobijedila koalicija za „Evropsku Crnu Goru“ vidjet ćemo šta će se desiti. Milo Đukanović može nas iznenaditi u svakom momentu. Moju tvrdnju o iznenadnom preokretu Đukanovića baziram na empirizmu. Crna Gora nema otvorene probleme sa drugim susjedima izuzev sa Bosnom i Hercegovinom (učešće sa Srbijom u agresiji i genocidu, te hapešnje i deportacija izbjeglica 1992.), ali i na unutrašnjem planu mora da se pozabavi i bori sa korupcijom. Po pitanju manjinskih prava daleko je od poželjnog.

Bosna i Hercegovina ima more problema, ali problemi nisu nerješivi. Invalidna formulacija Dejtonskog sporazuma na kojoj se temelji Bosna i Hercegovina predstavlja prepreku za svaki pokušaj napretka, i niko joj ne pomaže ako podržava taj sporazum, već joj se time samo vežu ruke za bilo koji pomak u bolju budućnost. Kada je 1995. godine potpisan Mirovni sporazum u Dejtonu imao je za cilj da zaustavi rat, ali ne i dugoročne zastoje u napretku Bosne i Hercegovine. Čvor zavezan u Dejtonu mora se pažljivo i strpljivo odmotavati, a prije svega mudro i odvažno. Entiteti koji, svaki na svoj način, prave probleme, korupcija u vlasti, glomazna i bespotrebna državna administracija, su neki od onih faktora koji onemogućavaju i blokiraju napredak ka „Evropskoj Bosni i Hercegovini“.

Kada govorimo o Kosovu moramo reći da bi gubitak onoga što je postignuto oživio druge probleme. Kosovo nije promijenilo svijet, ali odlučno se bori da pokaže i dokaže svijetu da se ono promijenilo. Stanje unutra nije na zavidnom nivou, vlada koja u svakom istupanju koristi žargon koji portretizira „Evropsko Kosovo“ u svom radu ne ide ukorak sa onim što govori. Socijalna situacija građana na Kosovu je u vrlo lošem stanju, a vladino ponašanje ocijenio bih neodgovornim spram stvarnog stanja na terenu. Po pitanju manjinskih prava Kosovo se može ponositi.

Makedonija je dobila novog predsjednika bez ijednog albanskog glasa, što mu ne daje za pravo da se predstavlja kao legitimni predsjednik svih građana svoje zemlje. Makedonija, otprilike kao i Bosna i Hercegovina, ima velike probleme na unutrašnjem planu, ali tako i na regionalnom. Ohridski sporazum nije sproveden u potpunosti, problem sa Grčkom oko imena države nije lako rješiv, što puno koči politiku Makedonije prema Evropskoj uniji.

Albanija na regionalnom planu nema problema, ali, iako je vidan njen napor, ona na unutrašnjem planu ima puno posla i mora dosta toga da učini kako ne bi došla u kontradiktornost sa politikom „Evropske Albanije“.

Promatrajući sve navedene činjenice spontano i intelektualno dolazimo do toga da se moramo opredijeliti, ako hoćemo u EU onda moramo da uskladimo našu politiku sa evropskom: na prvom planu moramo da stavimo regulisanje susjednih odnosa. Ne idu zajedno politika međusobne izolacije i integracija u Evropsku uniju! Sve navedene zemlje bez međusobne integracije džaba pričaju i lažu svoje narode o integraciji, viznim olakšicama, napretku na polju socijalno-ekonomske situacije, poštovanju prava manjina i slično. Ne očekujem, niti bih tražio da zemlje u regionu djeluju bez interesa, ali kao što sam već na početku naveo u interesu je svake zemlje saradnja i integracija, međusobna kao prvo, pa poslije i prema Evropskoj uniji.

Etika komšiluka je ono što bi ublažilo i unaprijedilo dobre susjedske odnose. Od suprostavljenih neprijatelja, zemlje Zapadnog Balkana treba da se okrenu najblaže rečeno u suprotstavljene prijatelje. Interes je EU, i to je početni konsenzus na kome se čuva mir, stabilnost i prosperitet na prostoru Zapadnog Balkana.