Djelimična rekonstrukcija i dogradnja munare na Tucakovića džamiji u neumskom naselju Rabrani primjer je manipulativne upotrebe administrativne i političke moći kako bi se kršila temeljna ljudska prava a krivcem označila grupa kojoj se ta prava krše.

U najkraćem, općinske vlasti unedogled odugovlače izdavanje potrebnih administrativnih dozvola za rekonstrukciju i djelimičnu nadogradnju male džamije čiji objekat već stoljećima postoji u ovom mjestu. Usto, općinska administracija se ponaša diskriminatorski, jer najveći dio stambenih i ostalih objekata izvan gradske zone nemaju potrebne dozvole, niti je ikada urađen prostorni plan cijelog općinskog područja, uključujući i Rabrane. Stoga, izdvajanje samo jednog objekta između hiljada drugih i insistiranje da se samo na njemu „trenira strogoća“ a u svim drugim slučajevima gleda kroz prste, predstavlja očiglednu diskriminaciju.

Ponašanje neumske administracije po principu analogije uporedivo je sa slučajem iz Grčke koji je već tretirao Evropski sud za ljudska prava u Strazburu i o tome donio presudu. Inače, ovaj Sud se stara o poštivanju Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Za vjerska prava naročito su značajni članovi 9, 10, 11 i 14 Konvencije kojima se garantira pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, slobodu izražavanja, slobodu okupljanja i udruživanja i zabranu diskriminacije. Općepoznato je da presude Evropskog suda za ljudska prava obavezuju sve zemlje članice Vijeća Evrope i postaju dio sudske prakse, a u Bosni i Hercegovini Konvencija je nadređena domaćem zakonodavstvu.
Grčke vlasti su nerazumno dugo odugovlačile izdavanje jednoj vjerskoj grupi potrebnih dozvola za korištenje prostora za obrede i okupljanje. Nakon dugog čekanja grupa je počela, i bez saglasnost Ministarstva za obrazovanje i vjerska pitanja Grčke ili episkopa, koristiti prostor za vjerske obrede, zbog čega su grčke vlasti krivično gonile i osudile njene pripadnike. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu (predmet Manoussakis i drugi protiv Grčke, presuda od 26. 09. 1996., Reports 1996-IV; hudoc.echr.coe.int ) je zaključio da je Grčka prekršila pravo na slobodu vjere garantirano članom 9, i stao u zaštitu prava religijskih grupa da posjeduju i upravljaju vlastitim objektima za obavljanje obreda i okupljanje. Postupak odugovlačenja grčkih vlasti, a posebno krivično gonjenje onih kojima su uskraćena odobrenja, Evropski sud našao je suprotnim osiguranju prava na slobodu vjere u demokratskom društvu.

U obrazloženju presude se navodi da određivanje krivičnim djelom „vršenja obreda bez prethodne saglasnosti“, posebno ako se ima u vidu otezanje relevantnih vlasti, „nije odgovaralo zakonitom cilju“. Konvencija garantira pravo na slobodu vjere bez bilo kakvog diskrecionog prava države kojim bi ona odredila legitimnost vjerskih uvjerenja ili sredstava kojima se ona izražavaju, a nametnuta osuda se „ne može smatrati srazmjernom legitimnom cilju kojem se težilo, niti, prema tome, neophodnom u demokratskom društvu“.

U drugoj presudi (Metropolitan Church of Bessarabia and others v. Moldavia, 13. 12. 2001. g., Reports 2001-XII; hudoc.echr.coe.int ) Evropski sud za ljudska prava, imajući u vidu da tradicionalno vjerske zajednice čine organizirane strukture, skrenuo je pažnju da se član 9 mora tumačiti u svjetlu člana 11 Konvencije, koji štiti zajednički život bez ometanja države. Pravo na slobodu vjere obuhvata pravo ispoljavanja vjere u zajednici s drugima i slobodno udruživanje bez neopravdanog uplitanja države. Evropski sud potvrđuje da pravo na slobodu vjere nije samo individualno pravo nego se mora omogućiti vjernicima da imaju organizaciju u kojoj će ostvarivati svoja kolektivna prava i mjesta gdje će vršiti obrede.

Posmatrano u svjetlu ovih presuda jasno je da je pitanje Tucakovića džamije u Rabranima primarno pitanje poštivanja sadržaja i intencija Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, u demokratskom društvu svaki zakon treba da bude u službi osiguranja i zaštite ovih prava i ukoliko nije tako, zakon se mora uskladiti s ovim pravima. Temeljna ljudska prava i slobode su po hijerarhiji vrijednosti starije od svakog zakona, a mogu se ograničavati samo pod tačno propisanim uvjetima i radi ostvarenja veoma specifičnih ciljeva.

Pravo na slobodu vjere isključuje bilo kakvo diskreciono pravo države da odredi koje i kakvo je izražavanje vjerskih uvjerenja legitimno, ili koji je obim vjerskih potreba i sredstava izražavanja, također isključuje procjenu državnih organa kakav će vjerski objekat biti, koliko ima vjernika i koliko će ih se u njemu okupljati. Da li će u džamiji u Rabranima biti 7, 15 ili 115 vjernika nije pitanje kojim se bavi bilo koji organ vlasti, osim što ovaj argument može pokazivati političku ili ideološku pozadinu koja iza stoji. Muslimani u Rabranima ne samo da imaju individualno pravo na slobodu vjere nego im se mora omogućiti da imaju adekvatno obredno mjesto u kojem će ostvarivati svoja kolektivna prava, ispoljavati vjeru u zajednici s drugima bez neopravdanog ometanja ili uplitanja države.

Neumska administracija krši Konvenciju jer nerazumno odugovlači izdavanje traženih saglasnosti i dozvola. Ovaj postupak je, u međuvremenu, prouzročio izvođenje ograničenih radova na objektu. Da nije bilo prvog kršenja (Evropske konvencije od strane Općine) ne bi bilo ni drugog (zakonskih i administrativnih propisa), a što je, u suštini, niži nivo nego što je to kršenja temeljnih prava i sloboda iz Evropske konvencije. Stoga je potrebno otklanjati uzroke kako bi se otklonile posljedice.
Ograđivanje džamijskog objekta žutim trakama i inspekcijska zabrana ulaska u džamiju radi vršenja obreda, u objektu koji tu postoji stoljećima i kontinuirano služi toj svrsi, ne samo da je kršenje prava na okupljanje i vršenje zajedničkog obreda, nego je drski akt zastrašivanja i prijetnje.
Najava, pak, krivičnog gonjenja, kao što je to jasno iz grčkog primjera, je kršenje Konvencije, jer ne može odgovarati zakonitom cilju i nije srazmjeran korak u demokratskom društvu, posebno uzimajući u obzir da je cijeli događaj posljedica otezanja relevantnih vlasti u izdavanju dozvola.

Pravo na slobodu vjere isključuje bilo kakvo diskreciono pravo države da odredi koje i kakvo je izražavanje vjerskih uvjerenja legitimno, ili koji je obim vjerskih potreba i sredstava izražavanja, također isključuje procjenu državnih organa kakav će vjerski objekat biti, koliko ima vjernika i koliko će ih se u njemu okupljati. Da li će u džamiji u Rabranima biti 7, 15 ili 115 vjernika nije pitanje kojim se bavi bilo koji organ vlasti, osim što ovaj argument može pokazivati političku ili ideološku pozadinu koja iza stoji. Muslimani u Rabranima ne samo da imaju individualno pravo na slobodu vjere nego im se mora omogućiti da imaju adekvatno obredno mjesto u kojem će ostvarivati svoja kolektivna prava, ispoljavati vjeru u zajednici s drugima bez neopravdanog ometanja ili uplitanja države.

Iz dosadašnjeg ponašanja općinske administracije vidljivo je da ona, zaista iz potpuno nerazumljivih razloga, ne želi dati potrebne saglasnosti, jedino što daje jesu izgovori i povremene prijetnje i zastrašivanje. Međutim, temeljna prava i dostojanstvo iznad su svake opstrukcije, diskriminacije i sile. Tucakovića džamija u Rabranima nije mjesto gdje se smije pokazivati inat i supremacija, nego mjesto poštivanja ljudskih prava i potreba, to treba ostati prostor dostojanstvenog susretanja i uzornog komšijskog življenja. Takvih svijetlih primjera uvijek je tu bilo. /Foto: Preporod.info/

Zadaća organa vlasti je olakšati zadovoljenje temeljnih potreba i uživanje osnovnih prava svih građana. Organ vlasti mora rješavati po istim kriterijima i standardima sve zahtjeve. U slučaju Tucakovića džamije nije tako. Islamska zajednica je od početka bila spremna da ispuni sve zakonom predviđene uvjete za dobijanje potrebnih dozvola, ali ne može prihvatiti da se osporava ili izigrava temeljno vjersko pravo malobrojne povratničke populacije u Rabranima s pozicije administrativne i političke moći. Mnogo je više od diskriminacije kada organ vlasti dio građana ili neku specifičnu grupu onemogućava da ispuni zakonske i administrativne propise, ovdje u konkretnom primjeru u području gradnje, i kažnjava ih zbog toga što hoće poštovati zakon, a drugima tolerira bespravnu gradnju.

Parcijalnim građevinskim radovima nikome nije nanijeta šteta niti ona može iz njih proizaći. Općina nikada nije uradila prostorni plan cijeloga područja, tako da se radovima ne narušava bilo kakav plan koji je općina usvojila. S čime je u suprotnosti gradnja munare, s kojim ili kakvim prostornim planom? Nikakvim!

Na postojećoj lokaciji stoljećima se nalazila džamija s ograđenim džamijskim dvorištem unutar kojeg je sada dograđena munara. Raniji džamijski objekat, veoma skromnih dimenzija, ni u prethodnom periodu prostornim kapacitetom nije zadovoljavao sve potrebe muslimana koji su joj gravitirali. U ranijim periodima ovoj džamiji, pored Tucakovića, gravitirali su Elezovići i Sefe iz Gornjeg Hrasna, Gušići iz Crnoglava, a na Bajram bi dolazili i muslimani iz Bjelojevića, s rubnog područja stolačke općine. Dakle, ova džamija je oduvijek bila obredno mjesto na kojem su se okupljali muslimani šireg područja.

Iz dosadašnjeg ponašanja općinske administracije vidljivo je da ona, zaista iz potpuno nerazumljivih razloga, ne želi dati potrebne saglasnosti, jedino što daje jesu izgovori i povremene prijetnje i zastrašivanje. Međutim, temeljna prava i dostojanstvo iznad su svake opstrukcije, diskriminacije i sile. Tucakovića džamija u Rabranima nije mjesto gdje se smije pokazivati inat i supremacija, nego mjesto poštivanja ljudskih prava i potreba, to treba ostati prostor dostojanstvenog susretanja i uzornog komšijskog življenja. Takvih svijetlih primjera uvijek je tu bilo.