Mogao bih iznositi još nebrojeno povjesnih činjenica ali kako čitanje na ovim prostorima predstavlja tegobe, dovoljno je tumačenje legendarnog novinara, uz to navijača “Crvene zvezde” ali i analitičara iz Crne Gore, te oca moderne Srbije, Ćosića koji pišu.

Sveti Sava nije bio Srbin, on je bio Grk! Jer je žena Stefana Nemanje bila Grkinja. Nikada ništa nije napisao, nijednu knjigu. Ne postoji u crkvenim dokumentima. Nije opismenio ni svoga oca, a on je kao prvi srpski učitelj. A kamoli da je osnovao neku školu. Još jedna velika laž je Vuk Karadžić. On je katolik! A Srbi ga dižu u nebesa kao tvorca srpskog jezika. Vuk Karadžić je crkvene knjige, koje je Despot Stefan Lazarević u Resavskoj školi, zahvaljujući Konstantinu filozofu, prevodio, preko svojih posrednika kupovao za sitne pare, plaćao je seljake oko manastira da mu uzimaju te knjige i odnosio u Beč. Kad je Vuk Karadžić umro, sahranjen je po katoličkim običajima u Beču. Znači, Vuk Karadžić je laž, kao i Sveti Sava. (Milojko Pantić, legendarni beogradski sportski novinar i komentator za Večernji list.hr) Dalje piše crnogorski politički analitičar Nikola Balada:

Nepreciznosti i nejasnoće postoje i oko lika Svetog Save. Mnogi tvrde da je u freski u Mileševi njegov originalni fizički izgled. Ako je tako, zašto je natpis pored njegovog lika „Bogonosni otac Sava“, a ne izrazom Sveti. Mnogi smatraju da se na primjeru Svetog Save dogodilo nešto neobično, u osnovi vrlo rijetko, a to je da je crkva postala narod, a narod crkva i u teološkom i u moralističko i u nacionalno-političkom smislu. Zato ću završiti ovu misao sa riječima srpskog teologa Justina Popovića koji kaže. „Svetosavlje nije ništa drugo do pravoslavlje samo u srpskom ruhu i srpskoj redakciji“. Da zaključim, da li se neko zapitao koliko je u dinastiji Nemanjića bilo svetaca i kakva je istorijska pozadina tih ličnosti. Kako je moguće da su se za vrijeme vladavine tih svetaca desila dva građanska rata čiji su oni direktni inspiratori. Sveti Simeon, odnosno Nemanja bio je svetac i glavni protagonista građanskog rata u kojem je ogroman broj ljudi pobijen. Njegovi sinovi Stefan Prvovjenčani i Vukan, braća Svetog Save, su borbom za prijesto i vjeru takođe bili agresori, a ne sveci. Sve ovo navodi na razmišljanje kako je moguće da je na ovakvim istorijskim činjenicama, čiji su izvori upravo u literaturi srpskih istoričara, izvedeni pogrešni zaključci, stvoreni kultovi i mitovi kojima manipulišu svojim narodom, a i narodom Crne Gore.” Pečat na ovo daje Dobrica Ćosić:

„Lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo maštovito, stvaralački, inventivno. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.“

U priči o Rastku Nemanjiću ili ti Svetom Savi koji nije bio fašista kako to guraju u usta hafizu Amiru ef. Mahiću, mladom i akademski obrazovanom glavnom imamu u Kozarcu, koji je svoj deseti rođendan dočekao u ljeto 1992. godine u logoru Trnopolje gdje je odveden sa svojim roditeljima od strane Srba. Rastko Nemanjić je utemeljitelj mržnje spram drugog i drugačijeg, a kada nema protivnika mržnja se demonstrira unutar porodice. Rastko Nemanjić nije umro na povratku iz Jerusalema već u Bugarskoj, gdje je protjeran od svoje dvojice braće koji su se borili i krvili za vlast. Znači, Rastko Nemanjić je umro kao muhadžir, izbjeglica. Kako istina konačno ne bi ugledala svjetlo dana i “ogolila” i cara i careviće pa tako skinula veo sa priče o “srpstvu i svecima”, zagovara se snimanje filma “Hajde da se vozimo.” Režiju bi trebao potpisati Nemanja Konvertirani. Da me se lakše razumije nastavak kolumne ću prilagoditi izvedbi uz gusle. Dok je bilo para on se ranije zvao kovertirani, no kako se zacijedile hazne i izbjegao poreske kazne, primirio se u liku konvertita. Ponekad opsuje Tita, na prošlost svoju piša u masti sav poput miša, rakijom ispire unutrašnjost glave. No da bi bilo “zaprave” lipši kenjče do zelene trave, scenarista je Muharem, majčinog pokajanja harem, da se počešljao barem. Puno je “nobelovca” čit’o, on bi da bude i to, malo po Saraj’vu se skito, gdje sijao je kukolj umjesto žito. U stilu “dobro odgojenih manira” odluči da konvertira, pa se u Beogradu, sav u svome jadu, sastao sa fašistom i nobelovcem. “Ko tebe hljebom ti njega kolcem!” Od svoga uzora samo je imao sliku, nalazio se u njegovom djelu nikako liku. Sada konvertirano stenje, kako od kamenja napravit’ ordenje. Kako napisati da je Rastko Nemanjić protjeran od braće i umro ko izbjeglica što je povjesna činjenica. Kako to da je Kraljević Marko, u turskim skutima plak’o? Puzivoda poput dabra, a mi ga u čitankama učili ko hrabra! Zato su dvojica konvertirali, bili izabrani a da nisu sami birali. Film će snimati u Mokroj gori, tamo se glupost glasno zbori. Za dobro upućene u anatomiju jer znaju o čemu se zbori, sve je nekako i počelo u mokroj gori. A kada bude pri kraju stvar, snimit će prugu Beograd-Bar. Na premijeru će pozvati vuka, ako do tada njegova ruka, baš mu je muka, ostavku podnese u stilu sina Bruta, što je htio do sad bar osam puta. Nije više deminutiv ali jeste pežorativ. U filmu će biti korištene sve arhivske laži sa menija koje se vjerno prenose od usta do usta više od milenija. Nije bilo vlastitog jezika niti pisma ko u Heretika, kako Rastko zvao Bogumile. Stari Vuk je sa nogom drvenom krao jezik narodu pismenom.

Priča se da bi u filmu mogla zapjevati neka pjevačica iz plejade konvertiranih. Kako nas i ovdje jedna budaletina naziva sve zajedno konvertitima, vrijeme je da ga podsjetim, na “naučni poduhvat” koji se već godinama provodi u Srbiji a u vezi utvrđivanja “genetskog koda.”

Možda “nauka” neće pronaći tragove spermatozoida “Cara Murata” ali zasigurno hoće tragove “Crvene armije” iz četrdeset pete. Uzme li se u obzir da je i krv crvena, a ne plava kako to fašistička nauka želi, to je to. Čeka se samo okončanje rata u Ukrajini da se potvrdi, ili opovrgne. Do tada snimanje filma o vozu gluposti i neizlječivo bolesne laži, se nastavlja. Zarad one narodne, džaba su krečili, podsjetit ću da ovdje na zemlji koja se Bosnom zove, ne srpskom, hrvatskom, bošnjačkom, muslimanskom, bogumilskom, romskom, jevrejskom, ilirskom, tri carstva su polomila zube, i dvije zamalo velike tvorevine koje su kako vrijeme odmiče sve manje i sve kraće, da će doći na level “tange gaće”. To još nije jasno podrepnim muhama u “političkom Sarajevu”, starletama muškim i ženskim jer se kurvaluci vode pod isto, što ono malo obraza daju za sitnu paru i koju minutu pojavnosti. Nađu li se i blizu zadnjeg vagona voza gluposti, mržnje i laži koji već nekoliko stoljeća vozi, često i izvan šina, nije isključeno da im se desi stanica Štrpci, ma koliko bili konvertirani i podatne guzice. A voz će onako filmski, kako to režiser fatamorganično zna, otići u nebo pa onda stati upravo tamo gdje je laž i rođena. U Mokroj gori, ili kako bi to moj drug Jordan, sociolog iz Prilepa rekao, u pizdu mater! Na platnu nikad završenog filma će ostati “The End” pisano ćirilicom. Svetski!

Zaim, radnik u kinu koji je davno otišao nebu, da sve bude autentično, upaliti će svjetlo, nasloniti se na balkonsku ogradu, gledati u parter i zapjevati, Bosna je zemlja, imenom rijeka, što Sudnji dan pored zvijeri čeka.

Hajde da se vozimo!