Za Bajram je bio adet da se lijepo obuče, pa su svi, posebno muškarci koji bi sa svojim sinovima išli na bajram – namaz, običavali oblačiti novu odjeću, a obavezan detalj bio je fes. Nakon klanjanja namaza, išlo se uvijek pravo kući, da se Bajram podijeli sa svojim najbližim, a nakon toga na mezarje, gdje se odavala počast umrlima. Onda bi na red dolazili prijatelji i komšije, ali sve se to odvijalo u nekom laganom tempu. Ne kao danas, kada ljudi pokušavaju obići što više familije u jednom danu. Jedan od lijepih običaja za Bajram bilo je i darivanje djece novcem, ili u narodu popularnije davanje bajram – banke. To se nije radilo da se ta djeca „obogate“ novcem, nego da se raduju svakom novom Bajramu te da se pokaže važnost tog blagdana u islamu.

BAJRAMI U VRIJEME OSMANSKE VLADAVINE: Historija učiteljica života nas nauči, da prije dolaska Isa – bega Ishakovića, islamski obredi i običaji u Sarajevu nisu se prakticirali javno. Iako je bilo ljudi koji su i tada postili i bajramovali, sve se to dešavalo uglavnom u privatnosti. Tek nakon 1457. godine, kada je nakon gradnje džamije i tekije počeo razvitak Sarajeva, muslimani vjeru počinju iznositi van svojih kuća. Tako se više pažnje počinje posvećivati obilježavanju najvećeg blagdana muslimana, Bajrama.

Oni koji dobro poznaju historiju Sarajeva govore i pišu da su glavne tačke bajramovanja postale Careva džamija, kao prva džamija u gradu u kojoj je klanjan bajram – namaz, a onda bi se išlo u mevlevijsku tekiju na Bendbaši, gdje se slavlje nastavljalo. Dolaskom Osmanlija, tačnije sultana Mehmeda Fatiha, sve to doživljava svoju renesansu. Bajramima se počinje predavati izuzetna važnost, pa on postaje ne samo muslimanski blagdan nego i državni. Bajramu su se posebno radovali postači, kojima je to dolazilo kao nagrada za pokornost Allahz dž.š., ali i nepostači, jer iako zbog zdravlja ili nekih drugih razloga možda nisu mogli postiti, poštovali su običaje svojih prijatelja te se radovali što su oni izvršili svoju obavezu.

Bajram namaz prolazi Tišina, saffovi šute nižu se minute, Bajram namaz prolazi. Allahu ekber, uslušaj Bože, ruke se dižu i dove stižu Presvjetlom. Behar se kruni čuje se s grane ptica, zikir cvrkuće veličajući Boga.

Obočaj je bio da nakon ramazana, uoči Bajrama, ljudi, tačnije telali, obilaze sokake i mahale i udaranjem u bubnjeve najavljuju dolazak ovog blagdana te obavještavaju narod u koliko se sahati klanja namaz, jer nije bilo drugog načina obavještavanja... Ujutro, na dan Bajrama, prakticiralo se da se nešto pojede, kako bi se znalo da je ramazan završen. Tako da je nakon mjesec dana odricanja, tokom kojih su postači iskušavali sebe i svoju snagu, volju, i sabur ramazanski Bajram biva najveća nagrada, za uspjeh u svojim nastojanjima da obogate dušu. To bi uglavnom bilo nešto slatko, kao što su se i inače slavlja obilježavala nečim slatkim, pa su tako glavne poslastice bile baklave i ružice, što je i danas slučaj. Od napitaka, konzumirali su se domaći sokovi od ruže, zove, drijenjka. Bajram karakteriziraju brojni običaji, od kojih su mnogi vezani upravo za hranu.

Što se hrane tiče, uglavnom bi se običavalo praviti laganija jela, kako bi se organizam nakon mjeseca posta prilagođavao svakodnevnom jelu i piću. Posebna su bila peciva koja su se pravila za ovaj blagdan, takozvane paklame – sarajevsko bajramsko pecivo koje na sebi imaju kao kapu, što je simboliziralo muškarca kao glavu kuće, pa je i običaj bio da to pecivo kupuju muškarci.

Za Bajram je bio adet da se lijepo obuče, pa su svi, posebno muškarci koji bi sa svojim sinovima išli na bajram – namaz, običavali oblačiti novu odjeću, a obavezan detalj bio je fes. Nakon klanjanja namaza, išlo se uvijek pravo kući, da se Bajram podijeli sa svojim najbližim, a nakon toga na mezarje, gdje se odavala počast umrlima. Onda bi na red dolazili prijatelji i komšije, ali sve se to odvijalo u nekom laganom tempu. Ne kao danas, kada ljudi pokušavaju obići što više familije u jednom danu.

Jedan od lijepih običaja za Bajram bilo je i darivanje djece novcem, ili u narodu popularnije davanje bajram – banke. To se nije radilo da se ta djeca „obogate“ novcem, nego da se raduju svakom novom Bajramu te da se pokaže važnost tog blagdana u islamu.

Bajram kao lijep običaj polahko ali sigurno je stizao i penjao se krivudavim sokacima bosanskih gradova: Mostara, Banja Luke, Višegrada, Tuzle, Tešnja, Maglaja... i biva prihvaćen kao najdraži i najljepši običaj.

Nakon odlaska Osmanlija i dolaska Austro – Ugarske pa i SFRJ, Bajram nije gubio svoj identitet. Sve vlasti poštovale su ovaj blagdan, pa se za vrijeme njega nije radilo. I danas, stotinama godina kasnije, Bajram kod muslimana bilo gdje da žive ima posebnu važnost. Iako su se poneki običaji izgubili, neki novi izmislili, glavnina je i dalje prisutna, a i bit će sigurno i u budućim stoljećima, jer ima insana koji će to njegovati i čuvati.

Bajram šerif mubarek olsun!