Druga Harisova teza o tome zašto su dušmani Bosne poraženi, koja me impresionirala, jeste ta da su bosanski borci najzaslužniji da je Bosna pobijedila, ostala i opstala u svojim prirodnim granicama. Bila je to epopejska borba, kojoj se divio cijeli svijet, podsjeća Haris. I to mi svi znamo, ali kad nam to Haris kaže, biva nam drago i slatko jer u zadnje vrijeme rijetko slušamo pohvalne riječi o bosanskim generalima, bosanskim borcima i bosanskim šehidima. Slušamo, uglavnom, kako hapse, sude i presuđuju bosanskim generalima, poput časnom bosanskom generalu Sakibu Mahmuljinu, koji je osuđen na deset godina zatvora. Zato je Harisova epopeja o bosanskim borcima osvježavajuća. Vraća nam čast i ponos. Budi nam osjećaj za bosanskom slobodom, od koje se neki odriču u korist dragovoljnog ropstva.

DR. MUSTAFA CERIĆ: No, osnovni razlog što imam potrebu za ovaj današnji komentar jesu Harisove dvije fundamentalne teze, koje čuvaju suverenitet i teritorijalni integritet bosanske države, odnosno uzrokuju poraz iredentizma i separeima u Bosni. Prva teza su haške punopravne presude o „udruženom zločinačkom poduhvatu“. To svi znamo, ali je trebalo da nam to neko jasno i nedvosmisleno kaže, kao što nam je to Haris kazao. Njihov uspjeh je „nula“, kaže Haris, a dokaz za to su punopravne presude haškog tribunala, koje nam valja čitati i učiti.

Dok sam u subotu (23.01. 2020) gledao i slušao intervju Harisa Silajdžića na Face TV sa Senadom Hadžifejzovićem, prošla mi je kroz glavu scena u haremu Gazi Husrevbegove medrese kada sam u svojstvu reisu-l-uleme u Bošnjaka rekao: - Harise, pravi ustav!

Zbog ove rečenice dobio sam pregršt batina od sarajevskih medija. No, najžešća batina došla je ne samo zbog ove izjave već i zbog drugih mojih reisovskih „ispada“, od tadašnjeg SDA, odnosno od es-de-aovog pijevca Irfana Ajanovića, koji mi je napisao, odnosno potpisao, „zatvoreno“ pismo, kojeg je, nakon što sam ga pročitao, Irfan otvorio za medije kao izraz njegove i njegovih mu mentora nečuvene blasfemije naspram ličnosti reisu-l-uleme u Bošnjaka. To je bio prvi znak skretanja SDA s Alijinog puta.

Da sam bio u prilici da me čuje, ponovio bih Harisu isto: - Harise pravi novi bosanski ustav! Štoviše, bio bih glasniji makar što bih iznova izazvao gnjev onih istih, koji ne podnose Harisa unatoč njegovim velikim zaslugama za čast i slobodu Bosne u domovini i svijetu. Iako se fizički promijenio, Harisov bosanski duh je ostao isti onaj koje je osvajao svijet i na istoku i na zapadu.

Da nije bahiluka i bolesne zavidnosti u Bošnjaka, Fakultet političkih nauka Sarajevskog univerziteta imao bi odsjek za međunarodne odnose i diplomaciju s imenom „Haris Silajdžić“, kao što to imaju zrele naciji u čast svojih zaslužnih ljudi na svjetskoj političkoj sceni.

Nažalost, bošnjačka politička pamet se bolje osjeća u mahalskom plićaku nego na pučini mora svjetske politike, gdje je Bosna neizbježna tema. Jer bosansko pitanje nije nikad bilo samo lokalno, već je oduvijek bilo i globalno. Ponekad mnogo više globalno nego lokalno. Ovo naše vrijeme je vrijeme u kojem je bosansko pitanje mnogo više globalno nego lokalno. Zbog toga Bosni treba mnogo više globalnih igrača, koji znaju pogoditi u sridu na međunarodnoj sceni u korist Bosne nego lokalnih prodavača magle. Ako iko u Bošnjaka ima tu uigranu sposobnost za međunarodnu utakmicu, onda je to Haris Silajdžić, koji me ni ovoga puta nije ostavio ravnodušnim svojim bistrim i jasnim globalnim porukama.

Pretpostavljam da se Haris ne bi odazvao pozivu za intervju na Face TV da ga nisu prozvali zbog takozvanog „Aprilskog paketa“, optužujući ga da je baš on kriv za sadašnje nerješivo političko stanje u Bosni zato što je zaustavio usvajanje tog Paketa. Slušao je Haris te optužbe 14 godina. Ali, ovoga puta je imao potrebu da objasni naciji šta zapravo znači „Aprilski paket“.

Priznajem, ni meni nije jasan „Aprilski paket“, ali znam da ga je međunarodna zajednica silno podržavala i zamjerila je Bošnjacima što su ga odbili. Bio je i Haris toga svjestan, ali je također bio svjestan opasnosti po opstanak i suverenitet bosanske države ako se taj „Aprilski paket“ usvoji, posebno činjenicom da je sadržavao princip etničkog glasanja, koji u biti razara princip bosanske građanske države, princip kojeg žele normalni bosanski građani i podržava normalni građanski svijet. Mislim da nema savjesnog i odgovornog Bošnjaka/Bosanca, koji ne podržava ukidanje etničkog glasanja u Bosni na svim nivoima. Bosanski građani su toliko politički i moralno oduvijek bili zreli da im etnička podjela u Bosni predstavlja duševni bol i sramni imidž o njima kao naciji i državi.

Ne znam da li je Haris bio dovoljno jasan u intervjuu sa Senadom da ga svi bosanski građani razumiju oko „Aprilskog paketa“, ali znam da otvaranje teme o tome na način optužbi i protuoptužbi među Bošnjacima ide na izravnu štetu i onako razbijenog bošnjačkog korpusa po svim linijama. Prije svega zato što je to završena priča na koju se niko iz međunarodne zajednice ne želi vraćati. Jednom ispričana politička priča nema šansu da se ponavlja niti da se usvaja zato što joj je prošao rok. Potrebne su nove političke ideje sa uvjerljivim argumentima, koji će privući pažnji svih. Oni koji nemaju novih ideja, rado se vraćaju svojim starim promašenim političkim pokušajima, koji nisu više nikome zanimljivi.



No, osnovni razlog što imam potrebu za ovaj današnji komentar jesu Harisove dvije fundamentalne teze, koje čuvaju suverenitet i teritorijalni integritet bosanske države, odnosno uzrokuju poraz iredentizma i separeima u Bosni. Prva teza su haške punopravne presude o „udruženom zločinačkom poduhvatu“. To svi znamo, ali je trebalo da nam to neko jasno i nedvosmisleno kaže, kao što nam je to Haris kazao. Njihov uspjeh je „nula“, kaže Haris, a dokaz za to su punopravne presude haškog tribunala, koje nam valja čitati i učiti.

Nisu li prve riječi od Svevišnjeg Boga Poslaniku Muhammedu, a.s., bile: - Čitaj i uči…! Zato, Bošnjaci moji, imperativ svih imperativa za nas je „čitati i učiti“ iz dokumenata Haškog tribunala, dokumenata koji su smješteni u Sarajevskoj vijećnici, zahvaljujući gradonačelniku Abdullahu Skaki. Naravno, ne bi bilo tih dokumenata da nije bilo vrijednih bosanskih krtica i pčelica, koje su danima, mjesecima i godinama prikupljali dokaze za srpski i hrvatski „udruženi zločinački poduhvat“ protiv Bošnjak/Bosanca, kao nacije i Bosne, kao države.

Ne može niko opisati bol i patnju žrtava srpskog genocida u Srebrenici, Prijedoru, Višegradu, Foči, Zvorniku, Sarajevu…, ali može svako od nas „čitati i učiti“ iz zapisa Haškog tribunalu o tome kao pouku i poruku za naše buduće ravnanje prema dušmanima. Dakle, vrijeme je da učimo „čitati“ i da dok čitamo da „upamtimo“ šta piše u dokumentima kako nam ne bi Damir Aranaut i ala Damiri podvalili da glasamo za inicijativu koja nam ubija dušu i truje pamet.

Zato, zamišljam studente Sarajevskog univerziteta kako stoje pred Sarajevskom vijećnicom kako bi došli na red da uđu u Centar, gdje su smješteni haški dokumenti kako bi čitali jedan po jedan dokument za svoj magistarski ili doktorski rad ne samo za prolaznu ocjenu, već i za podizanje svijest o sebi, o svojoj bosanskoj naciji i svojoj bosanskoj državi. Sve dok ne odgojimo jednu takvu generaciju bosanskih studenata i građana, Bosna neće biti sigurna da joj se neće ponoviti genocid.

Druga Harisova teza o tome zašto su dušmani Bosne poraženi, koja me impresionirala, jeste ta da su bosanski borci najzaslužniji da je Bosna pobijedila, ostala i opstala u svojim prirodnim granicama. Bila je to epopejska borba, kojoj se divio cijeli svijet, podsjeća Haris. I to mi svi znamo, ali kad nam to Haris kaže, biva nam drago i slatko jer u zadnje vrijeme rijetko slušamo pohvalne riječi o bosanskim generalima, bosanskim borcima i bosanskim šehidima. Slušamo, uglavnom, kako hapse, sude i presuđuju bosanskim generalima, poput časnom bosanskom generalu Sakibu Mahmuljinu, koji je osuđen na deset godina zatvora. Zato je Harisova epopeja o bosanskim borcima osvježavajuća. Vraća nam čast i ponos. Budi nam osjećaj za bosanskom slobodom, od koje se neki odriču u korist dragovoljnog ropstva.

Dakako, mnoge bi nacije požalile da imaju Harisa Salijdžića, kao što ga ima bosanska nacija, koja, nažalost, nije svjesna vrijednosti svojih istinskih patriota. Niko nije savršen, ali ima među nama onih koji su manje nesavršeni i onih koji su više nesavršeni. Na nama je da prepoznamo tu razliku među nama.

POSTSCRIPTUM
(Ne)razumljivo je, ali ima i onih koje Haris Silajdžić nije oduševio, već je kod njih izazvao staru mržnju i gnjev prema njegovoj pojavi i poruci. Ne bih se tim takvim bavio da me jedan od njih nije baš iznenadio zato što to nisam od njega očekivao. Riječ je o Vojinu Mijatoviću, perjanici nove probosanske političke priče od Srba, koji je stigao da se upiše u prvi red SDP-a Bosne i Hercegovine. I koji je zasad bolji od Milorada Dodika na početku njegove „probosanske“ priče kad je bio protiv Karadžića i kad je javno priznavao srpski genocid u Srebrenici. Nagledali smo se mi i naslušali tih obećavajućih likova u srpskoj politici, koji su punim ustima govorili o Bosni, a onda k'o iz vedra neba okrenu ćurak i promjene svoju probosansku retoriku u još žešću prosrpsku nacional-šovinističku buku.

Nadam se da to neće biti slučaj s Vojinom Mijatovićem, kao što je sada slučaj s Draškom Stanivukovićem nakon izbora za gradonačelnika Banja Luke, koji bijaše miljenik sarajevskih medija.

Naime, ničim izazvan ovaj novi srpski politički lik od Vojina Mijatovića imao je potrebu da kaže: - Baš sam se ovih dana pitao šta nam fali još u BiH, a onda se ukaza Haris Silajdžić, sada je brod ludaka kompletan! Ova Mijatovića retorika liči sto posto na Dodkivu retoriku, koja će se rasplamsati u veću vatru kad ne bude više Dodika. Zamijenit će ga Vojin Mijatović.

Nije uopće važno šta je Haris govorio, niti je važan „Aprilski paket“, već je za Vojina Mijatovića najgore što se Haris uopće pojavio. A još više što Haris govori o građanskoj Bosni, na što Vojin Mijatović ima ekskluzivno pravo dok mu iz Beograda ne kažu da treba da mijenja probosansku u prosrpsku priču, kao što ju je promijenio Dodik. Uostalom Vojin je srpski politički zanat ispekao kod Dodika. Vojin zna sve što Dodik zna. I više od toga ako zatreba.

Vojne, Haris Silajdžić nije ludak na brodu. Ali, ako ti je stalo do ludaka na brodu, potraži ih u govoru srpskog junaka Jovana Raškovića, koji reče: - Srbi su lud narod! Do tada, ostajte ovdje svi normalni ljudi. Svi ludaci neka se sklone! Da bosanski brod može da plovi!