U zadnje vrijeme često čujemo kritike na račun muslimanske tradicije, a hvale na račun zapadnjaka i divljenje njihovim dostignućima. Čujemo kako je potrebno da se reformira islam, da se dovede u stanje da bude ukorak s vremenom. Ove riječi ne čujemo od običnih muslimana, već od njihove elite, imama, profesora, teologa... Slažem se da se muslimani nalazi u jako lošem položaju u odnosu na zapadne zemlje. No, ono u čemu se ne mogu složiti jeste definisanje izvora problema. Slažem se da sve ono što je negativno i retrogradno, da treba biti predmet osude i neprihvatanja. No, da li su svi ti koji su toliko opčinjeni Zapadom i njihovim dostignućima i koji izlažu kritici, a nerijetko čak i podsmijehu, islamsku tradiciju, svaljujući svu krivicu za današnje stanje muslimana njoj i njenim promicateljima, uradili neki kapitalni projekat ili dali neki konstruktivni prijedlog koji je efikasan u poboljšanju stanja muslimanskog svijeta u kojem se on danas nalazi. Neka čitatelj ne pomisli kako ne podržavam kritiku. Dapače, mišljenja sam da je konstruktivna kritika neophoda. Kontstruktivna kritika, međutim, pored kritike problema nudi i prijedloge ili nacrte njegovog rješavanja. Dok sam jednom kritikovao jednu pojavu u našoj zajednici, a bio sam tada učenim medrese, softa, imam koji me je slušao, a koji se tada nalazio na visokoj funkciji u Rijasetu, kazao mi je: „Dobro, a imaš li rješenje? Ako imaš, evo ti odmah moja ahmedija i moje mjesto!“ Te riječi su me naučile da ništa, ama baš ništa, ne kritikujem prije nego li što razmislim o potencijalnim rješenjima. Dakle, šta su nam rješenja ili alternative problemima i pojavama koje kritikujemo? Ili, možda, želimo svojim kritikama, budući da u velikoj mjeri i skoro ništa konkretno ne radimo za boljitak ummeta, istaći svoju brigu za njega?! Možda na taj način peremo savjest i pokušavamo da se opravdamo za svoje propuste na polju napretka ummeta?

Da li je zaista krivac tradicija?
Kritičari kao razloge nazadnosti današnjih muslimana često optužuju i naše referiranje na prethodne učenjake i tradiciju i vraćanje u prošlost i mračno doba. Srednji vijek smo, međutim, imenovali mračnim dobom na osnovu pozicije Evrope u tom periodu. Međutim, taj period se ne može nazvati mračnim kada su u pitanju muslimani. Pogledajmo untrag u historiju i promislimo o muslimanskim civilizacijama i njihovim dostignućima. Šta možemo zaključiti u vezi toga, osim da taj period nije bio nimalo mračan. Naprotiv, bio je doba prosvjetiteljstva, koje se u Evropi pojavilo vijek ili dva poslije. Uzmimo samo za primjer književnost, umjetnost i naučna dostignuća muslimana tog perioda. Muslimani su u tom periodu koji je bio mračan po Evropljane živjeli svoje zlatno doba. Pogledajmo životopise nekih od ključnih ličnosti tog perioda ili dostignuća nekih imperija i vidjet ćemo da su bili sljedbenici mezheba, pripadnici tarikata, ljubitelji sunneta... Osmanlije su, recimo, čitali hadiske zbirke koje mi čitamo, obavljali ibadete koje mi obavljamo, učili Kur'an koji mi učimo, bili strastveni sljedbenici hanefijskog mezheba, maturidijskog akaida, ljubitelji tarikata..., postigli dostignuća i slavu o kojima nije potrebno ništa posebno reći. Kada su Osmanlije počele padati, i zbog čega? Zbog slijeđenja mezheba? Zbog čitanja hadiskih zbirki? Ili zbog nemorala, nesposobnosti sultana koji nisu stasavali u sandžacima već u kafezima, korupcije... I u tom periodu imamo kritika na račun hadisa. Ali, njihov način kritikovanja i način kritike današnjih kritičara je dijamteralno različit. Iako su kritikovali određena predanja, ipak su im prilazi s poštovanjem i vjerovanjem da se ipak može raditi o riječima Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čije kritikovanje izvodi iz vjere. Kritikovali su i voljeli u isto vrijeme i osjećali poštovanje. Bili su oprezni da ne pređu granicu u kritici, da ne pomute umove običnim muslimanima. Danas, nažalost, kada pogledamo način na koji se vrši kritika tradicije i hadisa, nerijetko možemo zaključiti da ona ne počiva na želji za otkrivanjem istine, već na nekome bijesu, ako ne i mržnji. Često razgovoram s običnim vjernicima i vidim da su jako zbunjeni i dezorijentisani. Pitam se šta može doprinijeti kvaliteti imana običnog vjernika rasprava, primjerice, o ispravnosti Buharijeve zbirke, osim što će mu ga nesumljivo oslabiti. Ne zaboravimo, kritika Crkve u Srednjem vijeku, koja je bila s pravom usmjeravana na tu adresu, Evropljane je odvela dobu njiovog prosvjetiteljstva koje je otvorilo vrata metarijalizmu, progresivizmu, sekularizmu, a kasnije evolucionizmu, darvinizmu, ateizmu... U svim tim izmima, ne zaboravimo, temeljnu odrednicu zauzima uzimanje ljudskoga razuma za apsolutnu odrednicu. Bojim se da nas bezočna kritika tradicije, koja bi u biti trebala biti usmjerena nekompetentnim osobama koje se late tumačenja tradicije na neispravan način, a koja se zasniva na apsoluzitaciji razuma, u konačnici ne dovede do istoga!

Smatram prigodnim ovdje spomenuti jednu zgodu iz života imama Buharija. Safijurrahman el-Mubarekfuri je u svojoj knjizi „Siretu 'l-imami 'l-Buhari“ zabilježio sljedeću anegdotu: ”Imam Buharija se jedanput ukrcao u lađu i sa sobom je imao hiljadu dinara, pa mu je prišao jedan od putnika i pokušao se zbližiti s njim pokazujući svoju ljubav i naklonost prema njemu. Kada je to primijetio imam Buharija, otkrio mu je da kod sebe ima hiljadu zlatnika. Sutradan se ovaj čovjek probudio iz sna plačući, cijepajući odjeću i udarajući se po licu, pa su se putnici na lađi okupili oko njega i pitali ga o razlogu takvog postupka, a on im je rekao da je imao kod sebe hiljadu zlatnika i da mu ih je neko od putnika ukrao, želeći na taj način da se domogne Buharijinog novca. Nakon toga, ljudi su zajedno sa tim čovjekom počeli pretraživati putnike u lađi. Tada je imam Buharija neprimjetno izvadio kesu u kojoj je bilo hiljadu dinara i bacio je u more, pa je ovaj prevarant propustio priliku da mu ukrade novac. Kasnije je taj čovjek, pošto nisu našli novac, prišao imamu Buhariji i upitao ga: ‘Šta si uradio sa zlatnicima?’ Rekao mu je: ‘Bacio sam ih u more.’ Čovjek je upitao: ‘Kako si podnio gubitak tolikog novca?’ Imam Buhari mu je rekao: ‘Proveo sam život prikupljajući Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, hadise i ljudi znaju za moju iskrenost i povjerenje. Da sam zadržao novac kod sebe, ljudi bi povjerovali u tvoju lažnu tvrdnju, a moje povjerenje i pravednost vredniji su od mojih zlatnika.”’

Kako bismo se mi, pitam se, ponijeli u toj situaciji? Odgovor, vjerujte, bih želio zaobići...
Zar ne bi bilo korisnije za ummet da se šire ovakve priče među muslimanima, koje potiču na ljubav prema hadisu i Allahovome Miljeniku, sallallahu alejhi ve sellem, umjesto što se među njima ubacuju sumnje u autentičnost njegove zbirke. Iako ima nekih stvari o kojima se može polemisati, ne zaboravimo da hadisi o čednosti, čestitosti, iskrenosti, poštenju itd., makar bili i slabi, nikada nisu van upotrebe. Naprotiv, oni čine srž vjere i njezinu potku, budući da su to same osnove islama! Šta je vjera bez lijepog ponašanja, iskrenosti, poštenja, čednosti... Zapravo, da li je i moguća?!
Vratimo se zlatnome dobu islama i uzmimo samo najveće književnike tog perioda čijoj se književnosti divi cijeli svijet, kao što su to Rumi, Hafiz, Sa'di, Hajam itd., bili su sljedbenici mezheba, sufije, pobožnjaci i prosvjetitelji. Pitam se zašto danas nemamo pjesnika koji su u ravni s njima? Potencijalni odgovor je možda nemamo onih koji žive njihovim životima, budući da su njihova književna ostvarenja bila plod njihovog načina života i onoga što su doživljavali u svojim srcima i dušama i zato što su bili otvorenih srca prema Dragome Bogu Koji je u njih slijevao mudrosti i nadahnuća.

Otvaranje muslimanskih umova i zatvaranje muslimanskih srca
Danas govorimo o otvaranju muslimanskih umova. Danas je, kada veliki umovi proizvode oružje koje ostavlja majke ucviljene i bez svoje djece, žene nemoćne bez svojih muževa, koje djecu čine siročadima i razdvajaju od roditelja kada su im najviše potrebni, možda potrebnije govoriti o otvaranju muslimanskih srca, ili otvaranju i umova i srca. Imamo primjere pojedinih obrazovanih muslimana samoubica ili onih koji zbog neke svoje lične tragedije i osobnoga bola koji je uzrokovan nepravdom zapadnoga svijeta prema njegovoj domovini pobije nasumično građane te zemlje, kao što se događalo u Americi s nekim Afganistancima. Um bez čistog srca je opasnost po cijeli svijet. U Agresiji na Bosnu i Hercegovinu, etničkom čišćenju i genocidu i njihovim kreiranjima i planiranjima učestvovali tadašnji veliki umovi srpskoga naroda, ali koji nisu imali čisto srce koje bi trebalo koordinirati rad uma. Pokvaren znalac je prema riječima Omera, radijallahu anhu, nešto čega se treba uveliko paziti.

Istinski iman je najjače oružje
Ne zaboravimo da su bosonogi i goloruki ashabi porazili Sasanidsko carstvo i osvojili Perziju. Ashabi koji su bili bez visoko kvalitetnog oružja, ali zato čvrstog imana i karaktera, porazili su veliko carstvo ne svojom snagom, već Allahovom pomoću koju im je slao zbog čvrstine njihovog imana i karaktera. Mi, muslimani, danas, vremenu u kojem mnogi otvaraju muslimanske umove, ne možemo odbraniti Palestinu, unatoč brojnosti i potencijalima koje imamo i poraziti šaku genocidaša. Što rekao jedan muslimanski mislioc: „Kad bi svaki musliman prosuo po kantu vode na Izrael, sprao bi ga s lica zemlje.“ Svi uzdišemo, govoreći „Da nam je jednog Salahuddin Ejjubija, da porazi Izrael!“ Ne zaboravimo, Salahuddin Ejjubi je prije bitke u toku noći obilazi šatore svojih vojnika i provjeravao da li klanjaju noćni namaz, da li uče Kur'an, da li dove... Nije se oslanjao na svoju materijalnu snagu, koje je bez daljnjeg potrebna, već na Njegovu pomoć koja se postiže ljubavlju prema Njemu, Njegovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, čvrstim imanom, besprijekornim ahlakom... Jednom komšiji, teologu, koji besočno za svaku nedaću u muslimanskome svijetu okrivljuje nazadne tradicionaliste, postavio sam pitanje da li se odselio. Kada me je upitao zbog čega pitam, odgovorio sam mu da ga ne viđam na sabah-namazu i jacija-namazu, kojima može prisustvovati svako ko je kod kuće... Kad bi se čestiti Salahuddin vratio, da li bi u svoje redove uzeo takve teologe ili one dede u francuzicama za koje pomislim kako su neki čelični šljemovi koji ih brane od metaka i gelera sumnje, tē džamijske golubove koji su uvakufili prvo sebe na Allahovom putu i od kojih možemo svi naučiti kako se voli islam, koji život daju našim džamijama i koji su, posvema sigurno govoreći, od razloga slijevanja Allahove milosti na nas.

Poenta
Poenta nije u tome da se tradicija fanatično slijepo glorificira i da se zabranjuje svaka analiza i provjera. Štaviše, same hadiske zbirke su na tom putu i nastale. No, prilikom kritike, analize i provjere, treba imati u vidu da se odnosi prema nečemu što predstavlja riječi, djela ili osobine Miljenika Gospodara svih svjetova (ne znam koliko nas je svjesno težine ove sintagme) kome šaljemo naljepše salavate i selame, te da se prije samog postupka vrednovanja ispune neki ključni uvjeti, kao što je temeljito poznavanje onoga što se vrednuje, arapskog jezika i njegovih disciplina, principa hadiske nauke, povijesti hadiske kritike itd., s nijetom da se postigne istina.

Mi, danas, nažalost, svjedočimo kako se na sve strane govori kako je važno razumjeti, a ne govorimo da je prvo važno naučiti i znati, pa da tek onda slijedi proces razumijevanja, kao i tome da se svako laća krtike tradicije. Također, i glorificiranje ljudskog razuma je put u propast, a što se zapaža u vezi Crkve i kritike koja je bila usmjerena prema njenim nerezumnim učenjima, a što je dovelo da se na koncu pojave sekularizam, darvinizam, ateizam...

Muslimani su tokom povijesti bili nadmoćni onda kada su bili čestiti, pravedni, jednom rječju, kada su im duhovni odgoj i edukacija išli „ruku pod ruku.“ Znanje bez odgojene savjesti vodi zlouptrebi i gloženju drugih, dok odgoj bez znanja gloženju od strane drugih.

Kada govorimo o slijeđenju tradicije, mi ne govorimo o slijeđenju kojem današnji puritanci pozivaju, već o slijeđenju kojeg naučavaju sufije, koje predstavlja istinsko slijeđenje tradicije, a koje podrazumijeva nadahnjivanje tradicijom u iznalaženju rješenje za probleme i izazove. Jer, traganje za rješenjima za izazove s kojima se susrećemo u savremenom svijetu koje nije bazirano na duhu tradicije odvest će nas daleko od našeg vlastitog identiteta.

I na kraju, umjesto poruke koju nam često šalju da nam je potrebna reforma islama, ja poručujem da je nama potrebna reforma našeg odnosa prema islamu i njegovoj tradiciji te da umjesto uzimanja gotovih rješenja iz nje za naše današnje izazove i njezinog potpunog marginaliziranja usvojimo i slijedimo princip nadahnjivanja tradicijom i preuzimamo okvirnu metodologiju za kreiranje vlasitih stavova u pronalaženju pravog i autentičnog odgovora na vlastite izazove. I ne zaboravimo, samo bavljenje islamom bez njegova življenja nije ništa drugo doli orijentalizam!