Kolumne
ČETIRI GODINE OD SMRTI AKADEMIKA MUHAMEDA FILIPOVIĆA
|
|
Autor: Prof. dr. Husein Muratović
Objavljeno: 27. February 2024. 14:02:57
Danas se navršavaju četiri godine od kada je na ahiret preselio rahmetli akademik Muhamed Filipović. Šta reći ovim povodom, a šta bi bar približno odražavalo sve ono što je ovaj gorostas bosanske državnosti, nauke, kulture, politike i tradicije uradio za 90 godina svoga života. Jednom rječju, u pitanju je čovjek čiji će duh lebdjeti nad Bosnom zauvijek. Kažem zauvijek, jer je on sa najznačajnijim bosanskim naučnim, književnim, političkim i privrednim autoritetima BiH bio ključni autoritet koji je doprinio odluci da Muslimani, kao vjerski tretirana skupina, postanu prvo zasebna etnička zajednica (1968.), a onda i priznata i ravnopravna nacija sa svim drugim nacijama u Jugoslaviji (1971.). Da bi dokazali da je nemoguće negirati ono što već postoji, jer će ono svojim postaojanjem natjerati na priznavanje, Muhamed Filipović, Atif Purivatra, Kasim Begić, Enver Redžić, Skender Kulenović, Meša Selimović, Mak Dizdar, Alija Isaković, Kasim Suljević, zatim političari Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Branko Mikulić, Todo Kurtović, privrednici Emerik Blum, Abaz Deronja, Osman Pirija i mnogi drugi, umjetnici Ismet Mujezinović, Mersad Berber, Zuko Džumhur, Safet Zec, Ico Voljevica, sportisti i muzičari, bili su gromade koje je iznjedrila Bosna i koji su natjerali tadašnje protivnike, oličene u velikosrpskoj i velikohrvatskoj politici, da ipak konačno moraju priznati Muslimane kao zasebnu naciju. Istina, sve ovo odvijalo se pod dirigentskom palicom Josipa Broza Tita. Na moj upit zašto se moralo toliko dugo čekati da se Muslimani priznaju kao nacija, akademik Muhamed Filipović mi je rekao: „E, moj Huseine, morala je da sazrije i da se nametne jedna hrabra i relevantno jaka elita Bosne i Bošnjaka u svim bitnim domenima društvenog bitisanja, da bi mogla ostvariti cilj. Ne zaboravi da je Sultan odbio da nam dadne autonomiju, pa je na nas poslao kaznene ekspedicije, od Džemal paše do Omer paše Latasa, koji je pobio svu elitu i najznačajnije naše ljude i napredne familije, tako da smo ostali bez vodećeg sloja ljudi, a onda su nas na Berlinskom kongresu predali Austriji da nas okupira. Austrijanci su nad nama izvršili ogromne represalije, ubili veliki broj ljudi i oduzimali nam imovinu.“ Dakle, bošnjačka intelektualna elita konsolidirala se i dorasla zadatku da Muslimani budu priznati kao nacija tek krajem 1960-tih i početkom 1970-tih godina. Slobodno se može reći da od tada počinje renesansa BiH u svim bitnim privrednim, obrazovnim i kulturnim segmentima, ali i renesansa Muslimana.
Predvodnik intelektualne bošnjačke elite bio je Muhamed Filipović. Rođen je 3.8.1929. godine u Banja Luci, gdje je završio osnovnu školu i realnu gimnaziju, studirao u Beogradu i Zagrebu, a doktorirao 1961. godine na Filozofskom fakultetu Sarajevo. Za člana Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH izabran je 1978. Bio je osnivač je i predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) BiH. Autor je 15 knjiga i 25 studija, monografija i drugih djela iz više naučnih oblasti: filozofije, logike, sociologije, historije, estetike, politike i kulture. Bio je glavni i odgovorni urednik Enciklopedije Jugoslavije, za BiH. Njegova djela prevedena su na sedam svjetskih jezika. Po mom skromnom sudu najznačajnija djela su: Lenjin-monografija njegove misli, Bosanski duh lebdi nad Bosnom i Ko smo mi Bošnjaci? Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva 1970. godine.
Zadnji javni nastup akademik Filipović imao je 27. oktobra 2017. godine u Bužimu, gdje sam u saradnji sa Patriotskom ligom Bužima organizovao Naučni simpozij na temu „Odgovornost za kulturu bošnjačkog naroda“, a zatim i promociju kapitalnih djela akademika Muamera Zukorlića na temu „Drevna Bosna“ i „Akademija“. Izlaganje profesora Filipovića imalo je tada, a bogami i za ubudućnost, dalekosežnu poruku, kada je rekao „da mi više nemamo pravo ili ne bi više smjeli da imamo ni naučnog, ni političkog, ni moralnog tutora kada su u pitanju naš identitet i historijska osnova toga identiteta, koja se sažima i vidi upravo u historiji naše Zemlje i države Bosne, nego da moramo u svemu da polazimo od stava kako smo upravo mi sami odgovorni i obavezni da damo svoje najbolje znanje i umijeće u rješavanju bitnih pitanja našeg opstanka...odnosno naše kulture.“ S tim u vezi tvrdim da smo mi obavezni da preispitujemo svoju savjest, da ne ispadne da smo za kratko vrijeme spremni da se žrtvujemo za nešto lijepo i veliko (M. Selimović), a da nakon toga dopustimo nasilje nad našim duhom i kulturom, koja nikada nije bila ovako agresivno napadnuta kao sada. Mi, Bošnjaci, više nikada ne smijemo prihvatiti kalupe u mišljenju i izražavanju koji nam se nameću od nedobronamjernih susjeda i komšija. I kada danas vidimo što nam se događa sa Državom i Nacijom, onda tek vidimo koliko je akademik Filipović bio u pravu i koliko je opasno da mi Bošnjaci prihvatamo ono što nam pokušaju nametnuti razbijači države BiH.
Ako se pažljivo analiziraju djela i poruke (pouke) iz ogromne zaostavštine akademika Filipovića, i danas smatram da je neophodno podvući slijedeće:
• teškoće koje nas okružuju treba da nam prodube i učvrste saznanja o vlastitoj kulturi, a ne da nekritički i neodgovorno prihvatamo ono što nam susjedi i komšije nameću, posebno u domenmu jezika,
• nas Bošnjake treba da podstiče i inat da ostanemo neopkoljeni, da budemo spremni zaviriti sebi u dušu i da na izazove odgovorimo istinom i neukaljani,
• da mi Bošnjaci pokušamo naše ljude natjerati da misle Bosnu i bošnjačku kulturu na način da im ona postane i ostane san o mogućem,
• da za opstojnost na ovim prostorima više nisu dovoljni inat, tvrdoglavost i sirova hrabrost, već sistematski i institucionalni pristup problemu očuvanja nacionalnog identiteta Bošnjaka preko kvalitetnog privređivanja i kvalitetnog obrazovanja. Traženje krivaca izvan nas samih ne samo da nije pametno, već nije ni opravdano, jer mi moramo poznavati svoju historiju, da bi se pravilno odredili prema potrebama sadašnjosti i u hodu, prema budućnosti. Jer, u suprotnom, dovodimo se u opasnost da ostanemo bez Države, a bez nje smo samo bezlična masa,
• Bošnjaci se moraju osloboditi vlastitih zabluda da će nas, kao žrtve zadnjeg i prethodnih ratova, spašavati drugi (stranci), već se moramo prvenstveno osloniti na sebe same. Da bi u tome i uspjeli, mi na svim nivoima moramo „igrati“ sa najboljim igračima među nama, kojima je interes Države i Nacije iznad ličnog i uskostranačkog interesa.
Mi Bošnjaci nikada ne smijemo zaboraviti teze profesora Filipovića, koji je stalno isticao da nam je historija dala korijen, a tradicija, kao dio nacionalne bitnosti, podsticala hrabrost, trpeljivost i ono što je kod nas najljepše: toleranciju, humanost i merhamet, što nas obavezuje na sopstveno dostojanstvo. Akademik Filipović s pravom je isticao ono što kod nas ne valja: da mi često puta prihvatamo nekritički tuđe uticaje i elemente na račun svojih i što nas to dovodi u podređeni položaj. I kada shvatimo da smo u tome pogriješili, onda idemo u drugu krajnjost: uvrijeđeno i kozmetički ističemo svoje nacionalno lice i kulturu i time je zatvaramo pred korisnim vanjskim uticajima. Dakle, umjesto racionalnog, posežemo za nagonskim, instiktivnim, što nije nikava garancija za očuvanje vlastite kulture već njeno negiranje. Usto, često njegujemo logiku praznih fraza na račun tvrdih istina, tražeći deklarativno jedinstvo, budući da je apsolutno ne samo nepotrebno, već je i nemoguće. Nadalje, profesor Filipović je isticao da nam je potrebna kulturna i svaka druga saradnja sa drugim narodima u BiH i šire, jer smo mi životno zainteresovani za državu BiH i jer smo objektivno kičma te Države, a nju moramo graditi zajedno sa drugima. Iako nam je potrebna raznovrsnost mišljenja, ali do civilizacijskih vrednota mi trebamo doći stalnim, slobodnim i ravnopravnim dijalogom koji će nas dovesti do rješenja kako da u međusobnim kulturnim prožimanjima osiguramo vitalne impulse svakoj nacionalnoj kulturi Zemlje. Dakle, promovirajući vlastiti identitet, mi moramo biti svjesni da u BiH postoji više identiteta i da se naš identitet miješa i prožima sa drugima, ali da pri tome nikada, ni u kom segmentu društvenog bitisanja, ne smijemo biti inferiorni.
Iz osebujnog naučnog opusa akademika Filipovića može se zaključiti da svaka generacija u svakoj naciji treba da ostavi svjedočanstvo o vremenu u kome je živjela. Ta svjedočanstva su vrijedna ako ih prihvati većina ljudi i ako opstanu kroz vrijeme. Mogu ih dati ljudi koji liče na rudare kopače, koji imaju hrabrost, koji su se oslobodili ograda i predrasuda, koji iskreno gledaju na stvari i pri tome ne žale ni sebe ni druge. Za Husein kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne, akademika Filipovića i mnoge druge velikane Bosne, bilo je važno da njihove ideje i put vode među ljude. Pri tome oni nisu svoje viđenje podešavali ni prema čijem mišljenju, jer su htjeli istovremeno da ostanu grub kamen sa natpisom, ali i razgranato drvo, odnosno da vrijeme tumače na svoj način i svojom logikom. U svom nastupu ovi ljudi bili su sigurni i nisu se oslanjali na tuđe autoritete. Kako bi razumjeli te ljude, mi se moramo sa njima identifikovati. Da bi ta identifikacija bila vrijedna pažnje, na simpoziju „Odgovornost za kulturu bošnjačkog naroda“, održsanog 2017. godine u Bužimu, bilo je potrebno adekvatno sagledati „Autentično tumačenje naše historije“ (M. Filipovića), „Etnogenezu Bošnjaka“ (M. Zukorlića), „Paradigmu Bosne i njeno historijsko razumijevanje“ (M. Demirovića), „Pitanja kolektivne odgovornosti“ (Envera Halilovića), „Sjeme Evrope u zemlji bosanskohercegovačkoj“ (Seada Alića), „Determinante očuvanja kulture Bošnjaka“ (H. Muratovića), „Moju filozofiju koja potiče iz moga tla i iz moga muslimanskog korijena“ (M. Selimovića), „Jezik Bosne, kao kolektivnu umjetnost čiste genijalnosti“ (Isidore Sekulić) i mnoge druge.
Ovaj autor zastupao je slične teze povodom smrti akademika Muhameda Filipovića („Otišao je gorostas Bosne“), kada je naglasio da će naše ideje, naša politika i naša perspektiva, biti plodonosne ako ih prihvati većina ljudi kojima je država Bosna najviši ideal i ako bošnjački zvaničnici budu na visini zadatka. Nažalost, u međuvremenu, praksa je pokazala da mi Bošnjaci i dalje pristajemo da poklanjamo rasturačima Države najvažniji makroekomski resurs (novac) bez bilo kakvog otpora, pa proizlazi da mi vodimo beduinsku politiku u domenu indirektnih poreza. Jer, dopustiti da samo u 2023. godini entitet RS povuče više sredstava po osnovu indirektnih poreza nego što uplaćuje na Jedinstveni račun Uprave za indirektno oporezivanje BiH u iznosu od milijardu i 95 miliona, nedopustivo je. Iako po osnovu indirektnih poreza entitet RS na Jediumstveni račun UIO BiH uplaćuje svega 18,18%, on i dalje sa ovoga računa povlači 36%. Dakle, više za 17,82%. S obzirom da je u 2022. godini RS uplatio 22,18%, a povukao takođe 36% sredstava, proizlazi da iznos povlačenja sredstava sa Jedinstvenog računa UIO BiH za RS ostaje nepromijenjen, iako se uplate svake godine smanjuju. Dokle, gospodo i drugovi?! Ko vas je ovlastio na ovakvo ponašanje, s obzirom da ste Ministarstvo finansija na nivou Vijeća ministara BiH i na entitetskom nivou, od rata pa naovamo, uvijek prepuštali drugima, Istovjetna je stvar i sa Ministarstvom pravde i Ministarstvom vanjske trgovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvom, tako da su Bošnjaci pri odlučivanju o najvažnijim makroekonomskim kategorijama u fusnoti.
Ako bih izvlačio ključne poruke iz ogromne zaostavštine akademika Muhameda Filipovića, onda bi one bile slijedeće:
• da naša nacionalnost (Bošnjaci) ne smije doći u pitanje,
• da naša državotvornost mora biti prvorazredna (očuvanje države BiH),
• da je naš jezik bosanski i da ne dopuštamo bilo kakva pogađanja oko toga,
• da je naša kultura univerzalnog karaktera i da je s ponosom ističemo,
• da naša tradicija, oličena u toleranciji, humanosti i merhametu, može biti mjerilo svakoj evropskoj kulturi,
• da se država Bosna i dostojanstvo Bošnjaka-muslimana može i mora očuvati onom politikom koja se zasniva na znanju, hrabrosti, odlučnosti i moralu.
Oko ovih odrednica bošnjačkog identiteta i bošnjačke politike ne bi smjelo biti pogađanja, kao što ga nije bilo ni kod profesora Filipovića, kao čovjeka i naučnika, kojem su uvijek u prioritetu bili država BiH i bošnjački narod, kao kičma Države. Stoga konačno moramo naučiti ovu lekciju zauvijek i svaki put predati rahmet čovjeku na kojega možemo i moramo biti ponosni.
Predvodnik intelektualne bošnjačke elite bio je Muhamed Filipović. Rođen je 3.8.1929. godine u Banja Luci, gdje je završio osnovnu školu i realnu gimnaziju, studirao u Beogradu i Zagrebu, a doktorirao 1961. godine na Filozofskom fakultetu Sarajevo. Za člana Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH izabran je 1978. Bio je osnivač je i predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) BiH. Autor je 15 knjiga i 25 studija, monografija i drugih djela iz više naučnih oblasti: filozofije, logike, sociologije, historije, estetike, politike i kulture. Bio je glavni i odgovorni urednik Enciklopedije Jugoslavije, za BiH. Njegova djela prevedena su na sedam svjetskih jezika. Po mom skromnom sudu najznačajnija djela su: Lenjin-monografija njegove misli, Bosanski duh lebdi nad Bosnom i Ko smo mi Bošnjaci? Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva 1970. godine.
Zadnji javni nastup akademik Filipović imao je 27. oktobra 2017. godine u Bužimu, gdje sam u saradnji sa Patriotskom ligom Bužima organizovao Naučni simpozij na temu „Odgovornost za kulturu bošnjačkog naroda“, a zatim i promociju kapitalnih djela akademika Muamera Zukorlića na temu „Drevna Bosna“ i „Akademija“. Izlaganje profesora Filipovića imalo je tada, a bogami i za ubudućnost, dalekosežnu poruku, kada je rekao „da mi više nemamo pravo ili ne bi više smjeli da imamo ni naučnog, ni političkog, ni moralnog tutora kada su u pitanju naš identitet i historijska osnova toga identiteta, koja se sažima i vidi upravo u historiji naše Zemlje i države Bosne, nego da moramo u svemu da polazimo od stava kako smo upravo mi sami odgovorni i obavezni da damo svoje najbolje znanje i umijeće u rješavanju bitnih pitanja našeg opstanka...odnosno naše kulture.“ S tim u vezi tvrdim da smo mi obavezni da preispitujemo svoju savjest, da ne ispadne da smo za kratko vrijeme spremni da se žrtvujemo za nešto lijepo i veliko (M. Selimović), a da nakon toga dopustimo nasilje nad našim duhom i kulturom, koja nikada nije bila ovako agresivno napadnuta kao sada. Mi, Bošnjaci, više nikada ne smijemo prihvatiti kalupe u mišljenju i izražavanju koji nam se nameću od nedobronamjernih susjeda i komšija. I kada danas vidimo što nam se događa sa Državom i Nacijom, onda tek vidimo koliko je akademik Filipović bio u pravu i koliko je opasno da mi Bošnjaci prihvatamo ono što nam pokušaju nametnuti razbijači države BiH.
Ako se pažljivo analiziraju djela i poruke (pouke) iz ogromne zaostavštine akademika Filipovića, i danas smatram da je neophodno podvući slijedeće:
• teškoće koje nas okružuju treba da nam prodube i učvrste saznanja o vlastitoj kulturi, a ne da nekritički i neodgovorno prihvatamo ono što nam susjedi i komšije nameću, posebno u domenmu jezika,
• nas Bošnjake treba da podstiče i inat da ostanemo neopkoljeni, da budemo spremni zaviriti sebi u dušu i da na izazove odgovorimo istinom i neukaljani,
• da mi Bošnjaci pokušamo naše ljude natjerati da misle Bosnu i bošnjačku kulturu na način da im ona postane i ostane san o mogućem,
• da za opstojnost na ovim prostorima više nisu dovoljni inat, tvrdoglavost i sirova hrabrost, već sistematski i institucionalni pristup problemu očuvanja nacionalnog identiteta Bošnjaka preko kvalitetnog privređivanja i kvalitetnog obrazovanja. Traženje krivaca izvan nas samih ne samo da nije pametno, već nije ni opravdano, jer mi moramo poznavati svoju historiju, da bi se pravilno odredili prema potrebama sadašnjosti i u hodu, prema budućnosti. Jer, u suprotnom, dovodimo se u opasnost da ostanemo bez Države, a bez nje smo samo bezlična masa,
• Bošnjaci se moraju osloboditi vlastitih zabluda da će nas, kao žrtve zadnjeg i prethodnih ratova, spašavati drugi (stranci), već se moramo prvenstveno osloniti na sebe same. Da bi u tome i uspjeli, mi na svim nivoima moramo „igrati“ sa najboljim igračima među nama, kojima je interes Države i Nacije iznad ličnog i uskostranačkog interesa.
Mi Bošnjaci nikada ne smijemo zaboraviti teze profesora Filipovića, koji je stalno isticao da nam je historija dala korijen, a tradicija, kao dio nacionalne bitnosti, podsticala hrabrost, trpeljivost i ono što je kod nas najljepše: toleranciju, humanost i merhamet, što nas obavezuje na sopstveno dostojanstvo. Akademik Filipović s pravom je isticao ono što kod nas ne valja: da mi često puta prihvatamo nekritički tuđe uticaje i elemente na račun svojih i što nas to dovodi u podređeni položaj. I kada shvatimo da smo u tome pogriješili, onda idemo u drugu krajnjost: uvrijeđeno i kozmetički ističemo svoje nacionalno lice i kulturu i time je zatvaramo pred korisnim vanjskim uticajima. Dakle, umjesto racionalnog, posežemo za nagonskim, instiktivnim, što nije nikava garancija za očuvanje vlastite kulture već njeno negiranje. Usto, često njegujemo logiku praznih fraza na račun tvrdih istina, tražeći deklarativno jedinstvo, budući da je apsolutno ne samo nepotrebno, već je i nemoguće. Nadalje, profesor Filipović je isticao da nam je potrebna kulturna i svaka druga saradnja sa drugim narodima u BiH i šire, jer smo mi životno zainteresovani za državu BiH i jer smo objektivno kičma te Države, a nju moramo graditi zajedno sa drugima. Iako nam je potrebna raznovrsnost mišljenja, ali do civilizacijskih vrednota mi trebamo doći stalnim, slobodnim i ravnopravnim dijalogom koji će nas dovesti do rješenja kako da u međusobnim kulturnim prožimanjima osiguramo vitalne impulse svakoj nacionalnoj kulturi Zemlje. Dakle, promovirajući vlastiti identitet, mi moramo biti svjesni da u BiH postoji više identiteta i da se naš identitet miješa i prožima sa drugima, ali da pri tome nikada, ni u kom segmentu društvenog bitisanja, ne smijemo biti inferiorni.
Iz osebujnog naučnog opusa akademika Filipovića može se zaključiti da svaka generacija u svakoj naciji treba da ostavi svjedočanstvo o vremenu u kome je živjela. Ta svjedočanstva su vrijedna ako ih prihvati većina ljudi i ako opstanu kroz vrijeme. Mogu ih dati ljudi koji liče na rudare kopače, koji imaju hrabrost, koji su se oslobodili ograda i predrasuda, koji iskreno gledaju na stvari i pri tome ne žale ni sebe ni druge. Za Husein kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne, akademika Filipovića i mnoge druge velikane Bosne, bilo je važno da njihove ideje i put vode među ljude. Pri tome oni nisu svoje viđenje podešavali ni prema čijem mišljenju, jer su htjeli istovremeno da ostanu grub kamen sa natpisom, ali i razgranato drvo, odnosno da vrijeme tumače na svoj način i svojom logikom. U svom nastupu ovi ljudi bili su sigurni i nisu se oslanjali na tuđe autoritete. Kako bi razumjeli te ljude, mi se moramo sa njima identifikovati. Da bi ta identifikacija bila vrijedna pažnje, na simpoziju „Odgovornost za kulturu bošnjačkog naroda“, održsanog 2017. godine u Bužimu, bilo je potrebno adekvatno sagledati „Autentično tumačenje naše historije“ (M. Filipovića), „Etnogenezu Bošnjaka“ (M. Zukorlića), „Paradigmu Bosne i njeno historijsko razumijevanje“ (M. Demirovića), „Pitanja kolektivne odgovornosti“ (Envera Halilovića), „Sjeme Evrope u zemlji bosanskohercegovačkoj“ (Seada Alića), „Determinante očuvanja kulture Bošnjaka“ (H. Muratovića), „Moju filozofiju koja potiče iz moga tla i iz moga muslimanskog korijena“ (M. Selimovića), „Jezik Bosne, kao kolektivnu umjetnost čiste genijalnosti“ (Isidore Sekulić) i mnoge druge.
Ovaj autor zastupao je slične teze povodom smrti akademika Muhameda Filipovića („Otišao je gorostas Bosne“), kada je naglasio da će naše ideje, naša politika i naša perspektiva, biti plodonosne ako ih prihvati većina ljudi kojima je država Bosna najviši ideal i ako bošnjački zvaničnici budu na visini zadatka. Nažalost, u međuvremenu, praksa je pokazala da mi Bošnjaci i dalje pristajemo da poklanjamo rasturačima Države najvažniji makroekomski resurs (novac) bez bilo kakvog otpora, pa proizlazi da mi vodimo beduinsku politiku u domenu indirektnih poreza. Jer, dopustiti da samo u 2023. godini entitet RS povuče više sredstava po osnovu indirektnih poreza nego što uplaćuje na Jedinstveni račun Uprave za indirektno oporezivanje BiH u iznosu od milijardu i 95 miliona, nedopustivo je. Iako po osnovu indirektnih poreza entitet RS na Jediumstveni račun UIO BiH uplaćuje svega 18,18%, on i dalje sa ovoga računa povlači 36%. Dakle, više za 17,82%. S obzirom da je u 2022. godini RS uplatio 22,18%, a povukao takođe 36% sredstava, proizlazi da iznos povlačenja sredstava sa Jedinstvenog računa UIO BiH za RS ostaje nepromijenjen, iako se uplate svake godine smanjuju. Dokle, gospodo i drugovi?! Ko vas je ovlastio na ovakvo ponašanje, s obzirom da ste Ministarstvo finansija na nivou Vijeća ministara BiH i na entitetskom nivou, od rata pa naovamo, uvijek prepuštali drugima, Istovjetna je stvar i sa Ministarstvom pravde i Ministarstvom vanjske trgovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvom, tako da su Bošnjaci pri odlučivanju o najvažnijim makroekonomskim kategorijama u fusnoti.
Ako bih izvlačio ključne poruke iz ogromne zaostavštine akademika Muhameda Filipovića, onda bi one bile slijedeće:
• da naša nacionalnost (Bošnjaci) ne smije doći u pitanje,
• da naša državotvornost mora biti prvorazredna (očuvanje države BiH),
• da je naš jezik bosanski i da ne dopuštamo bilo kakva pogađanja oko toga,
• da je naša kultura univerzalnog karaktera i da je s ponosom ističemo,
• da naša tradicija, oličena u toleranciji, humanosti i merhametu, može biti mjerilo svakoj evropskoj kulturi,
• da se država Bosna i dostojanstvo Bošnjaka-muslimana može i mora očuvati onom politikom koja se zasniva na znanju, hrabrosti, odlučnosti i moralu.
Oko ovih odrednica bošnjačkog identiteta i bošnjačke politike ne bi smjelo biti pogađanja, kao što ga nije bilo ni kod profesora Filipovića, kao čovjeka i naučnika, kojem su uvijek u prioritetu bili država BiH i bošnjački narod, kao kičma Države. Stoga konačno moramo naučiti ovu lekciju zauvijek i svaki put predati rahmet čovjeku na kojega možemo i moramo biti ponosni.
