Skoro tri decenije su prošle od kako je uspostavljena „dejtonska“ Bosna i Hercegovina. Jesu li se ostvarila naša nadanja ili smo danas više zabrinuti nego tih prvih poratnih godina? Ako bi se opisivala situacija onda i danas, mogao bih reći da je tada i pored ratnih rana koje su još bile otvorene, bilo više nadanja u uspjeh projekta koji je uspostavljen u Americi. Atmosfera je bila drugačija, ljudi su vjerovali da poslije oluje koja je zahvatila Bosnu i Hercegovinu dolaze bolji dani za sve narode. Srpsko rukovodstvo koje je u „novoj BiH“ predvodio ratni zločinac Momčilo Krajišnik nije bilo ni izbliza politički radikalno kao današnja „socijaldemokratska“ garnitura Milorada Dodika, koja je potpuno naslonjena na rudu beogradskih akademika – priređivača (razbijača BiH) Memoranduma 2. Ovim projektom akademika oni žele potpuno paralizirati Bosnu i Hercegovinu kao neostvarljivu državu.

Istina, danas možda živimo bolje, ali smo pritisnuti stalnim političkim tenzijama koje proizvode omamljivači naroda. Htjeli ne htjeli, prisustvujemo političkom cirkusu u kojem se, na primjer, jedan mali pajac iz Laktaša, koji je umislio da je veliki državnik, snishodljivo divi hazjajinu iz Moskve, onom istom koji je, svijet tako priča, odgovoran za smrt svog političkog oponenta, dotad zatočenog, Alekseja Navaljnog. Sve ovo se događalo proteklih dana. I sve to ne bi bilo degutantno da zapadni svijet, koji danas „ratuje“ protiv Rusije, posredstvom Ukrajine, i koji „tjera“ Srbiju i Rs da mu se pridruže (a oni to neće), ne zatvara oči pred ponižavajućom činjenicom da mu Dodik zabija prste u oba oka.

Vezano za ovu temu, sada čitaocima želim da predstavim kako se predsjednik Alija Izetbegović borio protiv ovakvih nepodopština u prvim godinama nove Bosne i Hercegovine. Tekst je posuđen iz moje knjige Alija izbliza. Godina događanja je 1998. Početak juna.

Pripreme za konferenciju u Luxembourgu
Nakon što smo ispratili emira Katara Sheikha Hamad Bin Khalifa Al-Thania (to je otac današnjeg vladara Tamima) 1. juna 1998. godine osjetio sam malaksalost. Zapravo, stanje iznemoglosti sam počeo osjećati još za vrijeme konferencije za štampu u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu gdje su održani razgovori dvije delegacije. Krajnjim naporom sam savladao početak bolesti i dobro je završena konferencija za novinare. Mislio sam da me je „slomio“ umor, ali se pokazalo da je u pitanju bila teška upala pluća, koju je moj doktor kvalificiro „seljačkom“ (što je govorilo o preteškoj bolesti s kojom se nije bilo šaliti). Bolest je došla u nezgodnom trenutku, kada smo se pripremali za luksemburško zasjedanje Vijeća za implementaciju mira. Od kolege Kasima Trnka, koji me je kontaktirao telefonom, saznao sam da se radi punom parom na pripremi «Luksemburga».

Kada me je nešto kasnije nazvao predsjednik BiH Alija Izetbegović, ja sam već uveliko ležao u postelji „skrhan“ visokom temperaturom, koja se danima nije snižavala i pored intenzivne medicinske terapije. (Da je tada bila poznata „korona, sto posto bih bio uvjeren da me ta bolest zgrabila). Predsjedniku Izetbegoviću sam rekao da mi je žao što ne mogu učestvovati u pripremi nastupa naše delegacije. Rekao mi je da se time ne opterećujem nego da se liječim i oporavim. Roditeljski brižno, „starinski“, poučio me je da obavezno pijem kozije mlijeko i da uzimam puter i med.
‒ To je prijeki lijek, uvjeravao me je. Moram priznati da me je dirnula njegova neposrednost i iskrena briga.
Pitao sam ga da li je završen govor kojim će se obratiti učesnicima konferencije. Rekao mi je da još rade na tekstu i da će prilikom obraćanja upozoriti na opstrukcije te zatražiti od međunarodne zajednice da se jasno odredi prema onima koji koče daytonske obaveze.

U govoru koji je Alija Izetbegović održao 9. juna 1998. godine na konferenciji u Luxembourgu, prepoznao sam tu poruku, koju mi je u glavnim crtama izložio, a sastojala se u zahtjevu međunarodnoj zajednici da „istjera na čistinu“ sve učesnike septembarskih izbora, da se jasno odrede prema Daytonu.

Sa luksemburške govornice Alija Izetbegović je zatražio je otklanjanje blokada. Predložio je da se kandidati i političke stranake jasno izjasne «da prihvataju zajedničku državu Bosnu i Hercegovinu i da će iskreno i u dobroj vjeri sarađivati u punoj implementaciji Daytonskog ugovora…»

Izetbegović traži izjašnjavanje o Bosni i Hercegovini
Ovaj mudri poziv Alije Izetbegovića stranci su naprosto „prečuli“. Na septembarskim izborima 1998. godine ovakve eksplicitne izjave neće se tražiti od stranaka i kandidata. Ali, kasnije, stranci će se „prisjetiti“ onoga što je govorio predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, pa će stranke i kandidate obavezivati da potpišu izjavu da će poštovati i provoditi Daytonski ugovor. Ovo sa izjavama bio je “patent“ Alije Izebegovića i, zbog istine, želim na to podsjetiti u ovom zapisu koji prepričava tekst „Luxembourg, kozije mlijeko i med“ iz moje knjige Alija izbliza, prvi dio, na str. 155-156 (Dom štampe, Zenica, 2005.) Alija Izetbegović je dobro procjenio da opstrukcionisti imaju cilj ‒ zamoriti svijet, i, kako je rekao, obeshrabriti nastojanja da se Mirovni sporazum u cijelosti provede. Zato je zaprijetio da će bošnjačka strana zatražiti reviziju Daytonskog ugovora ako na vlast dođu protivnici Bosne i Hercegovine i počnu blokadu institucija Države i Federacije Bosne i Hercegovine.

Smatrao je da je konferencija u Luxembourgu možda posljednji trenutak da se međunarodnoj zajednici u dramatičnom tonu kaže da nećemo pristati na selektivnu i parcijalnu provedbu Daytonskog ugovora, što se već događalo. Naš imperativni stav, koji je predsjednik Izetbegović izložio u Luxembourgu, bio je ‒ ili potpuna provedba Općeg mirovnog sporazuma, ili njegova revizija.

Konferenciju sam pratio iz bolesničkog kreveta. Imao sam uglavnom sve relevenatne informacije iz našeg kabineta. Kada se predsjednik Alija Izetbegović vratio iz Luxembourga kontaktirali smo telefonom.

Pitao sam ga kakve utiske nosi. Rekao mi je da su učesnici Konferencije sa pažnjom primili dijagnozu političkog stanja u Bosni i Hercegovini, ali da nije preveliki optimista. Na čemu je temeljio takvu procjenu, nije mi rekao.

Sa nestrpljenjem sam očekivao ponovni susret s njim. Ne iz znatiželje o luksemburškim dometima, nego zato što sam ga zbilja poželio. On se naprosto morao voljeti.

Kolege su me informirali da je na Glavnom odboru SDA „pala“ odluka o Izetbegovićevoj kandidaturi na septembarskim izborima. O konačnoj odluci nisam ga htio pitati telefonom. Slutio sam da će prihvatiti kandidaturu.

Sljedećeg dana (12. juni 1998.) predsjednik Alija Izetbegović je potpisao Memorandum o razumijevanju za rekonstruiranje RTVBiH... Svjetska banka odobrila nam je kredit od 63 miliona dolara za budžet i servisiranje vanjskog duga...
Događaji su sustizali jedan drugi...

(Autor je bio savjetnik predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića)