Srbovanje, ludom radovanje, govorili bi naši stari!
Nedostaje nam „čojstva i ljudstva“ što bi govorili naši stari, nedostaje nam taj indentitet, a ko je Srbin, Hrvat, Bošnjak ili neki od ostalih, neka to bude individualna odrednica i potreba.

Upravo nam i sve činjenice ukazuju da nam potreba transformacija indentiteta, da se od nacionalnog ili još gore od današnjeg nacionalističkog i opredjeljenja izjašnjuavamo kao ljudi ili neljudi.
Za mene lično, kao građanin dostojne i veoma čestite srpske porodice, u kojoj su postali članovi domaćinstva i Bošnjak i Hrvat i ostali, nije apsolutno niti bilo primarno pitanje koje smo vjere, gdje pripadamo ili da li se volimo ili ne volimo.

Rastao sam i odgajao se u ambijentu, kao rođeni Sarajlija sa Vratnika, okruženja naših vrlih Muslimana, ponekog Hrvata ili ostaloga, slavili smo zdušno i dostojanstveno i Božiće i Vaskrse i slave i Bajrame, uz mirise majskoga jorgovana i osjećali se pravi ljudi, svoji na svome.

Odrastao sam i postao i visoki intelektualac, čovjek i stručnjak svjetskoga formata, poliglota, graditelj brojnih kolosalnih industrijskih objekata u onoj našoj lijepoj Jugi, a danas penzioner koji nostalgično i sa velikim prezirima posmatram i slušam naše gluposti od Srbovanja i fašizma, do ustaštva i nacionalizma, a evo i do cionizma u našim mostarskim prilikama sa firmom Aluminija, koju su Izraelci okupirali.

No, da se povratim na naše suludo Srbovanje, sa glavnim glumcem i klovnom velike velikosrpske prestave u liku i djelima, guslara iz Laktaša Milorada Dodika, kao i njegovih „dodikovaca“.
Danas sam i penzioner Republike Srbije, što mi je privilegija i ponos, jer dok sam učio u Beogradu veoma teški studio elektrotehnike, dotični svinjogojac i guslar Milorad je po beogradskim ulicama švercovao cigerete „ronhill“.

Htio bi da postane Srbijanac ili veliki srbin i jednostavno zaluđuje i sve Srbe iz Republike srpske, a moj i naš divni grad Beograd sa svojim suludim glasačima nastoji zaraziti velikosrpskim nacionalizmom, što je Beograd kao svjetska metropola daleko od toga.

Zato se i pozivam na velikog srpskoga književnika Dobricu Čosića i njegova razmišljanja, ne znajući ili vjerujuči koliko su vejrodostjna, što prepuštam istoriji, on kaže:
Dobrica Ćosić, 'Otac srpske nacije', ideolog srpske laži i uzrok srpskih genocida i etničkih čišćenja na kraju 20. stoljeća:

"Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno", rekao je Dobrica Ćosić opisujući povijest, sadašnjost, a kako se čini i budućnost srpske politike.“ /citat sa interneta/
Da li to on lično izjavio, neka se istorija pozabavi sa ovim, ali moja malenkost kao, po indentitetu čovjek i ljudina, pa tek Srbin mogu u svojoj 86 godišnjoj radnoj i žćivotnoj prošlosti i sadašnjosti, da lično objavim da mi je zaista i previše srpstva i razno raznih srpskih mahinacija, laži i gluposti.
Evo se odmah prisjećam, da sam kao stručnjask svoga poziva i dugogodišnji tehnički director na izgradnji Termoelektane u Gacku, mnogo slušao i čak čitao i novo objavljeni roman Vuka Draškovića tzv. “Nož“ kada su u ona vremena i sve polemike, optužbe i rasprave o istome, što bi stari govorili okretali na “nož“.

Znano je da je Vuk bio i osnivač svoje nacionalističke velikosrpske stranke, ali danas slušajući tog istig Vuka, iako stari govore da “Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada“ on je danas transformisao svoj lični indentitet, zaista do razumnih granica.

Dakle, ovo je možda i najbolji primjer da se sve može kada se hoće, dok je guslar Milorad nastavio da gusla ili gudi po svojim veliko srpskim nacionalističkim notama do krajnosti, na štetu sveukupnoga srpskoga roda.

Nikakvo čudo nije, ko je ovoga pacova i govedo u svome odgoju i nadzoru odgajao i vaspitavao, do velikosrpskoga pastira i perjanice velikosrpskoga stada, koje je krenulo od Laktaša preko Romanije, do suludog i propšalog velikosrpskog svijeta, sa ”dodikovcima“.


Mentora i čobana je i previse u njegovom životnom okruženju, od kojih je poprimao dijagnoze, terapije, zločeste natuknice i nacionalističku retoriku.

Nažalost, bio je “crvendać“ sljedbenik svoga Slobodana, pacijent Radovanov soldat Ratkov i čelnik stada svojih poslušnih ovaca, a sci su blejili po istim notama velikosrpstva.
Oni su ga uspavljivali, odgajali i obrazovali do napasnika i siledžije, rušitelja rodne grude i nesretnika svoje porodice i poštenoga dijela srpskoga roda.


Sreća mu je da ima scenaristu i redatelja Emira Kusturicu, a glavni mu je mentor i savjetnik Aleksandar Vučić.
Lični doktori terapeut mu je Radovan a dadilja i odgajivač, psihijatarski uzor “genocidaš” Ratko Mladić.

Stado mu je na putu preko Romanije, od Laktaša, preko Pala do Istočnog Sarajeva i Trebinja, sa brojnim svojim pastirima, koji istovremeno bleje iste pjesme guslarske, po istim notama, samo njima znanim.

U svojim ličnim suludim razmišljanjima i postupcima, nadmašio je čak i svoje mentore, ludačko, ubojitog karaktera, koji su otputovali u svjetske kazamate na usavršavanje robijaškog bontona ili su negdje pod zemljom crnom i natopljenom krvlju njihovih dželata i ubojica, tzv. Genocidaša.


Uz blagoslov SPC-a i patrijahra Porfirija sa njegovim vladikama i popovima, koji su u ubitačnim vremenima blagosiljali odlazeće ubice na bojišta za ubijanje nevinih žrtava, u ovome mirnodopskom postdejtonskom period, leđa im čuvaju diktator i despot Milorad i voždov nasljednik Aleksandar Vučić.
Sve u stilu “velikosrpskoga sveta“ sa glavnom vedetom senatorom Rs-a druga Vulina.

Sve u stilu “velikosrpskoga sveta“ sa glavnom vedetom senatotorom RS-a druga Vulina

U svojim ličnim suludim razmišljanjima i postupcima, nadmašio je čak i svoje mentore, ludačko, ubojitog karaktera, koji su otputovali u svjetske kazamate na usavršavanje robijaškog bontona ili su negdje pod zemljom crnom i natopljenom krvlju njihovih dželata i ubojica, tzv. Genocidaša.