Slobodan je mrtav, a Milošević je, ipak, živ. Naravno, ne u bukvalnom smislu, ali kao ideja ‒ to je apsolutno tačno. Politički atavizam u Srbiji traje ne od kraja osamdesetih već od mnogih godina unazad. Jer, srpsko društvo se naprosto nije moglo, a pokazuje se i danas, ne može osloboditi od recidiva nadređenosti Srba svim narodima na prostoru jugoistočne Evrope, a posebno Bosne i Hercegovine. Gledamo to stalno i neprekidno. Postaje odvratno, ali tako je. Nismo mogli birati gdje ćemo biti rođeni. Sada se vi pitate ‒ do kada će to trajati? Po mom mišljenju ovakvo ponašanje Srbije trajat će sve dok Zapad jednom zauvijek ne uvede red na ove prostore, a da li će se to dogoditi veliko je pitanje s obzirom na nova preslagivanja geopolitičkih kockica na svjetskoj mapi. Zavisi to od mnogo razloga. Idu izbori u SAD, u NATO-u, na primjer, u Rusiji su također predsjednički izbori, ali se već sada zna ko će biti pobjednik. Zasada, Zapad učestvuje u igri koja mu se sada na neki način obija o glavu, a to je amnestiranje stravičnih ratnih zločina koje je počinila Republika Srbija i njeni sateliti u Bosni i Hercegovini. Stranci su svečano izjavljivali u brojnim prilikama dosad da više nikada neće dopustiti nigdje u svijetu ponavljanje tačkih zločina, ili ne daj bože genocida, a dopustili su, naprimjer u Gazi ubijanje hiljada nedužnih Palestinaca od strane izraelskih fašista, saglašavajući sa ovim umorstvima. Ali, to je druga tema, iako je rezultat potpuno isti. U Bosni i Hercegovini je Zapad se nije saglasio sa genocidom, ali ga je očigledno oprostio njihovim počiniteljima. Žmiri na oba oka na srpske i hrvatske zločine, za razliku od Palestine gdje se genocid Izraela otvoreno podržava (u Ukrajini se u isto vrijeme podržava borba protiv ruskog ugnjetavanja, što je primjer dvostrukih standarda) i što je posebno tragično Zapad je naprasno zaboravio a može se reći i ignorisao sve međunarodne presude (udruženi zločinačke poduhvate i Srba i Hrvata s vrha tih država, kao vrhunac). Zapad se i dalje konstantno ulizuje Srbiji, pokazujući veliko strpljenje za upornu podršku koju Beograda pruža Rusiji (istina ne izražava se riječima, jer oni su „neutralni“). Ko se sjeća mojih tekstova zna da sam od početka govorio o Memorandumu dva, stvaranju srpskog sveta koji je, ustvari, porodio Aleksandra Vučića, kojem sam opravdano dao ime „Mr. Ja-pa-Ja“, jer laže i petlja o velikim srpskim uspjesima u samonametnutim tv nastupima i služi se drugim difamacijama. I stvarno Vučić nije presudno „kriv“ što vodi Srbiju i što nosi velikosrpsku ideju? On je naprosto proizvod građana Republike Srbije, koji je prepoznao nacionalističko srpsko lice koje je podržavalo Slobodana Miloševića dok dikator napokon nije izgubio sve ratova u Jugoslaviji. Vučića su izabrali upravo ti građani, baš kao što prije njega birali četničkog vojvodu Tomu Nikolić za prvog čovjeka Srbije. On je zapravo dijete tog djela poremećene svijesti unutar Srbije koji su u nadmoćnoj prednosti. Ne treba imati iluzija da su na tek održanim izborima u Srbiji prevagu odnijeli srpski glasači iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova, koji su na glasačka mjesta stigli autobusima obezbijeđenim u štabovima Dodika, Mandića i drugih, ne znajući gdje treba da glasaju. Da se razumijemo. Pobjedu Srpske napredne stranke su obezbijedile prije svega nacionalističke snage u samoj Srbiji. To su glasači koji još nisu došli do sebe nakon ratnih poraza od prije 30 godina (i djecu su takvu odgojili), oni koji vjeruju stalno i iznova u fatalnu premoć „nebeskog naroda“ i politiku srpskog sveta. Važni su i „patuljci“ iz naprijed pobrojanih zemalja kojima je srbijanski režim stvorio iluziju da su presudno bitni. Oni su važni jedino iz razloga da ovjere tu pobjedu SNS kao „svesrpsku“. Njih je, kao entitet, stvorio srpski režim koji kroz historiju otima zemlju svojih susjeda i sad se postavlja kao tumač srpskih interesa. U tom delirijumu oni će predstavljati Aleksandra Vučića kao lidera srpskog sveta, kao srpskog Putina, koji se, bre, pita na Balkanu i da predstave jedinstveno srpsko biće, da lažno žive ulogu igrača i pored toga što su najobičniji statisti. U ovom južnoslavenskom rašomonu glavna rola je pripala Srbiji. Ona etablira politiku Republike Srpske, koja je ikebana. Srbija se pita za sve, za svaki potez. Milorad Dodik je najobičniji lakrdijaš, satelit, trabant, prišipetlja Vučićevog režima (i svih prethodnih) u Beogradu, a ovi do njega su skutonoše, čankolizi, ulizice i poltroni, koji znaju da od opstanka svog šefa zavise njihove fotelje. U zabludi je onaj koji misli da se politika Srbije čita samo u Moskvi ili Budimpešti. Ona je podržana i u Americi i u Evropskoj uniji. Zbog čega? Jer naprosto Zapad interesira samo „mir i sigurnost“ u ovom dijelu svijeta, koji se ne bez razloga označava kao bure baruta. Visoki predstavnik u BiH je odraz te ulagivačke politike Zapada? Nemoćan, impoptentan, pljuju ga i Dodik i sve srpske animir dame. Nedoraslog Schmidta koji ne vjeruje da Vučić igra po „notama“ srpskog sveta ni ne treba žaliti, jer pokazuje apsolutno nepoznavanje političkih rezona. On mazohistički trpi da bude srpska pljuvaonica, naravno uz saglasnost Beograda koji tvrdi da nema ništa s tim. Niko ne uzima za ozbiljno Schmidtove prijetnje organizatorima proslave 9. januara. Ali, to je tako. Zna se da iz čisto pragmatskih razloga, zapadni svijet podržava sveukupno jačeg u ringu. Samo u jednom slučaju odstupaju od tog principa, a to je Kosovo. Mogu se nekada naljutiti na premijera Albina Kurtija ali rade istrajno na očuvanju nezavisnosti Kosova koje je Americi, „priraslo“ za srce. Nećemo navoditi razlog, iako vjerujem da ga svi znate. Zapad će sada, nakon što malo iskritikuje uočene propuste na izborima u Srbiji i upotrebu prekomjerne sile protiv prosvjednika, nastaviti da gladi ali i istovremeno pritiska režim Aleksandra Vučića, očekujući od njega da prizna nezavisno Kosovo. Od toga, međutim, nema ništa. Prevelika su im očekivanja. Nikada nijedan srpski predsjednik neće priznati nezavisnost Republike Kosova, jer to nije volja Srba. Ako se u Washingtonu nadaju da će to toga doći, onda su potpuno krivo procijenili srpsku politiku. Srpski režim će biti uzdržan prema Kosovu. Lekciju je naučio, ali će nastaviti da pravi nove komplikacije u Bosni i Hercegovini, o kojoj sanja kao dijelu svog budućeg teritorija. Nikako da shvati da je to račun bez krčmara i da sva sila svijeta ne može poraziti bosanskohercegovačku nezavisnost. Ipak, mora im se odati priznanje za sizifovske upornost, a Bosancima i Hercegovcima, ne Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, za duboku istrajnost da sačuvaju građansku Bosnu i Hercegovinu. Svoje ne damo, tuđe nećemo. Samo da se zna