Kolumne
"POTPUTITI" - U BOSANSKOME JEZIKU
|
|
Autor: Prof. dr. Jahja Fehratović
Objavljeno: 07. August 2023. 15:08:00
RIJEDAK GLAGOL KOJI SE OVIH DANA SVE ČEŠĆE ČUJE MEĐU NARODOM - "POTPUTITI" OTKUDA U NAŠEM JEZIKU I KOJA ZNAČENJA NOSI
Najljepše i najvrjednije stvari naš narod čuva u jezičkoj sehari. Sve ono što je važno, što čini esencijalnu bit njegovog duha sadržano je u nepreglednim slojevima leksičkog očitovanja. Sandžački govori posebno su zanimljivi po tome što neke svoje specifičnije vrijednosti čuvaju u glagolskim leksemama. Na taj način tu svoju posebnu datost čine višestruko upotrebljivom kroz sve vrste konjuktivnih promjena i preoblika. Nekada su u pitanju jednostavni infinitivni oblici, mada rijetko, češće se radi o složenim glagolskim formama koje u različitim vrstama supstitivnih i intelektualnih preinaka dobijaju sama nova značenja.
Takva je situacija i sa glagolom “potputiti”, sastavljenim od imeničke lekseme “put” i prijedloga “pod”, sa svim promjenama koje su neophodne u tom prilagođavanju jezičkome aparatu, od alternacija do svake druge vrste izmjene, čime na koncu dobijamo glagolsku riječ “potputiti”.
Leksičko značenje glagola „potputiti“ vrlo je jednostavno, znači: skrenuti s mape puta sa postojanjem šanse da se osoba, ipak, vrati na pravi put u vjerskom, moralnom, karakternome smislu.
Slično značenje ima i glagol “zastraniti”. Međutim, značenjske nijanse odvajaju ova dva verbuma, jer zastraniti znači otići u stranu, survati se u neki tamni bezdan, s minimumom šansi da se bez ozbiljnih posljedica vrati na onaj dio ili stranu puta koja znači svjetlost, dobro i dobrotu u odnosu na tamu i zlo. Dakle, podrazumjeva dvije oprečne strane, stranu dobra i stranu zla, među kojim je, prema percepciji, sudionika jasna linija razdvajanja. Međutim, u tim predodžbama obje strane za sebe imaju mišljenje da su strane dobra, a ona druga strana zla, što opet zavisi od ugla gledanja na realnost.
Glagol „potputiti“ nema takvu vrstu stilskih markiranosti, mnogo je šireg opsega i daje šanse onome ko je skrenuo s puta da se na izvjesno lakši i jednostavniji način vrati na isti. Ovo može itekako imati veze i sa religijom koja od svojih sljedbenika najčešće zahtjeva da se drže Pravoga puta. Čak u svetim knjigama na mnogo mjesta se na tome insistira, osobito u Kur’anu gdje je sintagma Pravi put jedna od najfrekventnijih (javlja se 137 puta). Isto tako, u predanjima od Poslanika islama Muhammeda, a.s., često se nailazi na sintagmu Pravi put. Jedno od najslikovitih takvih predanja jeste ono u kom on, prema kazivanju Abdullaha ibn Omera, iscrtava liniju Pravoga puta i nekoliko poprečnih pristupnih puteva za koje kaže da su krivi, šejtanov put, ali su, opet, prikopčane na glavnu trasu što u svojoj širini značenja podrazumijeva da se osoba lahko može vratiti na glavni stožerni put. Slika ovog predanja najbolje odražava značenje glagola „potputiti“, što vrlo moguće i jeste, na neki način, bilo idejna osnovica za nastanak ovog glagola u značenju sići sa pravoga puta ali uz priliku da se na isti vrati bez enormnih posljedica po onoga koji se kreće tom stazom. S obzirom da je ukupna kultura življenja Bošnjaka, pa i onih sandžačkih, proistekla iz slojeva religijskih fundamenata a najtemeljitije islama, vrlo je vjerovatno da je ova glagolska leksema nastala pod utjecajem iste, posebno što je u percepciji islama koju muslimani poznaju i nastoje prema njoj živjeti cijeli ovosvjetski život putovanje, koračanje Pravim putem ka cilju, a cilj je Onaj svijet i dostizanje Božijeg zadovoljstva kroz poštivanje i življenje na onaj način kako je to definirano islamom. Bezbroj simbolika u islamskom poimanju puta i bezbroj šansi putniku da kada god potputi opet izađe na Pravi put, kao u onom predanju o ubici koji je tražio priliku da se iskupi te je prema preporuci učenog čovjeka krenuo da promjeni mjesto boravka, to jest da preseli iz sredine koja je bila pokvarena ka sredini u kojoj su živjeli bogobojazni ljudi. Na tom putu je i preselio. Kada su meleki koji odvode duše u Džennet i Džehennem došli po njega i sukobili se kome pripada, treći među njima je presudio da izmjere razdaljinu između mjesta od koga je krenuo i mjesta na koje je krenuo, pa gdje prevali da tamo i pripadne. S obzirom da je za nekoliko koraka bio bliži mjestu dobra, njegovu dušu uzima melek čuvar Dženneta i odvodi u Raj (predanje pripada kategriji sahih-hadisa).
Pretpostavljamo da je, uslijed snažnog utjecaja vjere na kulturni identitet, ova formulacija prešla u opću upotrebu u govorima Bošnjaka Sandžaka i tako postala jedinstvena u bosanskome jeziku, iako je, na žalost, kao takve nema u rječnicima ni bosanskoga jezika niti sandžačkih varijanti.
Iako u općoj upotrebi, frekvencija ovog glagola je ograničena. Skoro se jedino koristi kada se želi kazati da je neki pojedinac ili grupa “potputio/la”, to jest skrenuo/la bilo u vjerskom bilo u idejnom ili moralnom smislu i došao/la do neke ivice s koje još, možda, može da se izvuče dok ne “zastrani” i ode u bezdan tame i drače odakle mu nema povratka. I zato se ona javlja skoro pa isključivo u alarmantnim situacijama, kakvo je možda i ovo vrijeme koje trenutno živimo, te ga ovih dana vrlo često čujemo kroz narod. A, narod treba čuti, od njega učiti i razumjeti kada i šta kaže, posebno kada su u pitanju rijetki leksički oblici koje ne izgovara tako često. I ne može se prevariti manipulacijama, lažima, intrigama i opsjenama.
U takvom smutnom vremenu, kao što je ovo naše, samo treba čuti narod, ne botove, lažove i manipulatore koji se javljaju u najezdama i odaju sliku invazije mušica što se gnijezde pored kontejnera i zaprljanih voda. Oni su, zapravo, lisice iz one poslovice o huškanju na vuka. Narod je mudar, on svoje blago čuva u haznama i ne istrčava se pred rudu, svjestan da nije zlato sve što sija i da će se bižuterija pri prvom testu pred vatrom rastopiti, a konac na kraju, ipak, mora biti svilen.
I iznova, od naroda ovog, koji je prošao sve kušnje i opstao, treba učiti mudrost trajanja. Jer on zna mjeru stvari. I kad da zašuti, i kad da presječe, i kad da se grohotom smije, i kad da zaplače, i kad da gromoglasno vikne, i kad da zapjeva. Ali sve sa mjerom, jer uvijek zna za pojas da zadene. Zato, živio mudri i starostavni narod, njegov um i mudrost koji u svojim jezičkim čudesima čuva znake kao putokaze koji nas usmjeravaju ka putu. Samo im treba biti vješt i znat tumačiti.
Najljepše i najvrjednije stvari naš narod čuva u jezičkoj sehari. Sve ono što je važno, što čini esencijalnu bit njegovog duha sadržano je u nepreglednim slojevima leksičkog očitovanja. Sandžački govori posebno su zanimljivi po tome što neke svoje specifičnije vrijednosti čuvaju u glagolskim leksemama. Na taj način tu svoju posebnu datost čine višestruko upotrebljivom kroz sve vrste konjuktivnih promjena i preoblika. Nekada su u pitanju jednostavni infinitivni oblici, mada rijetko, češće se radi o složenim glagolskim formama koje u različitim vrstama supstitivnih i intelektualnih preinaka dobijaju sama nova značenja.
Takva je situacija i sa glagolom “potputiti”, sastavljenim od imeničke lekseme “put” i prijedloga “pod”, sa svim promjenama koje su neophodne u tom prilagođavanju jezičkome aparatu, od alternacija do svake druge vrste izmjene, čime na koncu dobijamo glagolsku riječ “potputiti”.
Leksičko značenje glagola „potputiti“ vrlo je jednostavno, znači: skrenuti s mape puta sa postojanjem šanse da se osoba, ipak, vrati na pravi put u vjerskom, moralnom, karakternome smislu.
Slično značenje ima i glagol “zastraniti”. Međutim, značenjske nijanse odvajaju ova dva verbuma, jer zastraniti znači otići u stranu, survati se u neki tamni bezdan, s minimumom šansi da se bez ozbiljnih posljedica vrati na onaj dio ili stranu puta koja znači svjetlost, dobro i dobrotu u odnosu na tamu i zlo. Dakle, podrazumjeva dvije oprečne strane, stranu dobra i stranu zla, među kojim je, prema percepciji, sudionika jasna linija razdvajanja. Međutim, u tim predodžbama obje strane za sebe imaju mišljenje da su strane dobra, a ona druga strana zla, što opet zavisi od ugla gledanja na realnost.
Glagol „potputiti“ nema takvu vrstu stilskih markiranosti, mnogo je šireg opsega i daje šanse onome ko je skrenuo s puta da se na izvjesno lakši i jednostavniji način vrati na isti. Ovo može itekako imati veze i sa religijom koja od svojih sljedbenika najčešće zahtjeva da se drže Pravoga puta. Čak u svetim knjigama na mnogo mjesta se na tome insistira, osobito u Kur’anu gdje je sintagma Pravi put jedna od najfrekventnijih (javlja se 137 puta). Isto tako, u predanjima od Poslanika islama Muhammeda, a.s., često se nailazi na sintagmu Pravi put. Jedno od najslikovitih takvih predanja jeste ono u kom on, prema kazivanju Abdullaha ibn Omera, iscrtava liniju Pravoga puta i nekoliko poprečnih pristupnih puteva za koje kaže da su krivi, šejtanov put, ali su, opet, prikopčane na glavnu trasu što u svojoj širini značenja podrazumijeva da se osoba lahko može vratiti na glavni stožerni put. Slika ovog predanja najbolje odražava značenje glagola „potputiti“, što vrlo moguće i jeste, na neki način, bilo idejna osnovica za nastanak ovog glagola u značenju sići sa pravoga puta ali uz priliku da se na isti vrati bez enormnih posljedica po onoga koji se kreće tom stazom. S obzirom da je ukupna kultura življenja Bošnjaka, pa i onih sandžačkih, proistekla iz slojeva religijskih fundamenata a najtemeljitije islama, vrlo je vjerovatno da je ova glagolska leksema nastala pod utjecajem iste, posebno što je u percepciji islama koju muslimani poznaju i nastoje prema njoj živjeti cijeli ovosvjetski život putovanje, koračanje Pravim putem ka cilju, a cilj je Onaj svijet i dostizanje Božijeg zadovoljstva kroz poštivanje i življenje na onaj način kako je to definirano islamom. Bezbroj simbolika u islamskom poimanju puta i bezbroj šansi putniku da kada god potputi opet izađe na Pravi put, kao u onom predanju o ubici koji je tražio priliku da se iskupi te je prema preporuci učenog čovjeka krenuo da promjeni mjesto boravka, to jest da preseli iz sredine koja je bila pokvarena ka sredini u kojoj su živjeli bogobojazni ljudi. Na tom putu je i preselio. Kada su meleki koji odvode duše u Džennet i Džehennem došli po njega i sukobili se kome pripada, treći među njima je presudio da izmjere razdaljinu između mjesta od koga je krenuo i mjesta na koje je krenuo, pa gdje prevali da tamo i pripadne. S obzirom da je za nekoliko koraka bio bliži mjestu dobra, njegovu dušu uzima melek čuvar Dženneta i odvodi u Raj (predanje pripada kategriji sahih-hadisa).
Pretpostavljamo da je, uslijed snažnog utjecaja vjere na kulturni identitet, ova formulacija prešla u opću upotrebu u govorima Bošnjaka Sandžaka i tako postala jedinstvena u bosanskome jeziku, iako je, na žalost, kao takve nema u rječnicima ni bosanskoga jezika niti sandžačkih varijanti.
Iako u općoj upotrebi, frekvencija ovog glagola je ograničena. Skoro se jedino koristi kada se želi kazati da je neki pojedinac ili grupa “potputio/la”, to jest skrenuo/la bilo u vjerskom bilo u idejnom ili moralnom smislu i došao/la do neke ivice s koje još, možda, može da se izvuče dok ne “zastrani” i ode u bezdan tame i drače odakle mu nema povratka. I zato se ona javlja skoro pa isključivo u alarmantnim situacijama, kakvo je možda i ovo vrijeme koje trenutno živimo, te ga ovih dana vrlo često čujemo kroz narod. A, narod treba čuti, od njega učiti i razumjeti kada i šta kaže, posebno kada su u pitanju rijetki leksički oblici koje ne izgovara tako često. I ne može se prevariti manipulacijama, lažima, intrigama i opsjenama.
U takvom smutnom vremenu, kao što je ovo naše, samo treba čuti narod, ne botove, lažove i manipulatore koji se javljaju u najezdama i odaju sliku invazije mušica što se gnijezde pored kontejnera i zaprljanih voda. Oni su, zapravo, lisice iz one poslovice o huškanju na vuka. Narod je mudar, on svoje blago čuva u haznama i ne istrčava se pred rudu, svjestan da nije zlato sve što sija i da će se bižuterija pri prvom testu pred vatrom rastopiti, a konac na kraju, ipak, mora biti svilen.
I iznova, od naroda ovog, koji je prošao sve kušnje i opstao, treba učiti mudrost trajanja. Jer on zna mjeru stvari. I kad da zašuti, i kad da presječe, i kad da se grohotom smije, i kad da zaplače, i kad da gromoglasno vikne, i kad da zapjeva. Ali sve sa mjerom, jer uvijek zna za pojas da zadene. Zato, živio mudri i starostavni narod, njegov um i mudrost koji u svojim jezičkim čudesima čuva znake kao putokaze koji nas usmjeravaju ka putu. Samo im treba biti vješt i znat tumačiti.
