Iz naših vena odavno ne kaplje krv
osim poezije
jer smo je ostavili na mačevima
dok smo kretali pješke ka nebu
da šapućemo zvijezdama
Vidio sam te rekoh
Sačekat ću
neka se pitaju
Kome pišem?
Dvije duše
Znam da mogu
U dva kruga
ispisati
Prolazi ljubav
Ali ja isto kao i ti Život volim
umirući hodamo
Bijelim putem
U svakodnevnoj trci
još me utješi
Nebo iznad krajolika
Vinorel
a mi čekamo da Zaspi pod zvijezdama
Lila
uvijena u lila snove
Dotakni me
govorim ti dok urezuješ pogled u zidu bolničke sobe
Stazom žuta lista
koračaju naša sjećanja
Pula šezdeset i neke
Dugo
Naloži zvijezde moje!
naređuješ mi šutnjom a tamo pored svjetionika
Sunce moje malo
stišćem zjenice muške i molim
Prstima mi pričaj
Ti i ja
i poezija
Muzo moja
govorio si dok smo sjedili ispod Dioklecijanove palače
tamo gdje stanu
Prosjaci ljubavi
Otvaram
Tebe
u mojim zapisima duše
Judi moji
pitam se
Usput
Zašto si drag?
Škuribanda
taj crni oblak u tvojim očima
što uzeo ti glas
Vjetar te donio
a ti Odanik
gospama što čekaju nepokretne da im doneseš mlijeko i kruh

Dok čekam naslov
U Slobodnoj Dalmaciji
Odmori oči
i
Hvala ti
Od kad sam pustio bradu
nije drhtala kao danas
ili ono tebi kada je umra
Mehaničar Ante
Jesmo li?
Žedni blagoslova
gledam u tvoj osmijeh kojeg nema
Puško moja mala
svjestan da svaka osušena travka iznad Klisa
Voljela bih
čuti tvoj smijeh
Nikad dosta
I noćas ću slušati
Nocturno u duši
čuti kako pjevaš lastavici
Jedina moja
i čupaš latice tratinčice
Volin, ne volin
Zaborav
U beskraju
kao poredane figure za
Šah
ti Noćni leptir
premda živi samo jednu večer
Tebi
cvrkuće lastavica što pronašla jug pod tvojim kapcima
navikava se na Šapat prstiju
govori njen si
Vojnik ljubavi
Primi me...
Odabir
Tvoj odabir
je nesretna
Hvatačica buketa
što sluša
Karanje
Kasno je i splitskom rivom šetaju
Umorni ljubavnici
prostiru
Neka moja sjećanja
Kap po kap,
Rasprodaja
sve je u pola cijene
i život kojeg volimo isto
zarad poezije
pišem, znam kome i zašto
ali ne znam da li ću stići pročitati
evo ti mi reci...

Said Šteta, tek mali hodač ispod zvijezda

(Pjesma je svojevrstan osvrt na jedinu zbirku poezije “Kome pišem”, splitskog pjesnika, skulptora, humaniste i zaljubljenika u prirodu i ljude Jadranka Gizdića Jadre, džepova punih sjete. Pišem dok se on bori sa teškom bolešću, jer se opirao prestati biti dijete.)

Jadranko Gizdić rođen je 1964. godine u Puli. Poeziju piše od rane mladosti do današnjih dana, koje provodi u Splitu. Piše ljubavnu, socijalnu, erotsku, haiku, misaonu i duhovnu poeziju na standardnom jeziku i čakavici. Dugogodišnji je član ULKU „Vlaho Bukovac“ i u predsjedništvu Unije. Objavio je zbirku pjesama „Kome pišem“ s pjesmama u kraćoj i dužoj formi. U svojim pjesmama najčešće je jezgrovit i kroz duhovitost prosipa nam svoju životnu mudrost. Nastupi, kojih je bilo nebrojeno, su mu vrlo interesantni i rado prihvaćeni zbog njegove neposrednosti i ležernosti u kontaktu s publikom. Nastupao je u Plavnici na Festivalu haiku poezije „Priroda u oku“, u Bihaću na 3.međunarodnom susretu autora na Uni, te brojnim gradovima u Hrvatskoj. Često je nastupao na TV-u i u radio emisijama. Pjesme su mu objavljene u zajedničkim zbirkama i međunarodnim zbornicima. Osim pisanja poezije, Jadranko se bavi i izradom metalnih umjetničkih skulptura i instalacija. Negove instalacije su izrađene od oruđa i alata te simboliziraju trud i muku običnih ljudi, te vjerske, zavičajne i motive iz prirode. Sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama ULKU Vlaho Bukovac, kao i u likovnim kolonijama humanitarnog karaktera.