Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

STANJE VRENJA (7): Prije ravno stotinu godina industrijska oblast Ruhr (Rur) bila je okupirana od francuske vojske pošto njemačka vlada prestala da plaća reparacije iz Prvog svjetskog rata. Kao da se srušilo sve u Weimarskoj Republici, jer je Ruhr bio važna tačka u ekonomskom smislu riječi. Tadašnji kancelar Wilhelm Cuno (Kuno) pristao je 22. novembra 1922. da formira vladu nakon ostavke Josepha Wirtha, koji je sa svojom politikom „isunjavanja“ dokazao da Njemačka ne može da plaća reparacije, a atentat na njegovog šefa diplomatije Walthera Rathenaua bilo je dio strategije kako bi se pokrenuo građanski rat. Sve ovo je ukazivalo na težak period kroz koji prolazi Njemačka, jer je ovom ubistvu prethodio atentat na Matthiasa Erzbergera (potpisao predaju Njemačke) i Philippa Scheidemanna.

Wilhelm Cuno

Nije dakle bilo lahko stupiti na dužnost novom premijeru Wilhelmu Cuno-u. On je preuzeo mjesto kancelara predsjedničkim dekretom Friedricha Eberta i to bez glasanja u Reichstagu. Činilo se da je Wilhelm Cuno u prednosti, jer je bio prvi kancelar Vajmarske republike koji nije bio član niti jedne partije. On je formirao desno orijentiranu vladu uglavnom sastavljenu od nestranačkih ekonomista i članova Njemačke narodne partije, Njemačke demokratske stranke, Njemačke stranke centra i Bavarske narodne partije. Iako se činilo da će ova vlada uspjeti jer je imala dobre veze u inostranstvu, pokazalo se da Cunov plan da sa saveznicima riješi pitanje reparacije i stabilizacije marke, koji je započela vlada iz Katoličko-konzervativne stranke centra, nije imao izgleda na uspjeh.

Neuspjeh vlade kancelara Cunoa
Na nagovor francuskog premijera Raymond Poincaréa (Rejmon Poenkare) saveznici su odbacili Cunov plan za rješavanje pitanja reparacionih plaćanja. U to vrijeme Poincaré je smatran, posebno u engleskom govornom području, agresivnom političkom figurom (Poincaré-la-Guerre) koja je pomogla u izazivanju rata 1914. godine i koja je sada favorizirala kaznenu antinjemačku politiku. Njemačka je bila zaostala sa isporukama drveta i uglja (umjesto isporuke zlatne valute), pa je ovo francuska vlada proglasila namjernim sabotiranjem sporazuma. Francuske trupe, kojima su se pridržili i Belgijanci, zauzele su zatim Ruhr. Cunova vlada je pozvala na pasivan otpor kojim su zaustavljene reparacije Francuskoj i Belgiji. Industrijsko srce Njemačke je gotovo potpuno stalo. Njemačka vlada je htjela da pomogne stanovnicima okupiranog Ruhra. Finansijska podrška vlade Reicha onim stanovnicima okupirane zone koji su bili pogođeni zatvaranjem firmi kao i deportacijama i hapšenjima, počela je tako što je štampan novac, a to je opet izazvalo veliku inflaciju. Marka se potpuno srozala pa su se najobičnije usluge plaćale u milijardama maraka. Nakon toga Cuno je podnio ostavku vlade u avgustu 1923. godine. Tako je „sletjela“ sa vlasti vlada od koje se puno očekivalo. Desničari su iskoristili ovu situaciju. Nacisti su osnovali svoju desničarsku stranku 5. januara 1919. godine. Oni su u svom programu zapisali i osmislili učenje čiji je autor Adof Hitler o nadmoćnosti arijevske rase, založili su se za borbu protiv Jevreja (Židova), uništavanje ličnih sloboda i potčinjavanje državnog aparata kontroli Nacionalsocijalističke stranke, koncentraciju vlasti u rukama führera (vođe) i stvaranje velike Njemačke putem nacionalne ekspanzije. Nacisti su za kratko vrijeme povećali svoje članstvo na 20.000 i počeli da dobivaju sve više pristalica. Adolf Hitler odlučuje da polazna tačka puča bude u Münchenu u novembru 1923. godine sa snagama SA kao pokretačima ustanka. On je gajo nade da će se Reichswehr (njemačka vojska) pridružiti državnom udaru. Za sumanutu ideju Adolfa Hitlera bila je neophodna podrška generala Ericha Ludendorffa koji je bio je veoma poštovan u SA. Ludendorff je imao dobre veze u NSDAP, ali nije bio član nacističke stranke.

Neuspjeli Pivnički puč
Noću 8. novembra 1923. nacisti kreću iz Pivskog podruma Bürgerbräukeller da izvrše puč. Pokušaj je bio izveden po shemi Musolinijevog uspješnog Marša na Rim godinu dana ranije, oktobra 1922. kada su njegovi fašisti prigrabili vlast u Italiji. Narednog jutra okupilo se 2.000 pristalica njemačke „svastike“. Krenuli su na institucije Weimarske republike. Hitler je planirao koristiti München kao odskočnu dasku u borbi protiv vlade u Berlinu. Počeo je sukob na ulicama glavnog grada Bavarske u kojem je poginulo 16 Hitlerovih pristalica. U njihovu čast i slavu kasnije je podignut spomenik koji je srušen na kraju rata od strane saveznika.
Epilog: Uhapšeni su i Adolf Hitler i general Erich Ludendorff kojima je suđeno za izdaju u martu 1924. godine. Hitler je osuđen na pet godina, ali je pušten nakon odležanih godinu dana zatvora. Iskoristio je vrijeme da napiše svoju autobiografiju i politički manifest Mein Kampf (Moja borba). Ova knjiga se prvobitno trebala zvati Viereinhalb Jahre (des Kampfes) gegen Lüge, Dummheit und Feigheit / "Četiri i po godine (borbe) protiv laži, gluposti i kukavičluka“. Ali, Hitlera je uvjerio jedan od učesnika Pivskog puča Max Amann da promijeni naziv u Mein Kampf. Ova antisemitska knjiga je postala veliki izvor prihoda za glavnog nacističkog izdavača Eher-Verlag, a Adolf Hitler je postao bogat čovjek. Knjiga je kasnije postala nacistička biblija koju će čitati svi, od učitelja pa do boraca na frontu.
Šta de dogodilo sa nacističkom strankom?
Najprije je bila stavljena izvan zakona, ali je uspjela da se održi zahvaljujući podršci Narodnog socijalnog bloka (Völkisch-Sozialer Block). Zabranjena je Nacionalsocijalistička radnička partija, ali je uz podršku ovog bloka (Völkisch-Sozialer Block) „pretvorena“ u Njemačku stranku. Pod tim imenom trajala je relativno kratko, od 1924. do 1925. godine, ali uglavnom nacisiti su uspjeli na ovaj način zadržati jezgro.
Kada je Adolf Hitler izašao na slobodu decembra 1924. zauzeo je opet čelnu poziciju nakon ponovnog usposavljanja stranke 27.2.1925. godine. Samo sada NSDAP više nije bila paravojna organizacija nego građanska stranka. Neuspjeli puč i zatvor „promijenili“ su Hitlerova razmišljanja o nasilnim revolucijama. Izabrao je taktiku legalnog rada jer su Nijemci oduvijek bili ustrojeni prema pravilima.
U to vrijeme u Njemačkoj su se ekonomske prilike stabilizirale, više nije bilo nikakvog razloga za dizanje „ustanaka“. U 1925. godini dolazi do nekih organizacionih promjena u načinu djelovanja. U redovima stranke sada je sve više žena. Ipak, Hitler se ne odriče militarizma. On zadržava „grupe za podršku“, Sturmabteilung (njem. Jurišni odredi, SA) i Schutzstaffel (Zaštitni odjel SS). Pripadnici ove dvije grupe su morali biti članovi Nacionalsocijalističke radničke partije. Nacisti su uzeli za pozdrav riječi „Heil Hitler!“, što je bilo na neki način „prepisivanje“ italijanskih fašista. Sve ovo govori o militarističkoj orijentaciji NSDAP, što će doći do punog izražaja početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Hitler je bio neprikosnoveni šef partije ispod kojeg je u početku bio Rudolf Heß, koji nije imao nikakvu stvarnu moć niti vlast. Uz Adolfa Hitlera su bili još Heinrich Himmler, koji se vrtoglavom brzinom uspinjao na nacističkoj ljestvici moći, zatim kralj propagande Joseph Goebbels i „kralj opljačkanih dragocjenosti“ Hermann Göring. Oni su bili u staffu koji se zvao „Korpus političkih vođa“ (Korps der politischen Leiter), ispod kojih su bili niži „gauleiteri“, „kreisleiteri“ (vođe okruga), Zellenleiteri (vođe ćelija), Blockleiteri (vođa bloka).
(Sutra: Mein Kampf, priča o mržnji)