Svim našim građanima koji rekoše DA ovoga datuma, dana i godine, kao i borcima odbrane naše domovine, a posebno svima koji dadoše i sopstveni život u odbrani, SRETAN I ČESTIT DAN DRŽAVNOSTI, jedine nam voljene domovine!

Činom referenduma, prije 31 godine, građani Bosne i Hercegovine su odlučili da svoju budućnost grade u samostalnoj, nezavisnoj, slobodnoj i demokratskoj državi, u kojoj će svi narodi i građani biti ravnopravni.

Rezultati i odluka je ukazivala na nezavisnost Bosne i Hercegovine , ćime je i potvrđen njen višestoljetnai kontinuitet i pravo na postojanje.
Lijepo i dostojno preksnih snova za sve njene građane i narode, koji su ovom prilikom dali svoj odgovor sa DA.
Međutim naši pusti snovi su bili jedno, ali je naša sudbina i realnost života, postali nešto sasvim drugo i šta reći i napisati.
„Istina, ona živi daleko od onog sna kako ju je 1. marta 1992 godine vidjelo 99,7 % njenih građana izjašnjavajući se za za njenu nezavisnost.
Danas, 28 godina nakon rata u BiH, ne treba biti veliki genije i primjetiti da je snaga i moć bh. demokratije u fazi regresije/slabljenja što u velikoj mjeri ograničava značajniji uticaj građanina na političke odluke vlastodržaca a time i gospodara njegovog života. Različita politička mišljenja su nešto što obilježava sva vremena u kojem smo živjeli. Ako bi ogledalo uspjeha demokratizacije bh. društva bio stepen izgradnje jednakosti njenih građana, onda je više nego jasno da je demokratija danas u opasnosti.
Demokratija je ključ u borbi protiv siromaštva i bijede . Demokratski procesi moraju poći upravo od ljudi koji žive i rade u našoj domovini i regionu i njihovi napori i angažman moraju biti usmjereni na jačanja civilnog društva, podrške neovisnim medijima , zaštiti prava na slobodu izražavanja te depolitizacijom pravosuđa. /citat mr. Edin Osmančević/
Naša Bosna i Hercegovina nam je postala teška kao život, ali je volimo, kao jednu i jedinu nam domovinu.
Nastala agresija, koja je uslijedila nakon obnove nezavisnosti i međunarodnog priznanja naše države donijela je patnje i stradanja.
Međutim svi naši građani, koji su pokazali svoju ljubav prema njoj i svojim životima su stali u njenu odbranu, te na taj način odbranili i slobodu i voljenu Domovinu, u svakome slučaju zaslužuju i našu zahvalnost, slavlje i sjećanje i na mnoge naše stradale, koji ovom prigodom i nisu više sa nama.
Nikada ih ne smijemo zaboraviti, niti odreći, što je naš vječni dug prema svakom takvom čovjeku koji je svoj život ugradio u temelje ove nam voljene domovine.

Ne bi smjeli niti trebali zaboraviti i njihove bliže porodice, posebno djecu, kada je njihova egzistencija u pitanju, uz primjenu razno raznih socijalnih mjera.
Moramo biti dosljedni naših ljudskih razmišljanja i ustrajati na putu našeg što ranijeg priključenja Evropskoj zajednici i NATO-u, kako bi i trejno osigurali ravnopravnost, slobodu i stabilnost svoga opstanka i postojanja.

U cjelovitom našem ludilu i zanosu, nikada ne smijemo niti zaboraviti nastanak genocidnih i zločinačkih tvorevina, u okvirima naše zajedničke domovine, misleći na Republiku srpsku i Herceg Bosnu, te se prisjećati i datuma, kao rođeni Sarajlija, u nastupajuće dane dane nezavisnosti/neovisnosti BiH, ne mogu a da se ne sjetim slike iz 5. aprila 1992. godine kada su na mostu Vrbanja, danas mostu Suade i Olge u Sarajevu pale prve žrtve suludog projekta podjele države, od istočnog suludog velikosrpskog agresora.
Isto tako, kao mostarski Sarajlija i stanovnik grada Mostara, u vremenima agresije sa zapada, ne sjećati se 09.maja 1993. godine i vandalskoga čina prema svojim komšijama Bošnjacima, progona i zatvora.
Bez obzira na svu tragediju, i nastupajuće događaje, svi ti datumi će ostati u našim sjećanjima kao neprijatni datumi „gubitka naše demokratije“ ali će se spominjati ptrema svijetu, kao antiratne poruke i dani kada je demokratija ”ranjena” i zaustavljena na svom putu progresa i razvoja.
Međutim, u ove dane svetkovanja našeg dana državne nezavisnosti, sa tugom i bolum u duši, u mojim ličnim prisjećanjima, da sam časni i ponosni Bosanac, da smo živjeli i radili u našoj ponosnoj Titovoj i našoj domovini Jugoslaviji, kao slobodni i ponosni njeni građani, u multietničkoj zajednici bez obzira na mnoge naše etničke različitosti, sa poštovanjem i tolerancijom, uzajamnim poštovanjem i dobrim međuljudskim odnosima.

Naši ideali takvoga suživota uz životnu i planetrnu poruku našeg „bratstva i jedinstva“ kao i poštovanje našeg idola u liku i djelu druga Tita, kao najvećeg borca protiv fašizma, sve je devalvirano i zamrlo, do nezamislivih granica suživota.

Zato me u ove dane slavlja naše nezavisnosti, kao Bosanca koji voli svoju jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu, redovno sustiže određena tuga i žal, a suština je upravo u prisjećanjima našeg uglednog i veoma poštovanog prijatelja i Univerzietskog profesora, Suada Kurtćehajića, koji za „Slobodnu Bosnu“ kaže:
SUAD KURTĆEHAJIĆ O 1. MARTU: "Daleko bi bilo bolje da smo imali i volju srpskog naroda..." (VIDEO)/ citat sa interneta /
Istinski priznajem, da kao bosanski Srbin, nikako onaj iz kategorije “dodikovaca“, ovakvu izjavu rijetko sam ili nikako imao prilike da poslušam ili pročitam, od ovakvih intelektualaca, aferim poštovani Profesore!

Bravo, poštovani Porfesore, sasvim si u pravu i istinom iznio stav

Kao dodatak ili povodom ovakve konstatacije, rado bih i knjigu napisao, ali možda drugom prilikom, samo bi se ukratko osvrnuo na povod ovoga naslova teksta, upravo radi ovakvog razmišljanja, moga šahovskog jarana, koji me je zaista, ovom prilikom i “matirao“. Bravo!

Naime, u vremenu 1986/90, kao parlamentarac Skupštine BiH i Savezne skupštine SFRJ u Beogradu, uoći višestranačkog formiranja stranaka, ka oi početaka tzv. “ balvan revolucije “u Savznoj skupštini sam imao priliku polemisati sa Slobodanom Miloševićem i njegovoj ideji, kako to on ističe “ želju svoga Naroda “, poslije njegovog nastupa na mitingu u Gazimestanu na Kosovu.

Isto tako, u to vrijeme u Sarajevu, kao parlamentarca i pripadnika sunarodnjaka Radovana, bio sam interesantan pri formiranju njegove stranke SDS-a, te se isti interesirao i za moju ličnost.
Međutim, prilike su bile takve da se u počecima takvih zločestih dešavanja i međusobnih odnosa, pojavljivali i mnogi drugi likovi u zlim ili dobrim nakanama.

Veoma je interesantno za naše prilike i uslove, da su se lično u mnogome i rah. Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić, bili dobro angažovali u pozitivnim i dobrim razgovorima sa Miloševićem, u cilju dogovora i uspostavljanja korektnih odnosa između Srbije i Bosne i Hercegovine.
Razlozi i povodi, kao i rezultati su za istoriju, a sudionici smo i živi svjedoci agresivnih događanja, koji su se dogodili, a koji su se mogli i morali izbjeći, uz veće i neposrednije angažovanje na brojnim relacijama odnosa i razgovora.

Raspadom Jugoslavije i sa nestankom i druga Tita, sve je krenulo sasvim drugim putem, gdjesu upravo brojne postojeće nacionalističke snage ojačale svoje pozicije i krenulo vse u zlobne agresorske nakane osvajanja, uzurpacija, progona i svega do konačnog genocida.

Dvije su podjednako kobne i značajne odrednice, u takvim odnosima prema našoj domovini sa osvajačkih i uzurpatorskih poteza, sa istoka od Srbije i sa zapada od Hrvatske, čime su njihovi lideri, vožd Slobodan i poglavnik Franjo, lično i dogovorili u Karađorđevu, aminovanjem njihovih crkvenih vjerodostojnika i ideološkim matricama njihovih akademija SANU i HAZ-u.

Na kraju, priupitajmo se, zašto se gospodin Kurti toliko bori i suprostavlja dogovorima sa Vučićem o samostalnosti Kosova, upravo što ne želi “araepubliku srpsku“ na sjeveru Kosova, jer istu ima na djelu i primjeru naše Bosne i Hercegovine.

Gospodin Vučić je izabrao lošeg savjetnika, koji mu gusla nacionalističke melodije iz Laktaša, iako je raspadom Jugoslavije preostalo svakoj republic ii pokrajini da krenu svojim sospstvenim putevima.
Nažalost, naš rah. “babo“ i njegovi savjetnici nisu imali dovoljno sluha, ali za naše sevdalinke.