SEAD ZUBANOVIĆ: Saznali smo i to da je našem Avdi jako teško palo što je Momo Kapor postao veliki četnik jer njih dvojicu vežu potoci zajednički popijenog alkohola na beogradskim splavovima pa onda obavezno Sidranovo pijansko kupanje u Dunavu. Ako je, a jeste, propio svoje milione maraka zarađene na scenarijima filmova skupa sa Emirom, Nemanjom Kusturicom, Sidran nema pravo za tu činjenicu kriviti druge. To je bio njegov izbor. Njegov izbor je bio i da mu kućni prijatelj bude i njegovu djecu liječi, Radovan Karadžić, pa je i to rekao za crnogorsku televiziji, jer i Radovan je Crnogorac. Ljigavo, baš ljigavo, isto kao i akademikovo lutanje i članstvo u svim većim političkim strankama BiH koje su imale dovoljno novca da ga plate.

Za razliku od unazad pet godina kada je, u tada najtiražnijem dnevnom bosanskohercegovačkom listu, zbog toga što smo neovisno jedan o drugom javno ukazivali na zlonamjernost u Andrićevim književnim nedjelima spram Bošnjaka, pjesnik i nazor akademik Abdulah Sidran gospodina Fatmira Alispahića i mene nazvao doslovno „dvojicom idiota“, imali smo ovih dana priliku čuti njegovo novo promišljanje o istoj temi, ovaj put bez imalo drčnosti, sile i samopouzdanja. Gostujući u gradskoj crnogorskoj televizijskoj emisiji, Abdulah Sidran je na postavljena mu pitanja, o Njegošu, Andriću i Selimoviću odgovarao iz pozicije sudskog advokata ili branitelja, izmišljajući apsurdna opravdanja zbog mora negativnosti vezanih za njihova imena.

Da krenemo redom. Prvo pitanje izuzetno edukovane voditeljice o Petru Petroviću Njegošu je mudro zaobišao u stilu najboljih skijaša na slalom stazama. Iskusni interščija se nije okliznuo i zatvorio sebi vrata honorara u Crnoj Gori. Preskočio je Gorski vijenac i samo hvalio sve ostalo što je Njegoš napisao. Velikosrpsku politiku je objasnio Garašaninovim „Načertarnijem“, ali uz jedan veliki propust. Umjesto Bošnjaka muhamedanaca, on je rekao, možda i slučajno, da je Garašanin apostrofirao Bošnjake katolike kao najveću prepreku za okupaciju države Bosne, što je apsolutna neistina. Naravno, treba napomenuti, da kod Bošnjaka pravoslavaca nikada, pa ni tada, po tom planu, nije bila upitna lojalnost i podrška prekodrinskoj braći.

Pred bjelodanim činjenicama da za vrijeme agresije nije maltene bilo okupiranog mjesta Bosne i Hercegovine u kome četnici nisu, poslije ubijanja, klanja, pljačke i silovanja, po uzoru na falsifikovani opis iz Andrićeve ćuprije, nabili na kolac bar jednog Bošnjaka, a poslije tog gnusnog čina, često žrtvu pekli i na ražnju, Sidran je kroz vrijeme morao korigovati svoje mišljenje. Ali, zaista je, u odbrani Andrićevog lika i djela, totalna glupost Sidranova tvrdnja da ni pokoju cijenu nije trebalo dozvoliti objavljivanje njegove doktorske disertacije i čuvenog pisma prijatelju. Na takav način se, indirektno poručuje Sidran, nikada ne bi saznalo kolika je je bila Andrićeva mržnja spram Bosne i Bošnjaka! Odvratno je bilo čuti čime on brani vajnog nobelovca, a sve u interesu Abdulahovog tradicionalnog gostovanja i normalno dobrog honorara, na Andrićevim travničkim danima u organizaciji Ivana Lovrenovića, čovjeka koji je rekao da Bošnjaci, onakvi kavi su, ne zaslužuju da imaju pisca poput Ive. Kome je bitno da se ta manifestacija održava u navodnoj kući Andrićevog rođenja u koju on, nobelovac, nikada, ama baš nikada nije ušao. Bitne su samo pare!

Objasnivši da Bosna i Hercegovina nema napisane svoje historije, što je stvarno i fakt, Sidran je pokušao amortizovati štetu i nepravdu koju je Meše Selimovića nanio dostojanstvu i ugledu Bošnjaka uporno im osporavajući pravo na Bosnu, kao svoju domovinu. Samo po sebi se postavlja pitanje, a šta onda vrijede Mešini romani ako su, a jesu, nastali na neistini. Znači, Abdulah Sidran je javno potvrdio činjenicu da su velikosrpski interesi, kroz njima svojstvene mitove i laži, temelj Selimovićevog pisanja.

Sramotnu činjenicu da je skupa sa Rajkom Nogom, Ristom Đogom, Markom Vešovićem i on učestvovao u velikosrpskom, četničkom progonu velikog bosanskog patriote, Mehmedalije Maka Dizdara, Abdulah Sidran je takođe nonšalantno zaobišao. Doslovno je slagao da se njemu Mehmedalija pravdao što je pristao da bude član hrvatske akademije. Mak je Sidrana mogao upamtiti jedino po tome što je, bez pitanja, iskapio bokalić njegovog pića skupa sa svim ostalim što se od alkohola našlo, u datom momentu, na stolu u udruženju pisaca prilikom obilježavanja nekog jubileja.

Saznali smo i to da je našem Avdi jako teško palo što je Momo Kapor postao veliki četnik jer njih dvojicu vežu potoci zajednički popijenog alkohola na beogradskim splavovima pa onda obavezno Sidranovo pijansko kupanje u Dunavu.

Ako je, a jeste, propio svoje milione maraka zarađene na scenarijima filmova skupa sa Emirom, Nemanjom Kusturicom, Sidran nema pravo za tu činjenicu kriviti druge. To je bio njegov izbor. Njegov izbor je bio i da mu kućni prijatelj bude i njegovu djecu liječi, Radovan Karadžić, pa je i to rekao za crnogorsku televiziji, jer i Radovan je Crnogorac. Ljigavo, baš ljigavo, isto kao i akademikovo lutanje i članstvo u svim većim političkim strankama BiH koje su imale dovoljno novca da ga plate.

Zaista se samo po sebi, na kraju, nameće pitanje, kako će ovaj narod doći do svjetla istine kada su njegove intelektualne „perjanice“ u ovakvom mraku!