KANCER JE METASTAZIRAO: NAŠA ŠKOLSKA LEKTIRA

Autor: ŠEMSO AGOVIĆ: Klasična književnost je zasnovana na humanizmu i njena uloga u sveukupnom razvoju civilizacija je nemjerljiva. Čovjeku je imanentna borba protiv zla, nepravde, zločina i ostalih destruktivnih devijacija koje se pojavljuju u društvu, i ta borba je do tančina razrađena u klasičnoj književnosti, od antike pa sve do modernog doba.

Slovenačka literarna istoričarka, antropologinja i klasična filologinja, dr Svetlana Slapšak je u svom disputu „Antigona – kako se usuđujete!“ temeljito i lucidno objasnila kakav uticaj ima književnost, kao temeljni segment opšte kulture, na razvoj civilizacije i društva. Obzirom da je ta eminentna naučnica bila i docentka za srpsku i crnogorsku književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, obratio sam joj se pismom:

Uvažena gospođo Svetlana,
čitajući Vaš najnoviji disput pod nazivom „Antigona – kako se usuđujete!“ u jednom trenutku sam zapao u stanje malodušnosti i rezignacije što se u nas nije našao junak (ili junakinja, poput Antigone) koji bi sličnom analizom objasnio da smo svi zajedno žrtve velike prevare koja se zasniva na lažnom tumačenju Gorskog vijenca u javnom diskursu. Znam da je Njegošu nehotice uspjelo stvoriti „novi“ pravac u književnosti, rekao bih neku vrstu subverzivne književnosti, u kojoj je osnovna tema djela zločin protiv čovječnosti (istraga poturica) prikazana kao slavno djelo. O tom pravcu niko ne govori: Gorski vijenac se i dalje tumači kao vrhunac književnosti. Draga gospođo Svetlana, neću vam zamjeriti ako ne budete željeli odgovoriti na ovo moje pismo, jer bi – znam to –, moralo biti upućeno na mnoge adrese onih koji su direktno odgovorni za taj strašni problem.

Ubrzo je uslijedio odgovor:

„Hvala vam, to jeste otvoren problem, morao bi se analizirati tekst GV na nov, moderan način. Tražimo mlađe!“

Klasična književnost je zasnovana na humanizmu i njena uloga u sveukupnom razvoju civilizacija je nemjerljiva. Čovjeku je imanentna borba protiv zla, nepravde, zločina i ostalih destruktivnih devijacija koje se pojavljuju u društvu, i ta borba je do tančina razrađena u klasičnoj književnosti, od antike pa sve do modernog doba.

Nasuprot njoj, svjedoci smo postojanju subverzivne književnosti na prostoru bivše SFRJ (i više nigdje na svijetu!), koja je valorizirana kao vrhunska i kao takva planski i svrsishodno involvirana u obavezne školske lektire. Uperena je protiv pripadnika islamske vjeroispovijesti i služi kao sredstvo za širenje mržnje prema njima.

Subverzivna književnost kao antipod klasičnoj književnosti preferira antihumanizam, nepravdu, zločin protiv pojedinca kao i kompletnih ljudskih zajednica. Autori tog – u kulturnom svijetu nezamislivog pravca –, na najbrutalniji mogući način nasrću na islam kao religiju i njegove pripadnike. Inače u principu je nevažno ko su žrtve, važno je da su to listom nedužni ljudi, čiji je grijeh isključivo i samo pripadnost drugoj religiji. Pripadnici tog bizarnog pravca ne navode ama baš niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi eventualno trebalo mrziti i kazniti te anonimne pojedince ili kolektive.

Naša školska lektira je krcata sadržajima autora koji pripadaju subverzivnoj književnosti. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko najistaknutijih.

Svakako, na prvom mjestu se nalazi P. P. Njegoš, i njegov Gorski vijenac. To je vjersko-ideološki spjev-pamflet, koji za osnovnu temu ima po volji vladike Danila potpuno uništenje muslimana u njegovoj podlovćenskoj Crnoj Gori, tek onako, jer je:

„…zemlja mala, odsvud stiješnjena
kakve sile put nje zijevaju;
s mukom jedan u njoj ostat može,
za dvostrukost ni mislit ne treba!“

Iako se „istragom“ (genocidom) problem veličine Crne Gore ne rješava, iako predstavnici muslimana na skupštini Danila upozoravaju da se protiv „sila koje put nje zijevaju“ zajednički bore, Danilo ostaje pri svome: ili prelazak na islam ili „istraga“:
Skender-Aga (Vidi Vuka đe šapti; nije mu milo)

Što je ovo braćo Crnogorci?
Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud dođe ta nesrećna misa
o prevjeri našoj da se zbori?
Nijesmo li braća i bez toga,
u bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.
Kosa mlada na groblje junačko
siplje li se bulah ka Srpkinjah?

Muslimani odbijaju pokrštavanje, zato budu u iznenadnom napadu svi uništeni. Spjev se završava proslavom genocida, i to slavljenje će biti nastavljeno kroz obrazovanje i opštu tradiciju i kulturu do današnjih dana kroz sve vidove umjetnosti – literarne, scenske, filmske… kao i kroz javni diskurs. Subverzivna književnost je dostigla svoj apsurdni vrhunac. Jedina društvena aktivnost s kojom se ona može porediti je crni humor: bez skrupula, bez empatije do Drugog i drugačijeg, do starih, do žena, do djece, ove dvije pošasti uspješno nose bajrak duhovne dekadencije, bijede i sramote.

Nikakav talenat nije potreban za pisanje subverzivne književnosti – šikaniranje kafanskog tipa na najprizemniji i najvulgarniji način je sasvim zadovoljavajući stil, kako si je to priuštio Danilo Kiš u Peščaniku: „Tako, jednog dana sedeo je mladi Muhamed i gledao kako svinja jede neku užasno prljavu stvar: rastrzala je lešinu ili jela truli krompir, nalik na ljudski izmet. Tada, zasićen svinjskim pečenjem kojim beše nedavno napunio svoj burag, Muhamed poče da povraća, jer se priseti da je ono što je jeo bilo krmeće meso. Brzo strpa prst u usta, kao pijanci, i ispovraća se u pesak kraj mora. Onda pohita kući i unese u zakonik što ga je tada pisao, i koji će kasnije nazvati Kuranom: ne jedite svinju, jer ćete povraćati.“

Naredni slučaj je Skender Kulenović, koji u poemi Stojanka majka Knežopoljka – kako to priliči subverzivnoj književnosti –, poziva na bezobzirnu osvetu genocidom zbog inače „regularne“ pogibije tri srpska vojnika dobrovoljca:

„Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srđana,
okaj mi sina Mrđana,
okaj mi sina Mlađena...“

Subverzivna književnost je dogmatizirana; zabranjeno ju je kritizirati. Đaci i studenti na ispitima ne smiju govoriti: ovo je strašno. Moraju reći: ovo je uzvišeno. Tako kako su im predavači predavali, tako kako piše u udžbeniku.

Navedeni primjeri subverzivne književnosti, svaki pojedinačno i svi zajedno, predstavljaju maligne tumore u našoj obaveznoj školskoj lektiri i zato se hitno moraju odstraniti, da bi književnost ozdravila i preživjela, a sa njom i naše društvo.