Prekrivač satkan od jutarnje rose pružio se proplancima, kojima su lagahno koračali Bošnjo i njegov Senahid i ostavljali historijske tragove iza sebe. Njihove korake obasjavale su svježe zrake ljetnog sunca koje je sramežljivo izvirivalo iza okolnih brda.
Bošnjo u hodu izvadi iz dubokog džepa hlača paprenu negro bombonu sa namjerom da ublaži suhi kašalj, koji mu je često parao zamagljena pluća. Na zadnjoj njivi njihovog sporog hoda, Senahid prostre šarenu deku i spustiše u isti mah svoje umorne kosti. Bošnji je po izboranom čelu izbijao znoj k'o zrno graška. Svojim živim eglenom obigrali su Podrinje, Srednju Bosnu, Krajinu i ostale dijelove svoje domovine. Bošnjo je sav treperio u historijkim besjedama svoga sina… Starac najednom utihnu, gledao je zamišljeno svoga sina i nastavi:
– Sine! Pričao si mi o mnogim svojim nedužnim junacima, hranio si moju dušu, i malo sam ogladnio i želim da mi danas, pod vedrim nebom, ispričaš još koju sudbinu…
Senahid ne želeći izaći babi iz hatora, odmah nastavi sa kazivanjem:
– Babo, želim izdaleka da te pripremim za krvave sudbine, a potom razborite riječi same krenuše:
-Svake godine kada mjesec juli počne otkucavati svoje vrijeme, tada bol i tuga najviše proključa u insanima, koji su svjedoci goleme nepravde prema nama, samo zato što smo različiti od njih, samo zato što se drugačije zovemo, i samo zato što vjeru svoju u sebi nosimo. I meni, babo moj, i mome peru proključa svake godine taj isti 11. juli, ali ovog trenutka moje spoznaje krenuše od hladnog februara 1993. godine i produžiše dalje… Nad svakom ispisanom rečenicom pomalo zastanem, ogledam je sprijeda, dođem do kraja, uzdahnem duboko, a neka hladnoća mi protutnji tijelom. Znam da moram dalje, ruke drhtavim pokretima ispisuju nove početke.
– Fino!… Fino! Ispuni ti babi svom njegovu golemu želju – reče Bošnjo, a potom se podboči da bi bolje čuo:

– I, tako, moj stari! Smjenjuju se rečenice, isprepliću se događaji, redaju se genocidi i crveni potoci huče vjekovima. Dok se malo umirim, iz daljine kao da čujem glasove tihe, a tako gromke koji mi ne daju mira u mojoj umornoj glavi: “Piši!.. Nikada nemoj stati! Kazivaj svijetu istinu o nama!“ – osluškujem svakog dana ove riječi, ponekad mi tako budu razgovjetne, pa se onda gube u kriku, u jauku, u plaču… Onako, babo moj, sam sebi pričam: “Moram izdržati! Moram radi njih, koji su tako glasni, a tako daleki! Moram!..“
– I poslije svih tih upozorenja, krene polahko istina da se odmotava, oslikavaju se događaji, a vrijeme postane bezvremeno. A, ti sve to zapisuješ! Aferim, moj Senahide! – bio je ponosan na svoga sina prosjedi i umni starac.
Srebrenica, 12. aprila 1993.
– Babo moj, spoznadoh da se, te davne 1993. godine, studen uvlačila u kosti iznemoglih Podrinjaca… Ovdje sam zapisao da će taj februar ostati u sjećanju po mnogim žestokim napadima, srpskih, vojnih i paravojnih formacija koje otpočinju jaku vojnu ofanzivu na područje Kamenice u opštini Zvornik, Cerske u opštini Vlasenica i Konjević Polja opština Bratunac, mjesta koja su bila pod kontrolom ARBiH. Tako kreće egzodus nesrpskog stanovništva koji goloruki, gladni i žedni kreću u pravcu Srebrenice, u pravcu obećane „sigurnosti“. Njihov cilj, cilj zločinaca je bio jasan…



Protjerati cjelokupno bošnjačko stanovništvo sa ovih podrinjskih prostora u Srebrenicu i tako im život učiniti nepodnošljivim i uz to imati ih stalno na nišanu.
– Slažem se. Ti neljudi, ti zločinci, kada nešto zacrtaju oni to i ostvare, ne birajući ni sredstva, ni načine – nije mogao izdržati, a da se ne umiješa stari Bošnjo, a Senahid uz blagi izraz lica nastavi tužnim eglenom:
-Sela su brzo opustošena, a hladni i zaleđeni putevi postali su zakrčeni ženama, djecom, iznemoglim starcima i skrhanim dušama njihovim, koji su sa vrećama uspomena i bolnim njedrima nadirali ka Srebrenici. Pitao sam se, babo moj: „Kako im je bilo vući nogu za nogom u nepoznato? Kako li je bilo zadnjim zamućenim pogledima opraštati se od svojih ognjišta? Kako li je bilo gledati naprijed, dok su im se prsti ledili i dok su postajali ravnodušni i prema životu i prema smrti? Da li to naprijed je imalo neki smisao za njih? Da li je imalo neku nadu? U dugoj „Koloni beznađa“, koloni boli i hladnoće, oni su pogledom i drhtavim rukama ka nebu, molili se… „O, Bože! Pomozi nam da to naše naprijed bar malo odmori našu iznemoglu dušu! Pa zar je to puno što tražimo? Zar je puno, dragi Bože, da osjetimo jedno parče slobode iznad naših želja? Zar je puno, mala topla soba i komad pogače? Zar je puno, dašak zraka bosanskog da udahnemo? Zar je puno, to što očekujemo tamo, negdje naprijed?“. U takvim razmišljanjima stigoše u obećanu Srebrenicu – kazivao je babi svom Senahid, i skrušeno nastavljao:
– Njih 20 i nešto hiljada preplaviše srebreničke ulice, hladne škole, velike sale i slobodne prostore. Od nekadašnjih 8.000 žitelja, ovog malog podrinjskog grada, odjednom grad, onako malehan, beživotan prigrli u svoje budžake iznemogle Bošnjake. Srebrenica odjednom poče brojati preko 45.000 stanovnika, kojima treba i komad kruha i topli dom i parče slobode…
– Eh, Senahide! Samo ti kazuj! Kazuj, ovu bolnu istinu koju nijedan narod nemaše u historiji, ni suvremenoj, niti u staroj. Čini mi se vrijeme se u taj vakat zaustavilo, nikako da krene naprijed… I, šta je bilo dalje? – upita Bošnjo.
– Panika se brzo uvukla u ovaj gradić… Zavlada nedužnim ljudima, duše im pokori. Izgubljeni, iscrpljeni i tužno gledaše u to prazno naprijed. Ne bira se ni ugodan ležaj, ni mekahan ćilim, ni kupatilo, već se moli samo za krov nad glavom… Brzo su sale, učionice, kontejneri bili popunjeni, natiskani, sve insan do insana… Na podu jedan do drugoga… O, Bože! Kako li im je bilo? U jednoj sobi smješteno ih i po šesnaestero… Ljudi su spavali po hodnicima, u potkrovljima, u haustorima… Svaki ležaj je bio zauzet…
– Nekako se smjestiše, babo dragi, i počeše polahko umirati… Zalihe hrane nikakve, odjeće za lijeka nema, ratna bolnica prepuna ranjenim borcima i civilima, lijekova sve manje, medicinskog osoblja fali na svakom koraku i samo želja da se preživi je svakog dana bivala sve veća i veća. Jer, kada insan ima priliku umrijeti, onda dobije najveću volju za životom. Snalazio se narod kako je znao i umio… Ali, pouzdano znam da ih je najviše odlazilo na spavanje praznog trbuha kojeg su zavaravali sa malo mlake vode.
– Boli me duša, jer to nije život, to je puko preživljavanje – komentirao je babo.
– Ma, još i gore! To je umiranje, babo moj! Nizali su se dani protkani patnjom, tugom, čežnjom i ranama golemim. April mjesec, sa toplim danima, pokucao je na mnoga srebrenička vrata. U proljećnom beharu počele su kružiti priče o dolasku UNPROFOR-a, koji će štititi goloruki narod kojeg su svakodnevno paravojne, srpske formacije tukle sa okolnih brda. Svaki dan se iščekivalo potpisivanje tog, nekakvog, sporazuma, koji će im obezbijediti bar malo sigurnosti u ovim nesigurnim vremenima. Sada ću, babo moj, malo zastati i dati riječ svom sagovorniku, Sulji Čakanoviću, koji je danonoćno, kao medicinar, bdio nad ranjenim borcima i civilima u ratnoj bolnici Srebrenice… Ovako mi je svoje tužno sjećanje započeo Suljo:
“Kada su prognanici iznemogli, iscrpljeni i skrhani od tuge, zakoračili na prostore Srebrenice, noseći sa sobom samo lične stvari, trebali su smještaj, bilo kakav i tako su zauzeli škole, hale preduzeća, pa i kontejnere. Još uvijek je to zimski period, ukazao se veliki problem kako zagrijati te ljude, ali i kako nahraniti iznemogle, imajući u vidu da je Srebrenica bila od 18. aprila. 1992. godine enklava, te je svaka pomoć sa strane bila blokirana, nije mogla doći“, otpočeo mi je svoju tužnu sudbinu Suljo:
„Kad je stanovništvo u velikom broju, njih preko 45.000, bilo smješteno na svega tri Mjesne zajednice slobodne teritorije Srebrenice, upravo su tada počela masovna granatiranja, tako da je svaka granata imala svoj efekat. Ulicama su padale granate, sirene su pozivale na oprez, a ratna bolnica se punila ranjenim civilima, do te mjere, da su sa teškim ranama i oblivenim krvavim tijelima ležali na spužvama po hodnicima“.
Pripaljuje Suljo, po ko zna koju, cigaretu i nastavlja dalje sa sjećanjima koja bi najradije prespavao:



“Kao pripadnik „Izviđačko-diverzantske čete“ u svojstvu medicinara, cijelo vrijeme sam bio na terenu i tako sam i tog kobnog 12. aprila, 1993. godine, ranom zorom, stigao kući jako umoran i gladan. Spustih se na ležaj da malo odmorim dušu, a zatim i da nešto prezalogajim, i tako zavaram želudac, i ovog dana sa prohom i buranijom, što je bila moja hrana u posljednja tri mjeseca. Ali, nešto se u meni grčilo i tjeralo me silom da se vratim ponovo u bolnicu. Osjetio sam da ću tamo biti uskoro potreban i da trebam biti na licu mjesta da odgovorim zadatku, koji mi je povjeren. Ne odustajem od sebe i svoje uloge… Tako psihički i fizički rastrojen, iscrpljen, beživotan odlučih da odem ponovo do Ratne bolnice i pomognem kolegama u zbrinjavanju ranjenih.
Na putu od mog mjesta stanovanja do bolnice i natrag, svakog dana morao sam proći pored osnovne i srednje škole u Srebrenci u kojima su bili smješteni izbjegli i napaćeni sa navedenih područja. Prostorije u kojima je boravio veliki broj ljudi, svakim danom postajale su zagušljivije i sa sve manje čistog zraka kojeg su trebali ovi izbezumljeni Bošnjaci“
– Ovdje ću Sulju malo ostaviti da se druži opet sa dimom cigarete, a ja ću nastaviti po svome… Senahid je brisao goleme suze i skrušeno je molio:

– Zastanite nad ovim sudbinama i pokušajte se bar malo smjestiti u njihovu surovu stvarnost… Stotine njih u jednoj sali koja izgleda sablasno i hladno, siva, sa prostrtim dušecima, i spužvama po podu, a šarenilo neimaštine raskrililo je njihova izborana lica i drhtava tijela od jednog do drugog budžaka. Stisnuti, jedno uz drugo, a neizvijeznost ispred njih. Šćućureni po grupicama, po rodbinskoj krvi koja kola njihovim venama, tako dočekuju i ispraćaju bezvezna jutra i večeri. Uzrasta sviju i više generacija se spojilo u tom postojano-nepostojanom prostoru – opisivao je ove strašne dane, mladi Senahid:
– Noć… Hladna aprilska… Dodiruje umorna, iscrpljena i isprepadana tijela. Gasi se i posljednji plamen… Tišinu remete glasni uzdasi iz njedara insanskih. Tamo, negdje u sredini, začu se dječiji plač… po ko zna koji put. Odmah slijedi jauk nene kojoj srce sporije otkucava i sprema se na počinak… Tamo, malo dalje, čuje se ranjenik sa tupom boli i molbom da ga Svevišnji pozove k’ sebi. Prema mjesečevoj svjetlosti naslućuju se žene sa djecom koje se lagahnim koracima probijaju do zahoda… Odjednom, umilni glas djevojčice traži malo vode… Zatim i jedan dječak, skrušeno moli za komad kruha… Opet tišina zastade na sredini sale… ali, ne zadugo… Prokrivi se uplašena majka i moli da joj spasu bolesno dijete. Uzburka se čemer, jad i tuga… i prekriše tišinu golemu, dok dido i nena, jedno pored drugog i kroz izborana čela i obraze šapuću svoje zadnje patnje. Pričaju oni nijemim jezikom mjesečine koji najviše boli. Hvataju se za njedra i šaraju pogledom po cijeloj sali, pitajući se: “Da li ćemo preživjeti? Da li ćemo svoje kosti smjestiti u svome rodnom kraju? Da li ćemo slobodu dočekati?“ – i tako, dok su se smjenjivala nijema pitanja i odgovori i zora pomilova usnule i nemoćne koji bezvoljno ustaju trljajući umorne, crvene oči i čekaju na red za malo vode da osvježe svoje blijede obraze…
Takve turobne noći su ostavljale tragove na duši koje su sa zebnjom iščekivali zore i sa željom da jutra budu malo toplija i bez hladnih kiša, da bi se skrasili na dvorištu i gledali ka nebu i pravcu otkuda su došli. I tog 12. aprila 1993. godine, uz najavu nekakvog primirja, djeca se brzo okupiše da ovom toplom danu posvete igre bez granica, praćene umornim pogledima njihovih najbližih. Htjeli su da oboje sivu stvarnost vedrijim bojama i da surovu tišinu prekriju bezazlenim i razdraganim licima kojima blagi osmijesi oslikavaše nadu u jedno ljepše proljeće. Svi su jedva čekali da osjete bar malo sigurnosti na betonskom igralištu i da na trenutak zaborave sve nedaće koje ih guše. Odabrali su grupe za igranje, publika se već smjestila na tribine iznad betonskog igrališta koje je bilo ograđeno mrežastom žicom.
Radost se oslikavala najviše na dječijim obrazima i njihovoj želji da što prije zaigraju. Veselju nigdje kraja… Djeca se zagrijavaju za početak utakmice, kao da su u igri najveći svjetski klubovi, koji trebaju odmjeriti snage i donijeti tako važne pobjede. Ovo je za njih bila filmska uloga burnih vremena, odnosno nevremena…
Zaigrali su srčano i smjestili se u poglede brižnih i umornih roditelja, a tragovi sivog dima nestajali su u tamnim oblacima.
Ponovo se Suljo vraća svojim bolnim sjećanjima:
“Prostorije su vrvile od ljudi koji su jedva čekali da izađu na školsko dvorište i igralište i udahnu friškog zraka i da pogledom šaraju prostranstvima. Izdaleka sam mogao primijetiti da su djeca započela bezazlenu igru, dok su tribine bile pune druge djece i odraslih, koja su radoznalo pratila i navijali za svoje favorite. Okolo je sve bilo načičkano odraslim ljudima, koji su jedva dočekali da uživaju u lijepoj igri dječaka i da udišu svježi zrak. Već sam bio na pedesetak metara od školskog dvorišta, kad sam čuo da su ispaljene granate sa srbo-četničkih položaja. Nisam ni pomišljao da će pasti u mojoj blizini, premda od aprila 92. godine, dakle, već godinu dana u mojoj blizini su padale granate nebrojeno puta, tako da se nisam ni uspaničio, niti uplašio, jer je to bila svakodnevnica moga života“.
– Govorio mi je uz tužna sjećanja, babo moj. Čekajući da smiri dušu svoju, nastavljao bi:
„Nikad mi nije bilo jasno da li sam čuo tri, četiri, ili više ispaljenih granata… Nisam uspio brojati ih. Da li zbog umora koji sam osjećao ne znam, ali mi to više nije bilo ni važno, osim što je bilo važno gdje će da padnu. Vidio sam bljesak, ili više njih i ne znam šta sam sve vidio. Znam sigurno da sam poslije tog bljeska čuo jake detonacije, jer školsko igralište je bilo betonirano, a sama Srebrenica se smjestila u kotlinu, te je zvuk bio koncetrisan i jači na manjem prostoru. Reflektno sam pao na zemlju u nadi da ću izbjeći gelere granata što mi je i uspjelo. Nije mi trebalo mnogo vremena da se saberem i shvatim da su žrtve upravo ljudi i djeca koji se nalaze pedesetak metara ispred mene. Također, nije mi trebalo mnogo vremana da shvatim da trebam uskočiti u pomoć, jer kao što sam već napomenuo, a možda i nisam, da sam po zanimanju medicinski tehničar sa već osam godina iskustva u tom poslu. Međutim, kad sam se približio igralištu, vidio sam masakr i na prvi pogled pomislio da ovdje više nema pomoći, jer mnoga tijela su raskomadana, i bilo je nemoguće znati šta i kome pripadaju ti dijelovi“, onda je zaplakao. Trebalo je puno vremena da se smiri:
„… Oprostite mi, ali o grozotama detaljno ne mogu, jer nije mi dobro ni poslije toliko godina. Trčao sam od jednog do drugog tijela, tražeći nekoga ko daje znake života, i ugledah da je došao i Ramo Kadrić „Hljebara“, čovjek koji je prije rata bio zaposlen u pekari „Klas“ i sa tamićem razvozio je hljeb u prodajna mjesta, pa smo ga i prije rata zvali „Hljebara“. U istom vozilu s’ kojim je prevozio hljeb, ovaj hrabri čovjek je na jedan herojski način vršio i prevoz ranjenika sa svih područja Srebrenice. Prišao sam blizu njegovog tamića i počeli smo ubacivati ranjene u tamić. Na tom mjestu, i u tom momentu, bilo je nemoguće ukazivati prvu pomoć, mada sam pokušavao praviti trijažu i ko ima prioritet za unijeti u vozilo, a i to je bilo veoma teško. Bilo je još ljudi, koji nisu bili pogođeni, a koji su nesebično pomagali ranjenim civilima.



Malo poslije došla su i dva transportera UNPROFOR-a u koje smo unosili ranjene i prebacivali do Ratne bolnice. Kada se sve završilo i kad sam bacio pogled na mjesto, gdje su pale granate, jasno se moglo vidjeti nešto sa čim ne mogu ništa uporediti, naći neku usporedbu… Ne mogu, a volio bih, a već mi nije ni dobro dok ti ovo kazujem… Ali, obećao sam…! Moram… ! Hoću…! Trebam, jer sam vidio ljude koji kao da sjede i gledaju u nešto, a ustvari su mrtvi. Vidio sam dijelove tijela veće, ali i manje, kao i nešto u obliku mljevenog mesa, dijelove odjeće na kojima se nalaze dijelovi tijela, organi…
– Potom se, tresao kao prut: „Moram da zapalim još jednu cigaretu, ali sada mi baš nije dobro… Evo, izvukao sam iz cigarete šta se izvući moglo, nastavljam…“, rekao je:
„E, poštovani, Senahide! Koji li te voz doveze do mene? Postavljam sebi logično pitanje. Koliko je poginulo, a koliko ranjeno i kasnije umrlo, ja nikada nisam saznao. Došli su novi slučajevi, novi masakri, ubijanja, ranjavanja, muke teške, pa sam bio primoran, ali samo u tom momentu gledati kao slučaj, a sve zbog drugih „slučajeva“ koji su isti, ili možda u manjem obimu bili.
Dakle, nikad nismo saznali tačan broj mrtvih i ranjenih, uzimajući u obzir da su i kompletne porodice tog kobnog dana poginule, pa nije imao ko ni da to prijavi, evidentira. Nismo bili u mogućnosti provesti neku detaljnu istragu, iz prostog razloga ne postojanja ljudskih i tehničkih resursa, niti, neke, slobode kretanja, jer se invazija nastavila. Govorilo se o sedamdeset-četvoro poginulih i oko dvije stotine ranjenih. Pa, eto, neka bude tako, mada ne znam, nisam pametan, neću nikad ni biti!…“.
– I, tako, babo! Dok se Suljo uz bolne uzdahe sjećao tog kobnog 12. aprila 1993. godine, sa jakom boli i krvavim slikama ispred svoga zamućenog pogleda, dotle se pepeljara punila, ispred njega i postala puna do vrha… Dim cigarete, koji se vihorio iznad ove surove stvarnosti imao je zadatak da venama, ovog bošnjačkog heroja, ublaži bar malo, one jasne i krvave slike ubijenih i ranjenih, koji i danas borave na crvenom pločniku, dok teškim koracima Suljo prolazi svojim sjećanjima.
– Nije mu lahko bilo, Senahide! Nije… Preteška je ova bol i tuga njegova.
– Nije mu bilo lahko, babo! Nije lahko vraćati se tamo otkuda nikada nije ni otišao. Jer, dobro on zna: ako ode iz te davne srebreničke stvarnosti, da će pasti u zaborav sve nevine žrtve, koje popuniše kabure u Potočarima i svojim bijelim nišanima bodu u oči one koji su ravnodušni prema nepravdi – reče Senahid, da bi, potom, glasno mu zahvalio što je smog'o snage da ispriča ovu stravičnu sudbinu Bošnjaka, da se ne zaboravi.
– Hvala ti, Suljo, insanu dragi! Za svaku izgovorenu riječ, za svaki uzdah, za danonoćnu patnju koju nosiš u sebi i koja te pritiska do zemlje srebreničke, po kojoj teškom mukom koračaš upravo zbog nepravde, zbog genocida, zbog ravnodušnosti zločinaca koji nam sve to uradiše i danas mirno šetaju stazama naše boli…
– Babo moj! Ova istinita i proživljena kazivanja će sigurno čitaoca otrgnuti od zaborava naše mladosti i našu stvarnost smjestiti u historiju stvaranja naše krvave Bosne i Hercegovine“.
– Poslije svih ovih uzdaha, bola, istraživanja, pričanja sa očevicima i potvrđivanja ove bolne istine, nijemi Potočari sa pokošenim bijelim ljiljanima u meni su izazvali buru tuge od koje se nemam čime zakloniti. Možda bih se mogao i zakloniti, da su odgovorni za ove zločine sjeli na optuženičku klupu, dobili zaslužne kazne i da su lišeni slobode – reče Senahid, a eglen mu nadoveza prethodnu misao:
– O, Bože! Kako se mogu zakloniti? Dok sam neku noć razgovarao sa komandantom odbrane Srebrenice, Naserom Orićem, njegova duša skrušeno je pričala:

NASER ORIĆ U POTOČARIMA
“Boli me svaki 11. juli u godini! Bole me moji Potočari sa bijelim nišanima, koje ne mogu pomilovati, ni molitvom, ni pogledom! Bole me, nepravde prema nama Bošnjacima, što nas poubijaše, potom sestre, kćerke i majke naše silovaše, raseliše nas, i dalje mirno šetaju tim istim Potočarima, a ja iz prikrajka samo sjećanjima mogu ih dosegnuti. Boli me, istina nas Bošnjaka! Svaka nevina žrtva i svi krvavi potoci koji nikada neće presahnuti! Nadam se, da će doći dan pravde i da ću slobodno moći hodati svakim pedljom naše ponosne Bosne i Hercegovine, a dotle, borimo se svi zajedno za tu istu pravdu koju zaslužujemo, koju nijemo posmatraju i svijet i Evropa i oni što su nam zlo nanijeli!“.
– Ostavljam našeg slavnog komandanta Orića i našeg Sulju i mnoge naše rodoljube da se bore za istinu, za pravdu, odnosno nepravdu, a ja ću pokušati svojim perom da i danas, poslije dvadeset i neku godinu, prošetam srebreničkim igralištem i oslušnem njihove vapaje, njihove skrušene molbe da se ne zaborave. Jer, njih kako kažu mnogi, sedamdesetčetiri ubijena na pravdi Boga, čekaju na istinu i mole za parče nezaborava. Znamo isto tako da je tog dana bilo oko dvije stotine ranjenih, koji i danas hodaju stazama tog istog nezaborava. I ja se polahko prikradam tom sablasnom igralištu i pogledom šaram po usnulom kazivanju – k'o u nekom posebnom transu kazivao je, Senahid – babi svom, neke njemu posebne spoznaje vječite:
– Osjećam to davno sunce okupano sjajem žute boje, koje svojim zrakama miluje razdraganu mladost, pa se hvataju za friški zrak i čekaju da zaigraju. Timovi spremni, a i gledaoci okolo… Izašlo iz škola, sala i malehno i golemo i raduju se tom nekakvom primirju i tračku slobode… Sunce se, taman, smjestilo na sredini neba, a zvonki glasovi odzvanjaju u daljini… Ljudi u šarenilu boja i sivilu tuge razgovaraju i nadaju se jednom boljem sutra. Takvu atmosferu prekinu jaki fijuk iznad njihovih glava… Mnogi su i nesvjesno zalegli i čekali svoju sudbinu… Nisu osjetili da će biti tako krvava njihova sudbina… Uznemirene ptice i uzburkano nebo ostadoše u šoku…
Jedna za drugom ispaljivane su granate sa srpskih položaja, udarale su i razbijale bosansku zemlju… Našu svetu zemlju! Niko se tačno i ne sjeća koliko ih je tačno ispaljeno… U jedno su svi sigurni, da ih je bilo najmanje četiri koje su pokosile ljudska tijela… Prema pričanju očevidaca, koji su i danas uznemireni, nemoguće je opisati takav prizor. Sami taj šok je priča za sebe… Jer, odjednom radosna lica, dječije igre, veseli razgovori zastadoše u trenu… Kako zaboraviti raskomadana tijela? Kako zaboraviti ljude na tribinama koji sjede kao da čitaju bez glave, ili sa pola glave, ili bez polovine svojih tijela?… Užas se spustio iz ruku zvjerskih umova, ubica djece i nedužnih Srebreničana. Kako ljudski um može shvatiti, a da mu bol ne razara ćelije njegove, da se neki i dalje miču, dok iz njih krklja crvena topla krv…Kako zaboraviti ljude bez očiju koji pružaju raskomadane ruke i mole za pomoć?… Jedni padaju, opraštaju se sa ovim dunjalukom na gomili pomiješanih tijela … Oni, koji nisu pogođeni, ostadoše ukočeni na mjestu, bez zraka i snage da se pomjere… Stalo je i vrijeme… Harao je užas!… – i ostade Senahid u bezvremenu svoga postojanja:
– Poput svitaca na kraju aprilskog dana ugasiše se duše, njih sedamdesetčetvoro, koje su imale svoje snove i svoje ciljeve. Njihove ciljeve prekide cilj zloglasnih srpskih jedinica, koji dobro znaju ciljati u nas kao ciljeve…
– Užas!… Užas!… Užas! Neka Bog kazni proklete zvijeri! – tugovao je stari Bošnjo, pa briznu, po ko zna koji put, u plač, što rastuži sina njegovog Senahida:
– Babo, moj! Neću ti više kazivati, dosta je za danas. Duša me boli kad te vidim koliki te bolovi šibaju, pa te razdiru, cijepaju i dušom rovare.
– Ne sekiraj se ti za mene! Babo je tvoj tvrdi orah, tvrđi od kamena, k'o onaj u vrletima naše Krajine. Ali, sine, kada dođe starost, suze postaju jeftine, k'o goleme vode u koritu rijeke Drine, one naše, krivudave! No, nastavi ti dalje, sine Senahide!
– Ja sam zapisao, babo moj, da su skrušeni i izbezumljeni roditelji posvuda iskupljali raskomadana tijela svoje djece…
– Iz razgovora sa preživjelima, saznadoh – da se nije znalo čiji su dijelovi tijela, i sve to ni na što nije ličilo… Osim velikih i malih komada tijela, bile su raskriljene hrpe mljevenog mesa koje je ubijalo svačiji pogled i duše gnječilo sa sviju strana. A, kako i ne bi, čemer i jad gnječio i dušu i tijelo i usplahirena srca preživjelih? Kako ne bi i nebo zaplakalo, kada, dok voze ranjenog u kolicama ručnim, koje drndaju, dok ga obliva topla krv i sa rukama na očima doziva: “Vratite mi moje oči! Ništa ne vidim!“… A, malo dalje, na prvoj ulici, do igrališta, mirno leži dječija noga i „plače“ na sav glas! Dok sve to slušamo, kako ne bi duša zaplakala, a i nebo iznad nas?
Polahko se praznilo igralište, a crvena krv, još uvijek vrela, gmizala je živa na igralištu… Okolo se nije ni stiglo sve pretražiti… Kažu, da su danima visili komadi ljudskih tijela na mrežastoj žici, koje su oblijetale izgladnjele ptice… Kažu, da je mjesto danima izgledalo sablasno… Ljudska krv mirisala je na sve strane… A duše šehidske, vihore i danas iznad hladnog i umornog srebreničkog igrališta.
Za srebrenički zločin veliku odgovornost snosi i glavnokomandujući snagama UNPROFOR-a – francuski general Filip Morion (Philipe Morillon) koji je prilikom posjete Konjević Polju i Cerskoj, 6. marta ’93. godine, slagao svjetsku javnost, izjavivši; „Nisam namirisao smrt“.
Nakon povratka Bošnjaka u Srebrenicu, 2007. godine, prvi put je obilježena godišnjica masakra. Uslijedilo je asfaltiranje igrališta, godinu dana kasnije, na insistiranje porodica i predstavnika općinskih rukovodilaca i udruženja. Istodobno su istražitelji Tužilaštva BiH snimili teren i zabilježili tragove pričinjene udarom granata.

U Srebrenici danas ništa ne podsjeća na ovaj masakr, osim male granitne i hladne ploče sa par hladnih rečenica. Bez imena stradalih će sigurno svake godine sve više nestajati u sjećanjima našim. Otići u zaborav, što i jeste njihov cilj koji su dobro znali ciljati i tada, a još bolje sada…
Ono što je za Sarajevo Markale, za Tuzlu Kapija, to je za Srebrenicu poligon i masakr na njemu, kada izuzmemo 11. juli 1995. godine.