Manje su poznate činjenice da je ban Jelačić tijekom svoje instalacije za bana hrvatskog, dalmatinskog i slavonskog u Zagrebu 1848. godine nosio sablju s arapskim natpisom “Oslonio sam se na Allaha”, da je imao cijelu kolekciju orijentalnih sablji, jednu kao poklon Omer-paše Latasa, te da je tijekom te instalacije za bana jahao na konju bijelcu kojeg mu je poklonio beg iz Bihaća, javlja Anadolu Agency (AA).

Ban Josip Jelačić Bužimski jedna je od najznamenitijih ličnosti hrvatske povijesti, o čemu svjedoči ime glavnog zagrebačkog trga na kojem se nalazi spomenik ovom hrvatskom banu, koji je službeno dokinuo kmetstvo i ostvario važne vojničke pobjede.

Povijesni izvori kažu kako ga Karl Marx nije volio, kao ni Hrvate okupljene oko njega, pa je spomenik banu Jelačiću, i njegovom konju Emiru, iz središta Zagreba uklonjen nakon Drugog svjetskog rata, da bi ponovno bio vraćen s uspostavom samostalne Hrvatske, ali okrenut s uperenom sabljom ne više prema Mađarima, nego prema jugu.

„Nema junaka do Alije, niti sablje do Zulfikara“

O instalacijskoj sablji bana Josipa Jelačića brine Dora Bošković, muzejska savjetnica i voditeljica u Zbirci oružja Hrvatskog povijesnog muzeja, smještenog na zagrebačkom Gornjem gradu. Zadužena je za jednu od najvećih povijesnih zbirki oružja u ovom dijelu Europe, sa značajnim dijelom fundusa koji sadrži orijentalno oružje, kao i vrlo vrijednu zbirku osmanskih i orijentalnih sablji, jatagana, raznih pušaka i kubura.



U zbirci orijentalnog oružja nalazi se sablja s kojom je Josip Jelačić portretiran prilikom svoje instalacije za hrvatskog bana 05. lipnja/juna 1848, a koja je vidljiva na portretu slikara Ivana Zaschea.

Riječ je o portretu nastalom 1857./1858. godine na kojem je ban Jelačić prikazan u svojoj svečanoj odori, s brojnim odlikovanjima i pripasan ovom sabljom izvorno osmanskog, orijentalnog tipa, sa zlatnim natpisom.

„Mi ne znamo zašto je i kako ova sablja došla u posjed bana Jelačića, ali postoje razne interpretacije zašto je ban Jelačić odabrao jednu osmansku, orijentalnu sablju da bude s njome portretiran, odnosno prilikom svoje instalacije. Bilo bi neozbiljno govoriti o svim tim interpretacijama, jer nijedna ne počiva na povijesnim činjenicama“, smatra Dora Bošković.

Instalacijska sablja bana Jelačića na sebi ima natpis na arapskom kojega je transliterirao, preveo i protumačio dr. Muhamed Ždralović.

U jednom od tih kartuša, gravura, nalazi se i natpis na kojem je, u prijevodu doktora Ždralovića, napisano: “Oslonio sam se na Allaha”, i dalje: “Nema junaka do Alije, niti sablje do Zulfikara”.



Alija je bio zet proroka Muhameda, a Zulfikar je bila poznata Muhamedova sablja s dva sječiva koju je naslijedio njegov zet Alija, pojašnjava muzejska savjetnica Bošković.

„Instalacijska sablja bana Jelačića je izuzetno vrijedan obrtnički rad, a takvi orijentalni radovi najčešće su na sebi imali zabilježenu majstorsku radionicu ili majstora koji je sablju napravio te godinu po hidžri, a nerijetko i ime osobe za koju je sablja napravljena. To na ovoj sablji potpuno nedostaje“, kaže Bošković.

Ona smatra kako je riječ o sablji nastaloj u nekoj od radionica iz tadašnje centralne Turske, no dodaje kako izvornih podataka o kovačima, odnosno oružarima, s područja Turske i Osmanskog carstva iz tog perioda u Hrvatskoj nema, prije svega, zbog jezične barijere.

Sječivo instalacijske sablje s obje strane urešeno je u osmanskom stilu vrlo bogatim arabeskama i ukrasima napravljenim od zlatne žice.

„Sječivo je izrađeno od prvorazrednog čelika. Križnica i spojnica drške su od pozlaćene mjedi, obloge drške su od kvalitetne kosti, a na samom sječivu su vrijednom i preciznom tehnikom tauširanja, tj. nanošenja zlatne i pozlaćene žice, izvedene arabeske, što upućuje na vrhunsku kujundžijsku radionicu. Te radionice su često bile pod direktnom sultanovom ingerencijom“, pojašnjava Bošković.

Riječ je o počasnom oružju koje se nije koristilo u „silovitim bojevima“ i koje je „smisleno napravljeno“, sa željom da se pokaže poštovanje od strane samog bana Jelačića, kaže Bošković, koja tvrdi da ova sablja nije slučajno došla u njegove ruke.

Poklon Omer-paše Latasa Jelačiću
U ovom muzeju se čuva još nekoliko orijentalnih sablji koje se vežu uz bana Jelačića, među njima je i sablja koju je Jelačić dobio od Omer-paše Latasa, koji je bio jednako uvažen i jednako vrijedan vojskovođa na osmanskoj strani, kao što je i Jelačić bio na austrijskoj strani vojne krajine.

„Taj dar sigurno govori da je između te dvojice vojskovođa, koji su u nekim trenutcima bili na oprečnim stranama, vladalo duboko poštovanje“, smatra Bošković.

Sablja Omer-paše Latasa također je vrijedna, s drškom minuciozno izrezbarenom od ružina drveta.

„Omer-paša Latas mu je, prema navodima, ovu sablju poklonio kao znak prijateljstva, poštovanja banu Jelačiću, možda još u vrijeme dok Josip Jelačić nije ustoličen za bana“, kaže muzejska savjetnica.



Jednostavnije je izrade, iako ne zaostaje za instalacijskom sabljom, ima urezani natpis koji u prijevodu glasi: „Oslonio sam se na Allaha“ i „Prijatelj s prijateljem, neprijatelj s neprijateljem“.

Sječivo je elegantnije izrade od instalacijske sablje, križnica je od pozlaćene mjedi, a drška od rezbarenog ružina drveta s minuciozno izvedenom vegetabilnom ornamentikom, dok su same korice ukrašene izvornim baršunom i mjedenim, pozlaćenim okovima napravljenim tehnikom na proboj, što ukazuje na visok stupanj tehničke izrade i visoku cijenu sablje. Ovakve sablje su bile poklanjane samo visoko rangiranim vojskovođama i državnim dužnosnicima tog vremena.

Jednostavnija oružja, kao što su jatagani i noževi, koje je nosilo stanovništvo na području Balkana, bilo je djelomično proizvedeno izvan Turske, odnosno na Balkanu, ali postoje neki jatagani za koje se zna da su rađeni na području centralne Turske. Ipak, razlikuje se njihova tehnika izrade koja je odmah vidljiva po vještini, kvaliteti i bogatstvu proizvoda.

Bijeli konj arapin imena Emir
Povjesničar umjetnosti i voditelj galerije Forum Feđa Gavrilović je istaknuo kako se konj na kojem jaše ban Jelačić na Trgu bana Jelačića zove Emir i kako je također riječ o poklonu hrvatskom banu.

“Ban Jelačić sjedi na konju koji se zove Emir i kojega mu je poklonio Mahmut-beg Bašić iz Bihaća, što svjedoči o dobrim donosima bana Jelačića s hrvatskim susjedima“, kazao je Gavrilović.

Mahmud-beg Bašić, koji je darovao Banu Jelačiću, još dok je bio pukovnik u vojnom logorištu u Glini, mladog bijelog konja plemenite pasmine, kojeg su umiljato nazivali “Arapin”, a na kojem je Jelačić jašio prilikom svečanog ustoličenja za bana Hrvatske 1848. godine.

Konj Emir, koji je uginuo od starosti godinama nakon svog vlasnika, bana Jelačića, živio je u štali u Radićevoj ulici na broju 2, na lokaciji današnje kavane „Pinta“.

Monumentalni spomenik banu Jelačiću koji se nalazi na središnjem zagrebačkom trgu, a time i u samom središtu Hrvatske, izradio je kipar Anton Dominik Fernkorn nakon banove smrti. Danas je taj spomenik jedan od simbola Zagreba s kojim se svakodnevno fotografira na stotine turista.

Na spomeniku pripasuje neku drugu sablju, ali ban Jelačić ostaje dijelom zagonetno lice koje je, unatoč ratovima i burnim vremenima, njegovao prijateljske i odnose poštovanja prema susjedima, čime je ostavio važnu, ponekad zaboravljenu, povijesnu lekciju sadašnjem naraštaju.

Foto: Stipe Majic - Anadolu Agency