Ne pruži se ovim mojim hodalicama česta prilika, da u odabranoj noći pohode ovaj, geografski daleko, ali srcu itekako blizu, lijepi grad Livno. Grad koji se kao i moj rodni Konjic zaustavio na razmeđu struja mediterana i kontinenta, pa ti u isti mah miriše snijeg sa planine Cincar i more Jadransko. Tako se uputim sa hafizom Fahirom ef. Arnautom, imamom Osman Čelebijine, ili svima poznatije Potočke džamije u Zenici, na poziv glavnog imama Medžlisa izlamske zajednice Livno, Dževad ef. Hadžića, da hafiz održi prigodno predavanje u povodu odabrane noći Lejletul-Miradž, ili kako je još zovu noć vakifa. Lejletul-Miradž je noć o kojoj govore i Kur'an i hadis, pod čime se podrazumijevaju Isra (ponoćno putovanje od Mekke do Kudsa u Jerusalemu) i Miradž (uzdignuće Božijeg poslanika do Sidretul-muntehaa), koji su se dogodili u istoj noći.



Pored Ćurčinice džamije, koja je sada prelijepi Islamski centar u Livnu, dočekuje nas Ismail ef. Mehtić, mladi imam džamije hadži-Ahmeda Dukatara, inače Zeničanin. U sklopu centra su prostorije za život i rad ove zajednice i džematlija kao korisnika, koje su me ostavile bez daha. Prostorije udruženja žena koje se bave šivanjem, zatim izuzetno opremljena fitnes sala, pa ašćinica iz koje se širi miruh Bosne i Hercegovine kojem nismo mogli odoljeti, zaista su vrijedni spomena. Mladi efendija Ismail nas potom upozna i sa ostalim džamijama, ali u njegovu, kako je neki nardoski zovu Dukatušu džamiju, morali smo ući. Izdignuta na uzvišenju nasuprot Dumana, izvora rijeke Bistrice, čija svježina dopire do zidova džamije i sahat kule, obasjanih zlatnim zrakama zalazećeg sunca, u trnutku su mi dali odgovor zašto je imam Ismail ef. Mehtić za nepunu godinu zavolio ovo mjesto i ovu prelijepu džamiju. Unutršnjost debelih kamenih zidova miriše na ostavljenu bogatu prošlost što kao djevojačko ruho čeka svoga gosta, posjetitelja.



Bliži se akšam i mi odlazimo do Lala-pašine džamije na Begluku. Tamo već se okupila skupina djece koja čekaju Mevlud, da pokažu šta su naučili sa svojim imamima i mualimama. Jedan dječak, kojih desetak- dvanaest godina, prilazi nam sa osmjehom, i kaže zove se Amel i mujezin je kod efendije Ismaila. Za koji minut džamija je bila puna. Ezan za akšam i hafiz Fahir ef. Arnaut predvodi namaz. Nakon namaza, glavni imam Dževad ef. Hadžić najavi hafiza, koji u svome obraćanju vrati me na magfila Potočke džamije, tiho ali veoma razgovjetno redajući rečenice kao bobke na tespihu, lahko razumljive i kadiji i hizmećaru. Gledaju ga nane sa magfila, sada Lala-pašine džamije i djeca što su se već ukrug poredala ispred njega, i upijaju svaku izgovorenu riječ. Hafiz je govorio o kušnjama pred kojima su ovi čestiti stanovnici Livna stavljani koliko juče, ali i kušnjama koje ih dočekuju skoro svaki dan, pa ih upozorio da je i naš Poslanik Muhammed s.a.w.s. prije odabrane noći Lejletul-Miradž također bio na velikoj kušnji. Umire mu amidža Ebu Talib, a potom i supruga hazreti Hatidža, nakon čega Uzvišeni Allah počasti poslanika Muhammeda s.a.w.s, što nije niti jednog poslanika prije njega, noći Lejletul-Miradž. Hafiz Fahir ef. Arnaut potom je na vrlo praktičan, hikajama naslikan govor, uputio poruku jedinstva prisutnim džematlijama Livna, poručujući im da je namaz veza sa Uzvišenim Gospodarom koje se trebaju držati, živeći u zajednici različitosti kulure i vjere, brižno njegujući svoju i poštujući tuđu. Nakon hafizovog predavanja, program je nastavio mladi učač Kur'ana, zatim djevojke hora Medžlisa islamske zajednice Livno sa svojim Ilahijama, i dječaci i djevočice sa svojim recitacijama u pratnji brižne mualime koja je bila njihova najbolja podrška dok su držali mikrofon. Sve je ovo pratio je i zapisivao, moj brat po peru, Livnjak, Ale Kamber.



Zaista je ova noć u Livnu, pored onih mirisa mediterana i kontinenta, koji se sudaraju svakodnevno i čine ovaj grad sa posebnom havom, ispunio najljepši miris, miris imana kojim je Lala-Pašina džamija odisala. Čaj od jabuke i cimeta u ašćinici sa početka priče, zagrljaji u prohladnoj noći koju je snijeg sa Cincara još više hladio, bili su naše ovodunjalučko uzdignuće da smo i odlazili i ostajali u ovom gradu, nekako istovremeno.