Jusuf TRBIĆ: Tako je Dodik, po mnogo čemu, dostigao svog uzora Radovana Karadžića, koji je svojevremeno izjavio “Nismo mi protiv cijelog svijeta, cijeli svijet je protiv nas”. Nije samo u jednom: Karadžić je imao iza sebe Srbiju, bivšu JNA i pola svijeta, imao je svu silu koja se može zamisliti, pa ipak nije uspio pobijediti goloruke i bespomoćne Bošnjake. Na kraju su Amerikanci morali zaustavljati Armiju BiH pred Banjom Lukom i Prijedorom, da velikosrpski jurišnici ne budu potučeni do nogu. Na čemu im je vođa velikosrpskog projekta Slobodan Milošević javno zahvalio.

Nisam mogao da vjerujem. Milorad Dodik je, nakon sastanka s ambasadorima nekoliko evropskih zemalja, mirno izjavio kako predstojeći referendum služi samo za to da bi se što uspješnije spovela odluka Ustavnog suda BiH! On, koji već godinama tjera inat cijelom svijetu, i ne priznaje nikoga i ništa: ni Sud, Tužilaštvo i Ustavni sud BiH, ni Evropski sud za ljudska prava, ni Međunarodni sud pravde i Međunarodni sud za ljudska prava, ni Vijeće za implementaciju mira, ni OHR i Visokog predstavnika, ni Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava, ni Ustav BiH, ni Dejtonski sporazum, ne priznaje ništa što mu nije po volji, i uporno tjera po svom. Čini se, ipak, da je sad dotjerao cara do duvara. Ričard Kauzlarič, američki diplomata i bivši ambasador u BiH, piše o Dodiku: “U proteklim godinama učinio je sve što je u njegovoj moći da onemogući rad državnih institucija i onda je to iskoristio kao razlog da opravda poduzimanje koraka ka nezavisnosti, poput najavljenog referenduma.” U svemu tome imao je ne samo svesrdnu podršku Beograda i Moskve, već i bezvoljnu međunarodnu zajednicu, koja mu je stalno popuštala, nadajući se da će jednom stati. Ali, on se ne zaustavlja. Kako kaže Senad Avdić: “Sve što je mogao srušiti mirnim, političkim sredstvima u BiH, već je srušio i obesmislio. Za nešto više, ipak će mu trebati rat…”

Tako je Dodik, po mnogo čemu, dostigao svog uzora Radovana Karadžića, koji je svojevremeno izjavio “Nismo mi protiv cijelog svijeta, cijeli svijet je protiv nas”. Nije samo u jednom: Karadžić je imao iza sebe Srbiju, bivšu JNA i pola svijeta, imao je svu silu koja se može zamisliti, pa ipak nije uspio pobijediti goloruke i bespomoćne Bošnjake. Na kraju su Amerikanci morali zaustavljati Armiju BiH pred Banjom Lukom i Prijedorom, da velikosrpski jurišnici ne budu potučeni do nogu. Na čemu im je vođa velikosrpskog projekta Slobodan Milošević javno zahvalio. Nagovještaj novih sukoba u Bosni, čini se, naglo je otrijeznio evropske političare, koji odavno prate pokušaje Rusije da destabilizacijom ovih prostora unesu razdor među zapadne saveznike. Nikome ne treba novi vatromet na Balkanu, iako Vučićev list Informer uveliko piše da se NATO i Hrvatska spremaju da izazovu sukob u Krajini, da bi brzom vojnom intervencijom slomili Rerpubliku Srpsku i doveli Dodika i Srbiju pred svršen čin. Čini se, ipak, da su to kalkulacije, kojima će Vučić opravdati neminovno puštanje Dodika niz vodu. Javila se i zamjena, Dodik nakon Dodika, u liku Mladena Ivanića, koji polako preuzima kormilo nacionalističkog velikosrpkog broda u RS-u. Nakon duge političke karijere, u kojoj je gradio imidž umjerenog političara (što mu je donijelo bošnjačke glasove na prošlim opštim izborima i mjesto u Predsjedništvu BiH) on je okrenuo ćurak naopako, pa sad javno predlaže načine na koji će srpski političari prevariti državu. “Treba da budemo dovoljno mudri”, izjavio je on ne trepnuvši, “i da kažemo da 9. januar više nije Dan Republike, već Dan državnosti RS. Pa, kad za koju godinu neko kaže da je to neustavno, onda mi uvedemo Dan samostalnosti RS, pa kad neko kaže da je i to neustavno, onda uvedemo Dan srpskog jedinstva, i tako unedogled.” To je isti onaj Mladen Ivanić koji je rekao da nikad neće priznati bosanski jezik, a taj mu jezik nije smetao kad su Bošnjaci glasali za njega, isti onaj Ivanić koji se lažno predstavlja kao predstavnik Srba u Predsjedništvu BiH –a on je tu kao predstavnik entiteta Republika Srpska i svih njenih naroda i građana, dakle i Bošnjaka, i Hrvata, i ostalih. Isti onaj Mladen Ivanić koji je žestoko zagovarao referendum, mada mu baš nije odgovarao datum njegovog održavanja (pred izbore), a onda je, kad se vratio sa sijela kod Vučića, okrenuo ploču i počeo se praviti lud. “Odluku o referendumu su donijele institucije RS, a ja sam u Predsjedništvu BiH”. Ima Srbija u rukavu nove adute, ima. I kako god da se situacija okrene, biće i Vučić sit, i ovce na broju.



A Bosna je pred novim zaokretom, jer je jasno da je Dejton na umoru i da valja tražiti nova ustavna rješenja. Ali, do toga se ne može doći bez odlučnog vođstva međunarodne zajednice, prije svega Amerike. Jer, i sada su sve važne promjene došle nakon intervencije spolja, malo toga su domaći političari uspjeli učiniti, zbog nepremostivih blokada koje nameću etnička i entitetska podjela države. Domaćim snagama nismo uspjeli napraviti ni najmanji pomak. Dovoljno je sjetiti se odredbe iz člana XII stav 2 Ustava BiH, kojom je utvrđena obaveza entiteta da u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu Ustava (do 14. marta 1996. godine) izmijene svoje ustave tako da ih usaglase s ustavom države, što se posebno odnosi na zakone koji su donijeti prije Dejtona. Treba li reći da ništa od toga nije urađeno, zbog blokada RS-a?

Ali, nema više vremena za čekanje, jer Evropa i svijet neće čekati na nas. Pitanje je: šta mi sami možemo učiniti?

Najprije, treba nastaviti s odlučnim nastupom kakve smo vidjeli od Bakira Izetbegovića i reisu-l-uleme Husein-efendije Kavazovića, a zatim ići na formiranje sveobuhvatnog probosanskog bloka, koji će utvrditi nacionalne ciljeve i strategiju, od koje se ne smije odustati. I početi konačno odgovarati Dodiku istom mjerom, ako treba, referendumom na referendum, jer se ovo više izdurati ne može. Prvi test biće predstojeći lokalni izbori. Nedavno je Milorad Dodik na stranačkom skupu u Vlasenici, rekao i ovo: “ Naše oružje danas je glasanje. Glasanje je danas i puška, i mitraljez, i teški top, i artiljerija. Okupljeni oko političke ideje, glasanjem odlučujemo, sve naše bitke dobijamo ili gubimo.”

Treba li, nakon ovoga, ikakav dodatni poziv Bošnjacima, Bosancima, svima koji ovu zemlju smatraju svojom domovinom i koji sanjaju bolju budućnost za svoje potomke?