Velikosrpski ratna genocidna banda: Milošević, Karadžić i Mladić

Jusuf TRBIĆ: Već godinama. I svaki put nas Dodik iznenadi, i svaki put krene lavina poziva međunarodnoj zajednici da interveniše, jer su, eto, ugroženi ustavnost i zakonitost, i svaki put se mudrim savjetima o poštovanju zakona jave domaći eksperti, a kuknjava se čuje do neba. I opet – nikom ništa. A mračni cirkus ide dalje.

Cirkus zvani referendum i dalje traje, i, kako se čini, nema mu kraja. Ako ne bude ovaj, biće neki drugi, važno je da igre traju, da se maglom i dalje pune glave i da se velikosrpski san o cijepanju Bosne i dovršenju velike države za sve Srbe nesmetano odvija. Beogradski režiseri ove mračne predstave dobro znaju šta rade. Oni svakoga dana dižu prašinu, koja drži budnim i glumce i publiku, i čini da se svi, svakoga dana, sve više navikavamo na ideju samostalnosti manjeg bosanskog entiteta i na nadmoć srpskih političkih i duhovnih vođa, koji diktiraju slijed i intenzitet događaja i potvrđuju sebe kao naredbodavce i dirigente u koje su sve oči uprte. Oni javno i bez imalo ustručavanja nastavljaju velikosrpski program, koji su započeli Milošević, Ćosić i Karadžić, i poput njih, dobijaju i oni pohvale da su “glavni faktor mira na Balkanu.” I dok Milorad Dodik otvoreno, bahato i siledžijski krši Ustav i zakone, niko mu se ozbiljno ne protivi. Međunarodna zajednica reaguje manje ili više oštrim saopštenjima, i to je sve, Visoki predstavnik i dalje izbjegava da se umiješa u vlastiti posao, a garanti Dejtonskog spoprazuma, zemlje-članice PIC-a, ne znaju šta će. Domaće institucije, uključujući i Ustavni sud i Tužilaštvo BiH, ne mogu ništa učiniti, država je bespomoćna, a političari, po običaju, galame, a šta bi drugo, predizborno je vrijeme.

Dok tutnje tamni oblaci iznad Bosne i sve se nezaustavljivo vraća dvije i po decenije unazad.

Duga agonija
Nizu rehabilitacija najvećih srpskih zločinaca, od Draže Mihajlovića do Milana Nedića, pridružuje se, po svemu sudeći, i Slobodan Milošević. Njegovu rehabilitaciju, pa čak i podizanje spomenika usred Beograda, na Slaviji, najavili su Vučićevi ministri Vulin i Dačić. A kako i ne bi. Za razliku od nezasitih velikodržavnih patriota, oni su shvatili da je njihov nekadašnji šef i prvi saveznik bivših Šešeljevih četnika, a sad vodećih ljudi Srbije, zapravo uspio: stvorio je novu srpsku državu s one strane Drine, ili nešto što podsjeća na državu. Međunarodna zajednica je prihvatila i legalizirala ogromni zločin etničkog čišćenja i genocioda, potvrdila je etničku podjelu Bosne, navukla joj ludačku košulju zvanu Dejtonski mirovni sporazum i, uz to, dozvolila nesmetano divljanje nastavljača Karadžićevog djela, a sad je, eto, one koji su Bosnu unesrećili, proglasila čuvarima mira u toj istoj Bosni. Kao kad bi lisicu, koja je već napravila pokolj u kokošinjcu, postavili za čuvara tog nedoklanog jata.

Ali, to nije ništa novo. Takvo stanje traje već više od dvadeset godina, a bosanski političari i dalje zazivaju pomoć i neumorno, po hiljadu puta, iznose nepobitne tvrdnje da je to što Dodik radi nelegalno, da je to kršenje Ustava i zakona, da čak ni Ustavom RS-a nije dozvoljen referendum o statusnim pitanjima, da je sve to protivno Dejtonskom sporazumu i evropskim poveljama… i sve je to tačno, bez ikakve sumnje. Ugledni pravni stručnjak Sead Hodžić kaže na televiziji kako je nelogično da se nezakonitom Dodikovom referendumu Bošnjaci žele suprotstaviti takođe nezakonitim referendumom o statusu Srebrenice, i mnogi drugi podržavaju takav stav. I sve bi to bilo tako, da mi živimo u imalo uređenoj i civilizovanoj zemlji. Ovdje, u Bosni – Dodik sve to kači mačku o rep! Ni briga njega nije ni za Dejton, ni za Ustav, ni za zakonitosti, niti ga iko tjera na tako ludu rabotu. Zna on vrlo dobro šta je legalno, a šta ne, ali, eto, može mu se. Uostalom, i srpski patrijarh Irinej je, ne tako davno, podržao budući referendum o samostalnosti RS-a, i izjavio: “To ne bi bilo nikakvo čudo. Taj proces je već krenuo. Ako može Kosovo da se odvoji od Srbije, zašto se RS ne bi odvojila od Federacije BiH i pripojila Srbiji? Za tako nešto ima mnogo više razloga, jer se oduzimanjem Kosova sada prave dve albanske države, a Srbija i RS bi bili jedna srpska država, kao što je bilo vekovima.”
Zar iko misli da patrijarh ne zna šta govori ili da Dodik ne zna šta radi?

Genocidna banda u daytonskom miru

Topuzom na zakon
Godine koje su za nama potvrđuju da se pozivanjem na ustavnost i zakonitost, na moral i savjest, na demokratiju i zajedništvo, na praštanje i ljudskost - ništa ne može postići. Uostalom, oni koji se na sve to pozivaju morali su mnogo toga već učiniti do sad, pa i pomesti svoju avliju prije nego što zavire u tuđu. Poznato je da nije sprovedeno mnogo odluka ustavnih sudova BiH i Federacije, a sad ti isti, koji su bili dužni da to učine ili da pokrenu pitanje odgovornosti za one koji nisu ispunili svoju obavezu, na sav glas podsjećaju da vlast RS-a mora ispoštovati odluku Ustavnog suda BiH. Treba li podsjećati na to da entitetski ustavi još nisu usklađeni s državnim Ustavom, a rok za to je istekao prije dvije decenije? Da još nije donijet državni Zakon o lokalnoj samoupravi, što je bila obaveza iz Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, da entiteti imaju državljanstvo, a po Ustavu nisu države, da se u Ustavu RS-a, ali i nekoliko kantona u Federaciji, negira bosanski jezik, da Srba, kao konstitutivnog naroda, nema u nekim kantonina, da su nam entiteti uređeni različito, kao da se nalaze na dva kontinenta, da ni policije u njima nisu organizovane na isti način, da je školstvo podijeljeno visokim zidovima i da nam djeca uče iz udžbenika drugih država, da je diskriminacija na etničkoj osnovi, pogotovo u RS-u, instuitucionalizovana i masovno spovedena, da je manji entitet pretvoren u pravoslavnu vjersku državu, u kojoj nema mjesta za druge i drugačije, da nisu ispoštovane ni presude Evropskg suda za ljudska prava i nisu izmijenjene nedemokratske odredbe članova IV i V Ustava BiH, što se nije desilo ni jednoj evropskoj zemlji…



Sve se to zna, i – nikom ništa. Već godinama. I svaki put nas Dodik iznenadi, i svaki put krene lavina poziva međunarodnoj zajednici da interveniše, jer su, eto, ugroženi ustavnost i zakonitost, i svaki put se mudrim savjetima o poštovanju zakona jave domaći eksperti, a kuknjava se čuje do neba.

I opet – nikom ništa. A mračni cirkus ide dalje.
Narodna skupština RS-a donijela je još 9. februara 2010. godine Zakon o referendumu, kojim je trasiran put za secesiju. I malo ko je reagovao na to. Prošle, 2015. godine, na Saboru SNSD-a usvojena je Deklaracija pod naslovom :”Republika Srpska – slobodna i samostalna”, kojom se predviđa i vrijeme održavanja referenduma za osamostaljenje. To će biti 2018. godine. I niko se nije uzbunio zbog tog očiglednog (zvaničnog) akta rušenja ustavnog poretka države, kao što se desilo i sa nedavno objavljenim planom o otcjepljenju RS-a, koji se, o čuda, poziva na američki Ustav. Svi čekaju da neko drugi riješi problem, a za to vrijeme RS sve više postaje država u kojoj malo koji građanin zna i hoće da zna za bilo šta iz drugog dijela Bosne. U RS skoro niko ne zna za bosanske sportiste ili pisce, za Oskara Danisa Tanovića, za bosanske gradove, o istoriji da i ne govorimo. Niti ih to interesuje. Za ogromnu većinu građana RS-a Bosna je, kao i za Dodika, inostranstvo. Škole odgajaju generacije djece koja mrze svoju domovinu i ne priznaju je, prate se samo srbijanski mediji, RS je, u duhovnom smislu, već dio Srbije, i sve je to strateška, dugogodišnja priprema za ono što će tek doći.

A posljednja vijest kaže da naoružane policijske jedinice Srbije i RS-a izvode zajedničku antiterorističku vježbu na Drini. Otprilike onako kao što je vježbao svoju policijsku jedinicu Željko Ražnjatović Arkan, nedaleko odatle, takođe na Drini, u rano proljeće 1992. godine.

Treba li da nam ti borci protiv svjetskog terorizma ponovo zakucaju na vrata, kao te 1992. godine, da bismo konačno shvatili šta nam se dešava?

Srpska crkva i politika: Zlikovci u ratu