Jusuf TRBIĆ: Histerično negiranje države BiH i svega bosanskog navelo je vlast manjeg entiteta da svojevremeno u Ustav RS-a unese nevjerovatnu i apsurdnu formulaciju: jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda, kako bi se izbjeglo imenovanje bosanskog jezika. Zaboravili su, pri tome, da je na popisu 1991. godine više od 37 posto građana BiH kao svoj jezik upisalo bosanski (26,5 posto je upisalo srpsko-hrvatski, a samo 18,84 posto srpskli jezik). Na posljednjem popisu procenat onih koji govore bosanski jezik znatno je premašio polovinu stanovništva, pa bi to, samo po sebi, svakom razumnom čovjeku bilo dovoljno. Uz to, kao što je poznato, Dejtonski sporazum, na osnovu kojeg i postoji Republika Srpska, napisan je u pet jezičkih verzija, na bosanskom srpskom, hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku, a Ustavni sud BiH je nedavno donio konačnu i obavezujuću odluku koja se tiče jezika.

U Janji je, u okviru “Ljetnih večeri”, u sobotu 6. avgusta održana javna tribina sa temom: “ Bosanski jezik u školama – između negacije i višestoljetne tradicije”. Tribina je privukla veliku pažnju, što je i razmljivo – stalni pokušaji ukidanja bosanskog jezika u RS-u kulminirali su na kraju ove školske godine, kad su profesori, po usmenom uputstvu ministra prosvete, a na inicijativu Milorada Dodika, bošnjačkoj djeci počeli upisivati u đačke knjižice ocjene iz izmišljenog “bošnjačkog” jezika. To je to izazvalo buru protesta, a 489 đaka u školi u Janji odbilo je da primi svjedočanstva, u kojima je svih ovih godina, pa i na kraju prvog polugodišta ove školske godine, bio upisan bosanski jezik. Vlast se onda “smilovala”, pa je upisana ocjena iz “jezika bošnjačkog naroda”, uz nevjerovatni stav ministra i navodno naučno objašnjenje SANU da se jezik, po pravilima tvorbe srpskog jezika (nisu pominjali pravila druga dva jezika), treba zvati po imenu naroda koji ga govori. Ali, to izmišljeno pravilo ne odnosi se na jezik srpskog naroda, pa se on redovno imenuje kao srpski jezik. Pri tome nije rečeno kako bi, onda, trebalo da se zove jezik američkog naroda, na primjer, pa jezik Brazilaca, Južnoamerikanaca, Austrijanaca, i mnogih drugih. A pogotovo nije rečeno s kakvim to pravom navodni srpski jezički stručnjaci uzimaju sebi slobodu da drugima određuju kako će zvati svoj jezik.

Histerično negiranje države BiH i svega bosanskog navelo je vlast manjeg entiteta da svojevremeno u Ustav RS-a unese nevjerovatnu i apsurdnu formulaciju: jezik srpskog naroda, jezik hrvatskog naroda i jezik bošnjačkog naroda, kako bi se izbjeglo imenovanje bosanskog jezika. Zaboravili su, pri tome, da je na popisu 1991. godine više od 37 posto građana BiH kao svoj jezik upisalo bosanski (26,5 posto je upisalo srpsko-hrvatski, a samo 18,84 posto srpskli jezik). Na posljednjem popisu procenat onih koji govore bosanski jezik znatno je premašio polovinu stanovništva, pa bi to, samo po sebi, svakom razumnom čovjeku bilo dovoljno. Uz to, kao što je poznato, Dejtonski sporazum, na osnovu kojeg i postoji Republika Srpska, napisan je u pet jezičkih verzija, na bosanskom srpskom, hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku, a Ustavni sud BiH je nedavno donio konačnu i obavezujuću odluku koja se tiče jezika. Ustavni sud je rekao da formulacija “ jezik bošnjačkog naroda”, sama po sebi, nije u suprotnosti s Ustavom BiH, ali da niko nema pravo da imenuje jezik nekog naroda osim tog naroda, i da je to jedno od osnovnih ljudskih prava, koje se ne smije kršiti. Uz to, Međunarodna konvencija o pravu djeteta, čiji je potpisnik i BiH, obavezuje svaku zemlju potpisnicu da je dužna obezbijediti SVAKOM DJETETU obrazovanje na njegovom maternjem jeziku. A ta konvencija je, kao što je poznato, jedan od 15 međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, koji su sastavni dio Ustava BiH (Aneks 1), a oni su nadređeni Ustavu. I, dakako, ne može ih osporiti ni Ustavni sud BiH, a kamoli nekakvi polupismeni ministri, predsjednici i direktori škola.



Sve to znaju i oni koji osporavaju bosanski jezik. Njima ne smeta što svi u Srbiji, pa i oni koji nisu Srbi, govore srpski jezik, ne smeta im što svi u Hrvatskoj govore hrvatski jezik, ali Bosna, Bošnjaci i bosanski jezik njima su kost u grlu. Vrlim akademicima SANU ne smeta što se njihova akademija zove Srpska (a ne srbijanska) akademija nauka, a znaju da je njihova država multietnička, i da u njoj ima mnogo onih koji nisu Srbi. Ne smeta im što se sve pod nebesima označava pridjevom “srpski” – i srbijanski predsjednik i premijer, i srbijanski sportisti, umjetnici, političari, sve što postoji u toj državi, kao da nikoga sem Srba u toj zemlji nema. Sad bi da određuju i to kako će drugi narodi zvati svoj jezik. Ali, zaboravljaju da je prošlo vrijeme kad su oni krojili i planirali sudbinu ovog parčeta dunjaluka, računajući koliko će (tuđih) glava biti uzidano u novu državu u kojoj će živjeti svi Srbi i samo Srbi. Za njih su glavna smetnja Bosna i sve što Bosnu čini.

Naš vrhunski stručnjak za ustavno pravo prof. Omer Ibrahimagić napisao je, kratko i jasno: “Negiranje bosanskog jezika je negiranje samih Bošnjaka, kao naroda Bosne i Hercegovine, kao i njihove domovine, od službene srpske politike. To je duhovna priprema za neki budući genocid na Bošnjacima.” Potvrdila je to, na svoj način, i Amira Zakomac, majka tri učenika u osnovnoj školi u Janji: “ Danas nam oduzimaju bosanski jezik, sutra će i naše ime”, rekla je ona.

Ali, Bošnjaci više nisu kusur u srpsko-hrvatskoj političkoj utakmici, i neće to nikad više biti. I roditelji u Janji su poručili da neće nikad odustati od zahtjeva da njihova djeca uče svoj, bosanski jezik, i da će, ako treba svu djecu ispisati iz škole. Čini se da i bošnjačkom strpljenju i trpljenju dolazi kraj.

Jednom i ovom zulumu valja reći: “Dosta je!”