MIRSAD DURATOVIĆ: Sa ovog mjesta s punim pravom, jasno i glasno upućujemo apel institucijama BiH i političkim nadzornicima evropskog i svjetskog neba, čiji bi stvarni zadatak bio da štite prava žrtava, da se ozbiljno pozabave današnjom diskriminacijom preživjelih žrtava genocida i povratnika u Prijedoru.

Prijedor će zauvijek ostati zapisan u istoriji kao grad sa najvećim brojem ratnih zločinaca. Do danas je 51 Srbin pravosnažno osuđen za ratne zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom 1992. godine na području grada Prijedora. Njih 42 su rođeni Prijedorčani, bivši pripadnici VRS i MUP-a, a protiv još 25 ratna zločinaca proces je u toku. U Prijedoru je do danas registrovano 465 lokacija na kojima su ekshumirani posmrtni ostatci civilnih žrtava genocida kojeg su u Prijedoru 1992. god. počinile srpske vojne i policijske snage. Nigdje kao u Prijedoru ne postoji toliko razloga zbog kojih izvršioci, njihovi pomagači i ravnodušni posmatrači i nakon 24 godine pokušavaju svim sredstvima prikriti tragove genocida koji su 1992. ovdje zajednički planirali i počinili nad nesrpskim stanovništvom. Istina o zločinima se danas pokušava prikriti a pravo na sjećanje uskratiti. Sve je u Prijedoru, u duhu ideje o etnički čistoj srpskoj teritoriji, prekršteno u srpsko: trgovi, ulice, škole, voda, zrak, zemlja, šume i sve se ovdje piše ćirilicom i sve je ovdje pod strogom kontrolom kao i 1992. Bez stida se tvorevina koja je ovdje nastala sistematskim ubijanjem i progonom nesrpskog stanovništva slavi kao najmlađa srpska država.
Masovne grobnice i koncentracioni logori Trnopolje, Keraterm i Omarska nisu ni slovom ni znakom obilježeni. Do danas ne postoji spomenik koji bi našu omladinu i svijet podsjetio na civilne žrtve prijedorskog genocida a njihove ubice i ravnodušne posmatrače posramio. Naprotiv, RS bazira svoju konstrukciju sjećanja na svojim zločinačkim uspjesima i slavi svoje ratne zločince kao heroje vremena i prostora. Njima iz gradske kase, koju mi povratnici punimo, podiže spomenike u centru Prijedora, čak i jedan u bivšem logoru Trnopolje.
Iako nema kamenih spomenika žrtvama, mi preživjeli svjedoci... svaki od nas... stojimo danas ovdje kao živi spomenici. Mi ne odustajemo od svog prava na svjedočenje o preživljenim strahotama i od prava na opomenu, sjećanje i podsjećanje:
• da je u Prijedoru 1992. ubijeno 3176 nedužnih Bošnjaka (muslimana), Hrvata i drugih pripadnika nesrpske nacionalnosti;
• da je u Prijedoru sistematski ubijeno 102 djece samo sa jednim ciljem: da sve bude etnički čisto i srpsko;
• da mi i nakon 24 godine tragamo za još 800 posmrtnih ostataka naših najmilijih koje je sigurno duboko u utrobu naše rodne grude zatrpala neka ljudožderska mašina rudnika Omarska. Mi ćemo i dalje tragati za njima a njihovim ubicama nećemo dati miran san.
Zločin nema rok trajanja.
Sa ovog mjesta s punim pravom, jasno i glasno upućujemo apel institucijama BiH i političkim nadzornicima evropskog i svjetskog neba, čiji bi stvarni zadatak bio da štite prava žrtava, da se ozbiljno pozabave današnjom diskriminacijom preživjelih žrtava genocida i povratnika u Prijedoru.

Na ovom mjestu su 1992. u tri smjene radile horde smrti. Nije se gledalo na spol niti starosnu dob. Na akord su raznim alatkama, noževima, kablovima i željeznim šipkama mučeni i ubijani dječaci i njihovi očevi, a žene silovane. Mnogi su spaljeni na gomili istrošenih guma rudarskih vozila. Nakon svirepog mučenja mnogima je metak bio dar, i u smrt su odlazili bez molbe na samilost, bez suze i bez krika. Njih skoro 700, na smrt izmučenih logoraša je ubijeno i zauvijek ušutkano. U ime njih, MI nemamo pravo da šutimo niti imamo pravo da zaboravimo.
U Prijedoru je 1992. ubijeno 256 djevojaka i žena nesrpske nacionalnosti. Masovno silovanje kao oružje protjerivanja i etničkog čišćenja u Prijedoru je, osnivanjem Međunarodnog suda za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju 1994. i na osnovu izjava svjedoka i dokumentacije novinara u Prijedoru, jasno imenovano kao ratni zločin. Djevojčice su silovane pred očima roditelja, majke naočigled djece. Prijedorski ratni zločinac Duško Tadić je jedan od prvih optuženih za zločin protiv čovječnosti. On je ubijao, mučio i silovao u Omarskoj. Logor nije bila njegova zamisao. On je samo ubica i siledžija. Za ideju i čin zločina i genocida u Prijedoru Srbija i RS su ostale nekažnjene i rugaju se danas svijetu i žrtvama, “Mittal” ih podržava, a prizvodnja u rudniku Omarska danas i dalje teče i nema ni traga ni znaka da je ovdje bio logor Omarska, kojem je logor Aušvic bio primjer.
U logoru Omarska od maja do augustu 1992. bilo je zatvoreno, svakodnevno mučeno i silovano 37 žena. DAUTOVIĆ EDNA, MEDUNJANIN SADETA, BEŠIREVIĆ MUGBILA, HADŽIĆ HAJRA i MAHMULJIN VELIDA nisu preživjele fizička i psihička mučenja svojih srpskih sugrađana koji danas mirno i bez pokajanja među nama žive. Siledžije i ubice, kao i njihove porodice uživaju sve privilegije srpskog društva u Prijedoru, RS i Srbiji.
Mene ne iznenađuje što ovdje danas nema predstavnika vlasti Republike Srpske, predstavnika opštine Prijedor i civilnog srpskog društva, za njih etničko čišćenje još traje. Danas sa mjesta logora Omarska se s punim pravom, ali sa malo nade, obraćam domaćim institucijama, evropskim i međunarodnim predstavnicima, ambasadorima i svima onima čiji je zadatak da štite ljudska prava:
-Mi preživjele žrtve genocida i povratnici u Prijedor smo danas obespravljeni i nepoželjni u RS kao i 1992. I neka niko sutra ne kaže „NISMO ZNALI“ kao što se danas krivnici oslobađaju saučešća u genocidu 1992., pod izgovorom da nisu znali o prijedorskim logorima. I 24 god poslije u Prijedoru vlada duh nacionalizma, diskriminacije i naravno negiranja genocida.
Na ovom istom mjestu, 24 godine poslije rudnik Omarska je fabrika zatrpavanja istine, umanjivanja obima genocida i fabrika laži. Arcelor Mittal na sve načine potpomaže diskriminaciju nesrpskog stanovništva.



Gospodine Lakshmi Mittal,
Rudnik Omarska je 1992. bio konc. logor koji je radio po naci-principu iz 2.svjetskog rata. Ovdje je nesrpsko stanovništvo bilo nasilno zatovoreno, mučeno i masovno ubijano sa ciljem etničkog čišćenja i stvaranja velike Srbije. U augustu 1992., nakon što su slike i video materijali američkih i engleskih novinara iz prijedorskih logora, koje su podsjećale na Aušvic, obišle svijet, pod pritiskom međunarodne zajednice je logor zatvoren a preživjeli logoraši oslobođeni. Međunarodni sud za bivšu YU u den Haagu je zločine ispitao i potvrdio. Postoji mogućnost da se na području rudnika još nalaze posmrtni ostatci ubijenih logoraša. Zločin nad ubjenim i preživjelim logorašima logora Omarska još traje. Vi ga sprovodite u drugom činu u jednoj od glavnih uloga. Šakom novca se začepe i najveća usta odgovornih političara u BiH i svijetu čiji zadatak bi bio da stanu na stranu istine i pravde i podrže preživjele žrtve genocida a ne da vode politiku profitnog i ličnog interesa.
Koliko košta šutnja i nezainterovanost političke garniture BiH da nas preživjele logoraše i sve ostale preživjele svjedoke do danas nisu podržali u našoj borbi za obilježavanje logora Omarska?

Gospodine Mittal,
Do danas niste ispunili svoje javno obećanje da ćete podržati izgradnju Memorijalnog centra na prostoru bivšeg logora Omarska čime preživjelim žtrvama genocida uskraćujete pravo sjećanja na najteže zločine kojima je ovdje nesrpsko stanovništvo bilo izloženo. Vi ste u olimpijske igre u Londonu 2012. god. uložili 19,6 mil. funti. Orbit Tower je 115 m visoka platforma izgrađena i željezom iz Omarske rude koja je natopljenom krvlju logoraša.
Toranj koji ste vi donirali Londonu treba da ukrasi Olimpijski park i inspiriše umjetnički i sportski duh. Ali treba da znate da u njemu žive i duše logoraša. I živjet će dok god se ne sagradi Memorijalni centar u Omarskoj.
Toranj je takođe simbol jedinstva i međusobnog respekta, što i jesu olimpijski ideali. Vaša velikodušna donacija i vaše zalaganje za olimpiju se ne slaže sa vašim odbijanjem i nepodržavanjem izgradnje Memorijalnog centra bivšeg logora Omarska. Dupli moral glavne uloge u drugom činu.
Vi svojom „Željeznom Figurom“ u Londonu propagirate svoju privrednu i društvenu odgovornost i širite lažnu sliku o sebi i svojim moralnim vrijednostima, vi propagirate kako tražite otvoren razgovor između lokalnih kultura i nacija u mjestima u kojima radite i djelujete, te da poštujete njihove zahtjeve i prava.
Uljudno Vam se obraćamo da se u najskorije vrijeme ozbiljno pozabavite našim zahtjevom, da ispunite svoje javno dato obećanje i da u što skorije vrijeme zajedno nastavimo projekat koji ste zaustavili u februaru 2006.
Mi zahtjevamo od Vas i vašeg rukovodstva da ispunite svoja obećanja i podržite izgradnju Memorijalnog centra i time preživjelim logorašima i njihovim porodicama pružite mjesto sjećanja na njihove ubijene članove porodica, a ne da podizanjem ovih vještačkih brda oko logora zaklanjate istinu od očiju javnosti.
Memorijalni centar Omarska bi bio znak pokušaja savlađivaja teških posljedica najtežih povreda ljudskih prava i priznavanje zločina i tortura kojima su zatočenici bili izloženi, što je neophodan preduslov za ispisivanje zajedničke istorije, jer samo tako je moguće graditi zdravu budućnost. Memorijalni centar Omarska bi bio znak pomirenja i korak prema zajedničkom životu na ovom prostoru. Memorijalni centar Logor Omarska bi bio znak opomene za budućnost. Bila bi to investicija u mir i stabilnost Prijedora i BiH i podvig olimpijskih razmjera po pitanju ljudskih prava i sloboda.



Mi vas molimo da pokažete svoju društvenu odgovornost i pokažete da cijenite ljudska prava i da niste na strani zločinaca i nacionalista. Pokažite da nam niste dali samo prazna obećanja, u čas kada je trebalo odvratiti pažnju medjunarodne javnosti od Prijedora i onoga što vi radite ovdje, nego da ćete napokon riječi pretvoriti u djela i podstaknuti politički odgovorne da sjećanjem na zločine spriječe da se takvo što ponovi.
Dragi logoraši, cjenjeni svjedoci genocida, poštovani gosti,
Mi ne možemo i ne smijemo zaboraviti ljeto 1992.godine. Ako zaboravimo ili umanjimo našu žrtvu odobravamo nove zločine. Dužnost nam je prenositi stinu na naša pokoljenja kao obavezu i kao opomenu. Ja sam sa 17 godina od strane srpskih vojnika i policije korišten kao živi štit u mojim Bišćanima. Moj 15.godišnji brat Halid je bio prisiljen zajedno samnom gledati mučenja i ubijanja naših komšija i rodbine. Tukli su nas do besvjesti puškama i palicama gurajući nas pred sobom kroz cijelo selo. On je bio još djete. Ubijen je u Bišćanima. Istog dana mi je ubijena cijela porodica. Ja sam preživio logore Manjača, Trnopolje i Omarska, i nema te fabrike laži koja je jača od moje i od naše istine. I dok živim neću sebi naći odgovor koliko zla i mržnje čovjek u sebi imati može i koliko bola drugom može da nanese zaveden nacionalizmom i idejama monstruma i bolesnih umova.
Mi preživjeli svjedoci prijedorskog genocida branimo i branit ćemo našu istinu i nećemo dozvoliti nikome drugom osim nas samih da bude stvaraoc naše budućnosti. Obilježavanje logora i svih drugih mjesta masovnog mučenja i ubijanja nesrpskog stanovništva iz 1992. godine je naša obaveza i naše pravo. U ime njih, koji su na ovom mjestu zadnji put skoplili oči nećemo dozvoliti da se rudarskim mašinama kojima su 1992. u masovnim grobnicama zatrpani, danas zatrpava i skriva istina o njihovom mučenju i masovnom ubijanju.
Mi preživjeli svjedoci genocida, djeca šehida, porodice ubijenih civilnih žrtava i svi ostali borci za pravdu, mi nećemo niti imamo prava da stanemo u svojoj namjeri da Omarska bude obilježena imenom koje je sama sebi u ljeto 1992. ispisala.
NEĆEMO STATI I NEMAMO PRAVO DA STANEMO, kako zbog ubijenih logoraša u logoru Omarska tako i zbog preživjelih i protjeranih iz Prijedora. Mi nećemo odustati dok istina ne bude uklesana na svim mjestima gdje je nesrpsko stanovništvo Prijedora na najsvirepije načine mučeno i ubijano, zaključio je Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša "Prijedor '92" u logoru Omarska - Prijedor, 06.08.2016. na obilježavanju dana zatvaranja ovog zloglasnog srpskog logora u kojem su bili zatičeni, brutalno ubijani, zlostavljani logoraši bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.