Jusuf TRBIĆ: Zanimljivo je da se srpski političari, čim se desi nešto što se njima ne sviđa, odjednom sjete zakona i Ustava, a ponekad i države, pa zakukaju: ovo je protiv zakona, ovo je protiv BiH! A ne sjete se toga kad svakoga dana pljuju i ruše tu istu BiH i kad krše zakone na štetu nepoželjnih građana, lako, kao da popiju čašu hladne vode. Ne sjete se da su Bošnjaci i Hrvati, po Ustavu entiteta, ravnopravni sa Srbima i da u entitetskim institucijama treba da budu zaposleni po proporciji s popisa iz 1991. godine, a tamo ih ima samo nekoliko promila, ni briga ih nije što RS i sve njene ustanove i organizacije imaju krsnu slavu, i proslavljaju samo pravoslavne vjerske praznike, i to u sekularnom društvu, što na grbovima i zastavama blistaju krstovi i crkve, ili što Kačavendina crkva, kao simbol najgrubljeg bezakonja i diskriminacije, još stoji u Fatinoj avliji, kraj magistralne ceste u Konjević Polju.

Jesmo li konačno popisani ili umjesto slova s treba staviti ‘Š’? Kako sad stvari stoje, rezultati popisa će ipak biti objavljeni do 1.jula, prema zakonskim pravilima i preporukama međunarodne zajednice, ali to još ne znači da je problem riješen. Jer, skočili su svi poličari iz RS, u tome su se složili ljuto zavađeni vlastodršci i opozicija, i u jedan glas tvrde da popis nije valjan, jer opet ima previše Bošnjaka. Stranci to nikako da ukapiraju, pa uporno ponavljaju da je popis samo tehnička stvar, da je neophodan za dalje procese evrointegracija, i da je, u principu, bolje što nas je više, jer tako možemo dobiti više kredita i pomoći iz svijeta. Ne shvataju da je onima koji čuvaju rezultate etničkog čišćenja mnogo važnije od bilo kakvih kredita da eliminišu Bošnjake i Hrvate iz RS-a, jer se bez tih para nekako može preživjeti, ali s pomenutima – ne može.

Svojevremeno je premijerka Željka Cvijanović izjavila da bi povratak većeg broja (protjeranih) Bošnjaka u RS destabilizovao ovaj entitet, a Milorad Dodik je bio još jasniji: lani je, u mnoštvu odlikovanih za Vidovdan, bilo i 315 poginulih boraca Mladićeve vojske, koji su medalje dobili “za zasluge u borbi protiv neprijatelja i oslobođenje Republike Srpske”. Dakle, Bošnjaci i Hrvati su neprijatelji, a njihovo ubijanje, protjerivanje, zatvaranje u logore, mučenje, silovanje i tome slično, nisu nikakvi zločini, već “oslobođenje Republike Srpske”. Pa, kako da se ne bune?

Slično misle i braća s druge strane Drine. Iz Haga se nedavno vratio general Lazarević, osuđen za najteže zločine, pa mu je u Beogradu priređen svečani doček, a ministar pravde Nikola Selaković izjavio je tom prilikom da je dotični general primjer kako se treba boriti za otadžbinu i to treba da bude uzor mladim naraštajima. Kad je beogradski Fond za humanitarno pravo iznio u javnost dokaze o krivici generala Dikovića (načelnika generalštaba Vojske Srbije) za masovne zločine na Kosovu, vlast je burno reagovala, a predsjednik Tomislav Nikolić demonstrativno je Dikoviću uručio visoko odlikovanje. Da se zna.

Uostalom, ako je Draža Mihajlović rehabilitovan, a svi zločini njegovih četnika proglašeni bogougodnim djelima, ako je kvisling Milan Nedić srpska majka Tereza, a obožavalac Hitlera, vladika Nikolaj Velimirović, službeno proglašen za sveca, ako je Vojislav Šešelj humanitarni radnik, a Radovan Karadžić uzor mladim generacijama, pa njegovo ime nosi studentski dom na Palama, onda je logično da su Bošnjaci i Hrvati ubijani i progonjeni opravdano, iz patriotskih razloga, pa ni ovima što su preostali nema mjesta u RS-u. Svojevremeno je Skupština RS-a demokratski, dakako, donijela odluku da na njenoj teritoriji može ostati do 5 posto ne-Srba. Istina, njima je i to bilo mnogo, ali srpski lideri su htjeli da svijetu pokažu koliko su velikodušni. I to je i bilo tako, sve dok se ti neugodni Bošnjaci (koji su, kako je istinoljuba srpska vlast utvrdila, dobrovoljno otišli, što pod zemlju, što u druge zemlje, i sve svoje ostavili braći Srbima) nisu počeli vraćati u nedopustivo velikom broju, pa ih je sad i više od tih podnošljivih 5 posto. A to zaista nema smisla, kažu oni koji su teritoriju “najveće srpske pobede u dvadesetom veku” temeljito etnički očistili, pa sva blista od čistoće. To nam je hvala što smo im omogućili da vide svijeta, zar nam tako vraćaju naša dobročinstva, kažu oni. Pa poručuju: pustite nas da ih popišemo, kako mi to znamo, pa ćete vidjeti koliko ih ima, a koliko nema!

Popis pokazuje genocid nismo uspješno proveli!

Zanimljivo je da se srpski političari, čim se desi nešto što se njima ne sviđa, odjednom sjete zakona i Ustava, a ponekad i države, pa zakukaju: ovo je protiv zakona, ovo je protiv BiH! A ne sjete se toga kad svakoga dana pljuju i ruše tu istu BiH i kad krše zakone na štetu nepoželjnih građana, lako, kao da popiju čašu hladne vode. Ne sjete se da su Bošnjaci i Hrvati, po Ustavu entiteta, ravnopravni sa Srbima i da u entitetskim institucijama treba da budu zaposleni po proporciji s popisa iz 1991. godine, a tamo ih ima samo nekoliko promila, ni briga ih nije što RS i sve njene ustanove i organizacije imaju krsnu slavu, i proslavljaju samo pravoslavne vjerske praznike, i to u sekularnom društvu, što na grbovima i zastavama blistaju krstovi i crkve, ili što Kačavendina crkva, kao simbol najgrubljeg bezakonja i diskriminacije, još stoji u Fatinoj avliji, kraj magistralne ceste u Konjević Polju. Nije ih briga ni što se ne sprovode nalozi Dejtonskog sporazuma, u koji se kunu, ni što se bošnjačkoj djeci u školama ukida njihov jezik, i niko se nikad ne sjeti da se makar zapita ko je kriv za tolike zločine nad Bošnjacima i Hrvatima. Otvorena je obnovljena Ferhadija, i je li iko pomenuo one koji su srušili i tu, i sve druge džamije u Karadžićevom i Dodikovom feudu, i makar formalno zatražio da se krivci nađu. Valjda je njihovo rušenje bilo u skladu sa zakonom!

Srpski politički lideri, bez obzira na to jesu li u vlasti ili su protiv nje, jednoglasni su u stavu da veći broj Bošnjaka i Hrvata, od onog koji oni žele, ruši RS, pa podršku proglašenju (ovakvih) rezultata izbora proglašavaju za antisrpsku zavjeru. Da je Bošnjaka, recimo, upola manje, sve bi bilo u redu. Da je Srba mnogo više, bilo bi odlično. Ovako, ispada da su džaba krečili.

Nama koji (još) živimo u tom entitetu prosto dođe neprijatno. Pa, što nam nisu rekli koliko treba da nas bude, da ne pravimo probleme? Jeste da su nas ubijali koliko god su mogli, ali nas nisu dovoljno ubili, jeste da su nas protjerivali iz sve snage, ali nas nisu protjerali dovoljno, jeste da čine sve da opet odemo i mi koji smo se vratili, ali sve to, čini se, ne pomaže. I još i porušeno obnavljamo! To je nečuven atak na karadžićevsku demokratiju, a sljedeći korak tog razularenog naroda mogao bi biti juriš na Evropu, s noževima u zubima. A to Dodik, dežurni čuvar Evrope, ne može dozvoliti. Još ćemo se mi ćerati, odjekuje širom manje srpske domovine…

Popis u BiH 2013. (Ilustracija: Šukrija MeholjiĆ)