Otkud krsne slave entiteta, opština i svih entitetskih ustanova i organizacija, od policije do dječijih vrtića? Ko je pitao nas, zvanično konsitutivne i ravnopravne narode, Bošnjake i Hrvate i ostale, da li se slažemo da 9. januar bude praznik našeg zajedničkog entiteta, i da svi slavimo krsne slave?

Jusuf TRBIĆ: Kršenje Ustava i Dejtonskog sporazuma i beskrupulozna diskriminacija uobičajena je praksa u manjem entitetu, i tome se jednom mora stati ukraj. Dobar primjer je upravo 9. januar, Dan i krsna slava RS-a. U Ustavu RS-a jasno piše da je to entitet tri ravnopravna naroda, Srba, Hrvata i Bošnjaka, i ostalih. Srpski političari, i ovdje i u Srbiji, na čelu s Aleksandrom Vučićem, ubiše se tvrdeći da se u BiH ništa ne može odlučiti bez saglasnosti sva tri naroda. Ako je to tako, zašto je onda u RS-u sve, i zemlja, i nebo, i ljudi – vlasništvo jednog naroda i jedne religije, i to u državi koja je po Ustavu sekularna?

Bosna je čudo. Nigdje nema toliko zemljotresa i toliko vulkanskih erupcija, političkih, dakako, po glavi stanovnika, nigdje se toliko ne tresu i zemlja i nebo, a da opet sve, kako-tako, ostane na svom mjestu. Posljednji takav slučaj zabilježen je nakon nedavne odluke Ustavnog suda BiH, kojom se osporava datum proslave Dana RS-a. Milorad Dodik je zablistao od sreće, jer mu se pružila izvanredna prilika da se opet pokaže najvećim zaštitnikom srpstva i da opet stavi pod svoje skute opoziciju, koja je počela opasno da mu ljulja predsjedničku fotelju. S druge strane Bosanskog zida pljušte priče o tome kako su, eto, Ustavni sud i Bakir Izetbegović, koji je podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti nekih dijelova Zakona o praznicima RS-a, pomogli Srbima da se dodatno homogenizuju i ponovo ugroze državu. Čini se, ipak, da je odluka Ustavnog suda došla u pravo vrijeme i da njeni efekti mogu da budu izuzetno dobri za BiH. Jer, predugo smo čekali na to, i predugo trpjeli osionost politike koja manji entitet shvata kao isključivu svojinu Karadžićevih sljedbenika. Za tu politiku drugi i drugačiji ne postoje, tu politiku ne zanimaju ni zakoni, ni običaji, ni Dejtonski sporazum, ništa što govori o ravnopravnosti naroda i građana, a pogotovo je ne zanima država Bosna i njeno dalje jačanje. Predugo već traje i bošnjački kukavičluk, za koji je svaka akcija preuranjena, a svaka nepravda prihvatljiva, “ samo nek se ne puca”. Krajnje je vrijeme da se stanje u Bosni sređuje, a ova odluka Ustavnog suda je pravi način da se s tim počne.

Prva reakcija na čitavu ovu halabuku morala bi biti čišćenje nedefinisane i dozlaboga neuredne pravosudne scene u BiH. Gdje se to još u svijetu događa da niko neće da sprovodi odluke Ustavnog suda države, i da za to niko ne odgovara? Kažu da ima čak 89 takvih odluka, a njihovo nesprovođenje je krivično djelo. Među nesavjesnima su i kantoni i državni organi, pa čak i Parlament BiH. Šta rade državni tužioci i Goran Salihović na njihovom čelu, zašto ne podnose krivične prijave zbog ove nečuvene pravosudne blamaže? Čini se da će, nakon ovoga, i oni početi da se miješaju u sopstveni posao. Šta radi Visoki predstavnik, zašto ne kažnjava takvo ponašanje, a vidimo da su mu ovih dana puna usta tvrdnji da se odluke Ustavnog suda moraju poštovati? Uz to, svima nam je već dosta dvoličnog i licemjernog ponašanja političara iz RS-a, koji se kunu u “slovo” Dejtona, u njegov izvorni tekst, a u tom izvornom tekstu piše jasno da su odluke Ustavnog suda BiH “konačne i obavezujuće”. I tačka. A piše takođe i to kako se biraju sudije, među njima i trojica stranaca. I to je “slovo” Dejtona. Kao i ovlasti Visokog predstavnika ili uslovi za povratak i ostanak prognanih. Onaj ko ruši Dejtonski sporazum mora računati na posljedice. Jer, ako nema Dejtona, vraćamo se na Ustav Republike BiH, u kojem, kao što znamo, nije bilo ni entiteta ni konstitutivnih naroda.

Kršenje Ustava i Dejtonskog sporazuma i beskrupulozna diskriminacija uobičajena je praksa u manjem entitetu, i tome se jednom mora stati ukraj. Dobar primjer je upravo 9. januar, Dan i krsna slava RS-a. U Ustavu RS-a jasno piše da je to entitet tri ravnopravna naroda, Srba, Hrvata i Bošnjaka, i ostalih. Srpski političari, i ovdje i u Srbiji, na čelu s Aleksandrom Vučićem, ubiše se tvrdeći da se u BiH ništa ne može odlučiti bez saglasnosti sva tri naroda. Ako je to tako, zašto je onda u RS-u sve, i zemlja, i nebo, i ljudi – vlasništvo jednog naroda i jedne religije, i to u državi koja je po Ustavu sekularna? Otkud krsne slave entiteta, opština i svih entitetskih ustanova i organizacija, od policije do dječijih vrtića? Ko je pitao nas, zvanično konsitutivne i ravnopravne narode, Bošnjake i Hrvate i ostale, da li se slažemo da 9. januar bude praznik našeg zajedničkog entiteta, i da svi slavimo krsne slave? Možda mi to ne želimo, a, kako govori Vučić, ništa se ne može odlučiti bez dogovora sva tri naroda, koji su, je li, ravnopravni. Ako u manjem entitetu sve odlučuju političari iz jednog naroda, ako su Bošnjaci, Hrvati i ostali samo neželjeni građani trećeg reda, onda je jasno da tu od ravnopravnost nema ni slova. A ako tu ravnopravnost garantuje Dejton, a to se ne poštuje, i to bez ikakvih posljedica, onda ni Dejtona odavno nema i moramo vidjeti na čemu smo.

Vrijeme je da se stvari počnu postavljati na pravo mjesto, bez straha i savijanja kičme. U ovoj haotičnoj i teškoj situciji, u ekonomskom nazadovanju i zastoju na evropskom putu, to može donijeti samo dobro ovoj napaćenoj zemlji i svim njenim građanima.

Srpski političari tvrde da će i dalje slaviti 9. januar, jer je, kako kažu, toga dana nastala Republika Srpska. A to je velika i debela laž. Toga dana je grupa separatista, okupljena oko SDS-a i Radovana Karadžića, proglasila fantomsku tvorevinu Srpsku republiku, i to na teritorijama na kojima su Srbi bili uglavnom u manjini. U Foči, Zvorniku, Višegradu, Srebrenici, Vlasenici, Bijeljini i tako dalje, Srbi su bili u manjini, a na cijeloj teritoriji tadašnje SAO sa sjedištem u Doboju, uključujući i Brčko, bilo ih je manje od 20 posto. Šta je onda značio taj čin? Samo jedno : da je veliki zločin već bio isplaniran i da su budući ratni zločinci tačno znali šta čine. A datum početka velikog zločina ne bi niko smio slaviti.

Nakon referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH, Dodik već najavljuje referendum o odluci Ustavnog suda, i to u februaru ili martu naredne godine. Bez obzira na eventualne rezultate i efekte, taj bi referendum označio opasni presedan, jer bi, kako to Incko kaže, niži nivo vlasti odlučivao o višem, to jest o državi, što je direktno kršenje Ustava i Dejtonskog sporazuma i rušenje Ustavnog suda BiH. Ako je moguć takav neustavni čin, onda je moguće i da se raspiše referendum na nivou države, koji bi odredio sudbinu i karakter entiteta, jer ne smeta nikome entitet, sam po sebi, već OVAKAV entitet. Kako kaže Senad Avdić, “ Ustavni sud BiH je kategorija, neupitna i neranjiva, u istoj mjeri u kojoj je predsjednik RS Milorad Dodik legitiman predsjednik Republike.” I ako se u pitanje može dovesti jedno, može i drugo. S istim pravom.

Dakle, vrijeme je da se stvari počnu postavljati na pravo mjesto, bez straha i savijanja kičme. U ovoj haotičnoj i teškoj situciji, u ekonomskom nazadovanju i zastoju na evropskom putu, to može donijeti samo dobro ovoj napaćenoj zemlji i svim njenim građanima.