Mr. sc. Jasmin HODŽIĆ: Nije bilo davno kad su nam zabranjivali i Bosnu, i bosansko i bošnjačko. Danas priznaju Bosnu, kako tako, a evo priznaju i bošnjački. Neizmjerno mi je žao stanovnika Konjević Polja, Doboja, i svih njima sličnih. Ali, još mi je više žao stotina bošnjačkih srednjoškolaca u Livnu kojima u diplomama u imenu jezika stoji: hrvatski! I nikom ništa! Blago Sarajlijama i Sarajevcima, Mostarcima, Mostarčanima, Mostarlijama i Mostaranima. Blago Stočanima, Stolačanima, Stočevićima i Stočevljanima. A, blago i Banjalučanima. Ko će bošnjački, bosanski mu džabe!

Kad je nekoć jedna hrvatska estradna umjentica bila u Mostaru da (svim!) Mostarcima pjeva za proslavu Nove godine, sjetila se uputiti i novogodišnju čestitku: „Svim Mostarčanima želim sretnu novu godinu!“

Uz postojeće „Mostarce“, bila je ovo zanimljiva tvorbena varijanta leksema istog značenja, ali, nažalost, ona se danas ne koristi.

Isto kao što se ne koriste i još dvije moguće, a koje su nekoć i bile u upotrebi:
Podne uči u Mostaru gradu,
Mostarani avdest uzimaju (....) U Mostaru na al-šadrvanu,
Mostarlije avdes uzimaju (....) (Narodna pjesma: Podne uči u Mostaru gradu)
Zanimljivo! Bilo bi isto tako zanimljivo da se neko sjeti da ove tri riječi za Mostarce upotrijebi kao posebne oznake za tri konstutivna naroda, tri različita Mostarca. Bože me sačuvaj!
Šalu na stranu, zanimljiv je ovaj naš jezik! Evo, naprimjer, ja sam Stočanin, a kažu da je Ali-paša Rizvanbegović bio Stočević. Hmm... A šta narod kaže? Pogledajmo u pjesmu:

Razbolje se Stočević Alija Usred Stoca grada kamenoga Vazdi misle age Stolačani Da j' Alija svijet mijenio
(...)
Pa boluje za dvije godine Pa boluje i treću godinu Vazdi misle age Stočevljani Da j' Alija umiro davno.

(Narodna pjesma: Alijaga Stočević i crni Arapin)

Pa, ako postoje Sarajlije, što ne bi i Mostarlije? Ako ima Stolačana, što ne bi bilo Mostarana? Ako ima Dubrovčana, što ne bi bilo Mostarčana? A kad smo kod Sarajlija: „Zatim dođoše i Sarajevci, njih okolo dvje stotine Turakah na konjih i s njima odošmo u varoš.“ (Matija Mažuranić, 1842, Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu Krajinu učinjen 1839-40.)
Oooo! If You know what I mean? Znate već šta hoću da kažem? (Uporedite li moj naslov s ovim tekstom što ste ga do sad pročitali.) Pametnom i išaret dosta. Ali, nisu svi isti. Idemo dalje!

Bošnjački protiv bosanskog


Ko voli više drugom nego sebi (ili: više drugog nego sebe), taj je pravi! Bit će da su nam istočne komšije baš prave komšije! Indikativno je da Odbor za standardizaciju srpskog jezika (Službeno tijelo države Srbije, odnosno, Srpske Akademije nauka i umjetnosti, sa sjedištem u Beogradu^[1]) već u svojoj prvoj službenoj odluci^[2] govori o bosanskom jeziku, gdje stoji da se u standardnom srpskom jeziku za taj naziv kaže „bošnjački“: „U srpskome jezičkom standardu, za imenovanje tog idioma, može se preporučiti samo atribut bošnjački“ (Odbor za srandardizaciju srpskog jezika, Odluka broj 1, 16. februar 1998.). Sličnih ideja ima i na „hrvatskoj strani“, bilo službeno ili ne, tj. da se na hrvatskom bosanski kaže bošnjački. Jedan primjer može se naći na ovom linku: hrcak.srce.hr, s kojeg izdvajam fotografski zapis:



Radi se o tome da se časopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dogodilo da na hrvatski prevodi moj članak napisan na bosanskom! (Članak uz koji sam „po pe-esu“ dostavio i kratak sadržaj rada na engleskom, a koji mi je izbačen, i umjesto engleskog apstrakta uvršten hrvatski sažetak, u kojem se na hrvatskom moj jezik imenuje bošnjačkim – što je manje bolno od činjenice da su Hrvati imali potrebu da prevode s mog jezika na njihov; da ne govorim o tome kako će bjelosvjetska nauka ostati uskraćena za pristup barem sažetku moga rada, koji se obično piše na jednom od svjetskih, stranih, jezika! Bit će da je ovdje hrvatski svjetski! Dakako da jest, ta nije vanzemaljski!)

Bošnjacima diplome za njihov jezik
Čitam vijesti: Roditelji osnovaca od šestog do osmog razreda područne Osnovne škole "Milan Rakić" u naselju Kotorsko kod Doboja odbili su da preuzmu svedočanstva o završenom razredu, nezadovoljni što je u rubrici "maternji jezik" upisan bošnjački jezik, a ne "bosanski" kako oni traže. Vidimo i komentar jednog lingviste: „To znači da bi Slovenci, koji svoj jezik zovu slovenski, insistirali da se kod Srba on zove tako, a ne slovenački, i da bi Nemci insistirali da se njihov jezik, koji oni zovu `dojče šprahe` i kod nas zove tako, a ne nemački“, pojasnio je Kovačević.
E ovo za slovenački i njemački nije isto! Ta, isti ovaj lingvista je izrekao i ovo: „To su politički problemi zato što se radi o istom jeziku i u normalnim državama taj jezik bi se zvao onako kako se inače tradicionalno zove...“
Iz naše perspektive, ako govorimo o slovenskom/slovenačkom i našem jeziku, ne radi se o istom jeziku, je l' de?!

Muke sa srpskohrvatskim, bosanski bez muke
Oni koji znaju malo više i govore malo više o Bečkom, Novosadskom, i inim dogovorima, zaboravljaju na primjer sljedeće.
I prije i poslije Bečkog književnog dogovora u Bosni je u upotrebi naziv bosanski. Taj naziv se koristi i prije i poslije Benjamina Kalaja. Ne mnogo prije Bečkog književnog dogovora imamo primjer udžbenika iz matematike na latinici, napisanog na bosanskom jeziku:

Ambroz Matić (1827): Račun za prvu i drugu godinu školsku

Također, tik pred Bečki književni dogovor svoj jezik naziva bosanskim recimo i Stočanin Halil Hrle, prevodilac jedne kaside s arapskog jezika, i to 1849., samo godinu prije Bečkog dogovora, kao uostalom i nešto kasnije mostarski gradonačelnik I. Kapetanović, kad 1895. interveniše upravo zbog jezika navodeći da: „U Mostaru treba da se govori bosanski (a ne strani, njemački), da svi razumimo“; ili pak Mostarac Omer Humo, 1875. g., kad piše svoj Ilmihal. (Hercegovci, a jezk im bosanski?! Pih!)
Da su knjige na bosanskom štampane i van Bosne, pa čak i u Rimu (pokazuje i primjer knjige franjevca Mihovila Radniča, koji je štampao knjigu, na čijoj naslovnici piše: „Ilirski idiom, složeno i izrađeno u jezik Slovinski Bosanski“ (Radnič 1683). Donosim i fotografski zapis naslovne stranice:

M. R., Pogardjenje i ispraznosti od svijeta (Rim, 1683.)

Sličan je i primjer knjige Tuzlaka Stjepana Matijevića, inače bosanskog franjevca, gdje u predgovoru stoji: „...budući u Rimu, radi moga bogoljubstva, svršene, i u moj bosanski jezik iz latinskoga prinesene, ljubeznosti tvojoj eto pridajem, i šaljem na svjetlo. A to ne za drugi uzrok nego sam oza dati pomoć bogoljubniem Karstjanom, koi se nahode u državi bosanskoj.“
Donosim i fotografski zapis:

Stjepan Matijević, Ispoviedaonik, Rim, 1630. (Isječak iz predgovora)

Inače, na naslovnoj strani pomenute knjige Stjepana Matijevića također se spominje bosanski jezik: „Ispoviedaonik... prinesen u iezik bosanski“ (Stjepan Matijević, Rim, 1630.).
Nije nepoznato da su bosanski franjevci nazivali sebe Bošnjacima. No, istočne komšije ovdje će dati prigovor kako nemamo primjera da se bosanski pravoslavci nazivaju tako! Itekako ima, i tačno se zna kad su „Bošnjaci triju vjera“ postali tri naroda. No, navest ćemo jedan primjer iz malo savremenijeg (mada ne savremenog) doba:
Beogradski poglavica srpskog kneza, pri susretu s Tešom i Ristom iz Bosne, Tešu i Ristu naziva Bošnjacima:

To reče Risto, a Tešo ga ispravi i dodade:
- Dobro znamo, slavna poglavico našeg svijetlog srpskog knjaza, i Gavrino selo. Njegovo selo, Dabar, nije daleko od nas… Kažu da je ovaj isti Gavro bio u kaurima devet debelije godina na učevini, i vele da je zorli i kabasto učevan čojek - karara mu nije!...
Na ove Tešine riječi osmjehnu se knjaževa poglavica i reče:
- Braćo Bošnjaci, u vas to sve nešto krupno! (Petar Kočić: Zmijanje)
Kočić Bošnjake spominje i u svom čuvenom djelu Jazavac pred sudom.
Nije bilo davno kad su nam zabranjivali i Bosnu, i bosansko i bošnjačko.
Danas priznaju Bosnu, kako tako, a evo priznaju i bošnjački.
Neizmjerno mi je žao stanovnika Konjević Polja, Doboja, i svih njima sličnih.
Ali, još mi je više žao stotina bošnjačkih srednjoškolaca u Livnu kojima u diplomama u imenu jezika stoji: hrvatski! I nikom ništa!
Blago Sarajlijama i Sarajevcima, Mostarcima, Mostarčanima, Mostarlijama i Mostaranima. Blago Stočanima, Stolačanima, Stočevićima i Stočevljanima. A, blago i Banjalučanima. Ko će bošnjački, bosanski mu džabe!



Fussnote:

^1] Odbor je osnovan u decembru 1997. godine, a osnivači su: Matica srpska, Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU) i Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske (ANURS), Matica srpska, Institut za srpski jezik u Beogradu, filološki fakulteti u Beogradu i Prištini i filozofski fakulteti u Novom Sadu, Nikšiću, Nišu, Srpskom Sarajevu i Banjoj Luci, kao i Univerzitet u Kragujevcu i Srpska književna zadruga u Beogradu.

^2] Do sada je doneseno preko trideset različitih odluka.