Svako „gluho doba noći“ nosi svoju „paučinu“. Ako nisi sa dovama i uz dove onda si primoran da pričaš sa uspomenama. Čak i onda ako se srebrna magla spusti na njih one nas zovu, vabe.... vuku za rukav, ovozemaljski realne, često bolne. Gledam u nebo. Zvijezde od leda stražare nad mojim gradom. Lirski zanesen razmišljam o ničemu a kada razmišljam na taj način prošlost me uvijek gurne u labirinte rata, kamene ulice i blatnjave šume. Žestoki ratnici dječijeg lica redaju se u safu uspomena. Jedina istinita bosanska bajka, od zlata.

Admir F. BEGANOVIĆ: Idejni je tvorac 505 viteške brigade. Formirao je zonu odgovornosti. U svakoj borbi bio je prvi na čelu. To sam znao i bez Arifove priče. Često sam u Krajini i kada se kod „otme“ priča o ratu redom svi pričaju o Naniću. „To Krajina više roditi ne može“. Pored „Hamzi“ formira i „Gazije“.

Arifa Nanića upoznah odmah poslije rata. Rođeni brat legendarnog generala Izeta Nanića. Sretoh ga prije nekoliko dana u „Fashionu“.
„E, dugo se kahva nije pila. Čujem da si blizak saradnik muftije Zukorlića“, - reče mi nakon selama.
„Radi se moj Arife. Uvijek sam težio da budem na pravoj strani“.

I krenu priča... o svemu i svačemu, zaista spontana, uobičajna, ona priča kada se sretnu dva prijatelja nakon dužeg vremena....
Tada nisam slutio da će se kasnije iskovati priča, iskovati kao sablja koja će u „gluho doba“ mahati sarajevskim mračnim nebom, tjerati san od mene i upustiti se u trku koja ne obećava sretan dunjalučki kraj. Daleko je prvi ezan... sjedoh za svoj radni sto....

*****

Rasemi i Ibrahimu Naniću Gospodar podari 5. oktobra 1965. zdravog sina. Dadoše mu ime Izet. Kako Arif priča Izo je uvijek, i kao dijete bio „glavni u raji“, rođeni vođa.

„Sjećam se jedno jutro dolazi poštar. Plava koverta, adresant Izet. Dobija obavijest da je primljen u Srednju vojnu školu „Ivo Lola Ribar“ u Zagrebu.

„Vrisnuo je od radosti. Uzeo kasetofon i sam sebe snimio, „ ja, Izet Nanić primljen sam u vojnu školu.“
Nakon srednje Izet odlazi na vojnu akademiju u Beograd, Sarajevo i Zadar. Poslije akademije počeo je raditi kao oficir u kasarni u Kragujevcu.

Vidio je šta se sprema, šta se radi... Njegova raketna jedinica „išla“ je na Vukovar. On, naravno, nije želio. Doktor mu je stavio gips na zdravu nogu.

„Ti češ meni i u gipsu na Vukovar“ - pjenio je stariješina na svog najsposobnijeg oficira. Nije ni slutio da Izet već pušta vojnike da bježe u Bosnu, Makedoniju, Hrvatsku....

Krajem 1991. bježi i on, napušta Kragujevac, ostavlja komforan, oficirski namješten stan i u svojoj „Ladi“ dolazi u Bužim. Ostavlja tamne dželate ljudskoga lica koji su sa pjesmom u nasmijanim zorama odlazili u Vukovar ne sluteći da će tamni suton zakucati i na njihova vrata. Crni konjanici nisu mogli ni sanjati da će najbolji oficir napustiti njihova sedla.

Početkom aprila 1992., Izet formira Krizni štab u Bužimu, i kao načelnik štaba preuzeo sve vojne aktivnosti. Veoma brzo formira i protivdiverzantski vod „Hamze“, formaciju koja će već u zoru rata ući u legendu.

Idejni je tvorac 505 viteške brigade.
Formirao je zonu odgovornosti. U svakoj borbi bio je prvi na čelu. To sam znao i bez Arifove priče. Često sam u Krajini i kada se kod „otme“ priča o ratu redom svi pričaju o Naniću.
„To Krajina više roditi ne može“.
Pored „Hamzi“ formira i „Gazije“.

Politika ga nikada nije interesovala, zato su ga možda i iznenadila politička previranja. Sa čudom je slušao „političare“ koji su bili protiv formiranja bužimske brigade. Slušao ih jeste ali nije poslušao.

Duž granice sa Hrvatskom oslobodio je u naletu 50 kvadratnih kilometara i za tu akciju nije znao ni komadant Dreković koji će nakon „inspekcije“ nazvati Dudakovića i radostan mu javiti: - „Idi u Bužim i vidi šta Nanići rade“.

Bio je vojnik koji je poštovao hijerarhiju, sistem komandovanja. Uvijek ispred svojih boraca. Nije ni čudo što preživjeli ratnici o njemu pričaju „u stavu mirno“ i sa suzom u oku.

Mada je njegov vojni učinak bio vidljiv bilo je i takvih koji mu nisu vjerovali kao bivšem oficiru. Ali.... i njih je brzo razoružao. I danas se spominju bitke sa četnicima, pogotovo akcije „Munja 93“ kada je Ratko Mladić jedva izvukao živu glavu sa Rodoča galameći na svoje oficire: - „Ko je taj Nanić, ko su te „Hamze“?

Priča o autonomašima je posebna, meni gadljiva ali ona je tu....istinita i oštra.

Na „babinom“ „Velkatonu“ svakodnevno se čulo „Zažaliće Bužim što se Alija uselio u Bužim“. Njegovi borci ratovali su na dva fronta. Preživjeli srpski oficiri i danas pričaju da su najveće poraze doživjeli od Nanića.

Mnogo je bitaka iza legendarnog borca, bitaka bez poraza...
Petak četvrti avgust, klanjao je džumu i gotovo čitav sat nakon namaza ostao u džamiji, zikrio, dovio,...

„Arife, dolazi nam sloboda. Idem brate, ne brini. Sloboda nam dolazi, siguran sam“, - priča mi Arif o zadnjem susretu sa bratom. Krenula je „Oluja“...

O pogibiji legendarnog komadanta plele su se, i još se pletu, razne priče.

Arif šuti, Izetova supruga Safija šuti, djeca Izeta, Nevzet, Ibrahim šute. Šuti i historija koja će jednom morati objasniti fenomen ovog ratnika, fenomen Bužima, fenomen Bosne.

Alija Osmanović, jedan od Izetovih oficira posljednji je vidio svog komadanta...
„Igman“ nikada više neće izdati naredbu...

Arif je morao obavijestiti roditelje koji su bili u Splitu na liječenju.

„Babo, Izet je ranjen“.

Čuo se muk sa druge strane, čitav minut niko ni slova ne reče a onda Arif čuje pitanje od babe koje ga presječe.
„Sine, kad je dženaza?“

Na dženazi i generali iz Hrvatske. Jedan od njih reče: -„Bila mi je čast da odam počast najvećem komadantu Bosne“.

Ne puše vjetar kako lađama odgovara. Priče o Izetovoj pogibiji staviće se na „vagu prije vage“. Samo Gospodar sve zna ali ima nešto što ježi kožu. Izet je vjenčao Safiju 6. avgusta 1987., a osam godine kasnijene isti datum klanjana mu je dženaza. Puno je „simbolike“ oko Izeta Nanića.

Sjetih se priče jednog njegovog borca: - Šef je bio čudo, vjeruj mi. Njega je sam Allah dragi vratio u Bužim. Nikada mi neće biti jasno od čega smo bili. Bilo je situacija gdje nije bilo izlaza, šef je putem veze tražio pomoć od komande ali pomoć nije stizala i on bi, rahmet mu duši, uvijek izlazi kao pobjednik.

„Najgore mi je sa našima. Znam šta mi misli autonomaš, znam šta mi četnik misli ali....“ - to je jednom rekao moj komadant.

*****

Čuo se ezan sa obližnjih džamija. Gospodar poziva...
Provirih kroz prozor. Noć se otima jutru. Soba puna dima ali navikao sam već. Suza u oku nije od cigarete. „Zalutala“ možda od Arifove priče koja nije mogla sva „na papir stati“, zalutala možda od sjećanja na besjede Izetovog borca, zalutala možda od sjećanja na sva ona dešavanja širom Bosne i Hercegovine od '92. Zalutala od prošlosti, možda i od sadašnjosti...

Možda jednog dana i napišem sve...
Neka generacije koje dolaze ne budu razmišljale na način - bilo je davno a možda ni istina nije...

Heroj, komadant, „Zlatni“ zambak, ljiljan, krin...Izet Nanić
Ezan je završen. Vrijeme je....i za dovu komadantu.

Jah, šta ćeš...