Lijevo od kuće auto put, desno rijeka Bosna i željeznička pruga (Snimio: Eset Muračević)

Gradnja brzih cesta jeste nešto što građanima naše zemlje može omogućiti lakšu komunikaciju sa zemljama bliskog okruženja. No, takvo nešto, običnim, građanima može donijeti dosta nevolja, nevolja o kojima ni sanjati nisu mogli.

Kada je sedamdesetih godina Rajko Koprivica u vogošćanskom naselju Krivoglaci uz samu, lijevu, obalu rijeke Bosne, na prostoru današnje vogošćanske petlje, udario kamen temeljac za svoju kuću svi su govorili kako je on našao idealan kutak gdje će saviti svoje gnijezdo. U neposrednoj blizini ubrzo je izgrađena plinska stanica za regulaciju pritiska na gasnoj mreži koja je duž njegovog imanja prošla ka Sarajevu. Kada je, nedugo potom, iznad kuće krenula izgradnja autoputa „Zenica-Sarajevo“ njegovoj sreći nije bilo kraja.

-Imat ću dobar izlaz ka putevima koji vode za Vogošću, Sarajevo i još mnogo, mnogo dalje, ushićeno je govorio Rajko Koprivica.

No, kada je u svoj objekat trebao uključiti električnu energiju njegov svijet se srušio.

Zbog autoputa struju nije mogao uključiti sa lijeve strane rijeke Bosne iz Krivoglavaca jer nadležni nisu dali da elektro vodovi prolaze iznad ovog puta. Također, nadležni mu nisu htjeli priključiti struju ni sa druge strane preko rijeke Bosne zbog pruge i željezničke stanice Semizovac.

Na pragu dvadesetog vijeka morao se služiti fenjerima i svijećama.

Ipak, njegova inžinjerska duša nije mu dala mira. Odlučio je da iskoristi snagu vode iz rijeke Bosne koja je proticala pored njegovog imanja. Ubrzo je na splavu uz obalu osvanula mini centrala sa turbinom koja, hem što je lijepo izgledala, hem mu je davala prijeko potrebnu električnu energiju.

Stambeni objekat Rajka Koprivice: „Između dvije vatre“ (Snimio: Eset Muračević)

Na samom početku imao je samo jedan problem. Morao je imati stalno uključen neki od potrošača električne energije. Od tada, rijetko se u njegovoj kući, gašenjem rasvjete, štedila struja. Čak je, na okolno drveće i improvizovane stubove, postavio sijalična mjesta i čitavo dvorište njegove kuće bilo je osvjetljeno. Bila je to prva ulična rasvjeta u Krivoglavcima. Čak je osvjetlio i gasnu stanicu u neposrtednoj blizini svog imanja te su oni koji su bili zadužen za zavrtanje i odvrtanje plinskih ventila to mogli i noću raditi ko upo bijela dana.

Da li zbog ljubomore mještana ili toga što su nadležni iz „Elektrodistribucije“ naslutili mogućnost ostanka bez profita, jer bi i drugi građani uz rijeku Bosnu mogli krenuti Rajkovim stopama, tek njega su naglo počele obilaziti razno razne državne inspekcije. Malo, po malo pa su mu, zbog neplaćanja koncesija i drugih državnih poreza i nameta, počeli stizati vrlo visoki računi za „proizvedenu električnu energiju“. Nije bilo druge. Koprivica se latio sjekire te presjekao uže kojim je uz obalu bila vezana njegova mini centrala i pustio je niz vodu.

Tek nekoliko godina nakon ovog čina, njegov objekat je dobio legalni elektro priključak. Time su umrle njegove muke vezane za borbu oko dobijanja električne energije. Međutim, priča o njegovoj centrali i danas živi.