Nedžad AHATOVIĆ: Na Balkanu je bar za sada situacija mirna, što ni u kom slučaju ne znači da se neuralgične tačke u BiH i na Kosovu mogu za vrlo kratko vrijeme reaktivirati. Vanredni izbori u Srbiji su zaokupili pažnju tamošnjih političkih elita, ali inteletualci okupljeni u SANU sasvim sigurno pomno prate šta se dešava u Ukrajini. Stoga nisu slučajne, niti naivne izjave Milorada Dodika koji kaže, da je nezavisnost Entiteta RS dugoročan proces i da sada nije vrijeme za referendume. Poštovaoci lika i djela Slobodana Miloševića u političkom i intelektualnom miljeu Srbije čekaju svoju šansu da nakon što velike sile saniraju međusobne odnose, kao kolateralna šteta onako uzgred neprimjetno, rješe i teritorijalne aspiracije Srbije prema ostatku regiona, baš kao i 1991. godine. Bilo kako bilo, ne treba se iznenaditi i biti apsolutno nespreman i na situaciju u kojoj bi se u skorije vrijeme uniformisani, maskirani i neoznačeni do zuba naoružani vojnici sa čudnim akcentom pojavili u Banjoj Luci, Bijeljini, Prijedoru, Modriči, Doboju, Bratuncu, Zvorniku, Foči, Bileći i Trebinju. No, u takvoj vrsti kockanja, ulog bi iznosio daleko više od 15.000 dolara.

Helisnška povelja o sigurnosti i saradnji u Evropi iz 1975. godine koju su potpisale tadašnje velike sile SAD i SSSR , garantuje svim državama potpisnicama među kojima je i bivša Jugoslavija, da u Evropi neće biti nasilnog mjenjanja granica. U skladu sa završnim aktom Helsinške povelje, priznat će se samo sporazumno mjenjanje granica u okvirima federalnih jedinica koje su egzistirale u vrijeme potpisivanja sporazuma 1975. godine. SR Bosna i Hercegovina po ustavu SFRJ je u to vrijeme bila ravnopravna federalna jedinica bivše države, te se u skladu s Helsinškom poveljom i izvršilo priznavanje države Bosne i Hercegovine nakon provedenog referenduma 29.02. i 01.03.1992. godine.

Enitet RS svoj legitimitet administrativne jedinice unutar države Bosne i Hercegovine dobio je Pariškim potpisivanjem Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH 1995. godine, kao posljedica pokušaja nasilnog prekrajanja granica države Bosne i Hercegovine od strane Miloševićevog režima. Međutim, Srbija nikada nije odustala od ideje da milom ili silom anektira Entitet RS kao jedini stvarni dobitak iz agresivnih ratova sa Hrvatskom i BiH vođenih tokom devedesetih godina.

Dokaz za ovu tvrdnju je i tzv. Memorandum 2 Srpske Akademije nauka i Umjetnosti (SANU) iz 2012. godine koji ima čitavo jedno poglavlje posvećeno Entitetu RS. Strateški cilj države Srbije bi u skladu sa Memorandumom 2 trebao biti secesija Entiteta RS od države BiH. Prva faza u ostvarivanju strateških ciljeva Memoranduma 2. je stvaranje svesrpske zajednice u regionu kojoj je dat legalitet kroz usvajanje Zakona o srpskoj dijaspori. Jedna od najvažnijih teza novog memornaduma SANU je korištenje instrumenta tzv. „Flangrantnog nemješanja“ kojeg je za vrijeme Karterove administracije do savršenstva doveo jedan od najvećih stručnjaka iz oblasti sigurnosti i geopolitike Zbignjev Brežinski. Kao posljedica primjene instrumenta „Flangrantnog nemješanja“, Američka administracija je kombinacijom vojnih pritisaka, stimulisanjem enormnog rasta ekonomije i institiranjem na poštivanju ljudskih prava dovela SSSR i Istočni blok u stanje političkog i ekonomskog šoka koji je na kraju rezultirao padom Berlinskog zida.

Srbija bi dakle, kombinacijom političkih pritisaka na BiH putem hapšenja istaknutih branitelja R BiH, ekonomskog vezivanja Entiteta RS za Srbiju odnosno njene strateške partnere, npr. projekat „Južni tok“ i vođenja zvanične politike poštivanja suvereniteta BiH uz dogovor sva tri njena naroda, trebala da stvori uslove za aneksiju Entiteta RS. Više nego kooperativno rukovodstvo Entiteta RS u Banjoj Luci kojeg predvodi Milorad Dodik, u skladu sa gore pomenutim strateškim ciljevima Srbije, radi na tome da na sve moguće načine stagnira dalji napredak BiH ka euroatlanskim integracijama, što je od krucijalnog značaja za Srbiju i u krajnjoj liniji samu Rusiju.

Ulaskom Hrvatske u NATO, poremećena je strategijska ravnoteža na Balkanu i Rusija mora obezbjediti svoje interese u ovom dijelu svijeta, što nastoji uraditi preko Srbije svog starog i vjernog saveznika. U tom kontekstu nikako nije slučajno to što se strateški interesi Rusije i Srbije podudaraju, kad je u pitanju region Balkana, ćime se od BiH i Kosova stvara neuralgična tačka tihe konfrontacije između Rusije i Zapada.

Srbija bi dakle, kombinacijom političkih pritisaka na BiH putem hapšenja istaknutih branitelja R BiH, ekonomskog vezivanja Entiteta RS za Srbiju odnosno njene strateške partnere, npr. projekat „Južni tok“ i vođenja zvanične politike poštivanja suvereniteta BiH uz dogovor sva tri njena naroda, trebala da stvori uslove za aneksiju Entiteta RS. Više nego kooperativno rukovodstvo Entiteta RS u Banjoj Luci kojeg predvodi Milorad Dodik, u skladu sa gore pomenutim strateškim ciljevima Srbije, radi na tome da na sve moguće načine stagnira dalji napredak BiH ka euroatlanskim integracijama, što je od krucijalnog značaja za Srbiju i u krajnjoj liniji samu Rusiju.

Međutim, ono što se zadnjih mjeseci dešava u Ukrajini i tenzije koje se stvaraju oko Krima, ukazuju na novu prekompoziciju odnosa između Rusije i Zapada. Primjena duplih kriterijuma u pristupu rješavanja međunarodnih konflikata koju je Putin godinama pripisvao Zapadu između ostalog i kroz primjer Kosova, dovela ga je u slučaju Ukrajine u situaciju da je i on primoran vojno intervenirati na Krimu, narušavajući Ukrajinski suverenitet, kako bi zaštito osnovne ruske strateške interese u Crnom Moru.

Ovakav radikalan potez Putina nije došao naglo i iznenada, on je prije svega proizvod javnog političkog uzmicanja SAD-a iz konflikta u Siriji nakon što je Putin slavodobitno „ubjedio“ Assada da preda svoje hemijsko oružje. Sada, kada se konfliktna situacija prebacila u Putinovo susjedstvo, u igri živaca on je vrlo brzo izgubio strpljenje i odlučio da igra sa malo jačim figurama otvoreno izazivajući NATO i SAD da mu odgovore na isti način. Sa druge strane, Zapadna alijansa mudro povlači političke i ekonomske poteze kombinijarući ih sa blagim vojnim prisustvom, želeći na taj način da i de facto i de jure od Rusije javno načini agresora. Sa druge strane, Krim, i kada jednom proglasi nezavisnost, bez ruske aneksije ona neće značiti ništa, jer je niko drugi neće priznati.

Putin je i dalje u velikoj dilemi, da li ići dalje u eskalaciju krize i otvorenu konfrontaciju sa Ukrajinom odnosno u konačnici sa Zapadom ili se povući sa Krima i odreći se pomorskih baza na Crnom Moru i time otvoriti put ka pregovorima i priznavanju novog Ukrajinskog rukovodstva. Tu je također pitanje trgovinskih odnosa sa Evropom, gdje Rusija plasira 84% proizvodnje nafte i 76% proizvodnje zemnog gasa. Rusija je sa druge strane najveći trgovinski partner zemalja EU, jer je skoro 41% ukupnog izvoza zemalja EU, usmjeren ka Ruskoj Federaciji. Njemačka i V.Britanija su najveći uvoznici ruskog gasa i nafte i najveći izvoznici proizvoda u Rusiju posebno iz sekotra automobilske industrije. Sve je to sada dovedeno u pitanje, ali nesmije se zanemariti činjenica da Rusija ima najbogatiju sirovinsku bazu na svijetu i da sa tog aspekta ne uvozi gotovo ništa, te da je ruska prerađivačka industrija na zavidnom nivou. Veću štetu od ekonomskih sankcija i drugih najvaljenih mjera prema Rusiji imat će u prvom redu zemlje EU. Iako će za to trebati određeno vrijeme, Rusija će postepeno svoje izvozne kapacitete preusmjeriti ka Srednjem i Dalekom Istoku, od čega će profitirati uglavnom Kina.

Ovakav stres unutar međunarodne geopolitičke infrastrukture Evrope nije se desio od pada Berlinskog zida, i tada kao i danas Balkan predstavlja sivu zonu neriješenih interesnih sfera velikih sila. Tadašnja prekompozicija odnosa Rusije i Zapada je na Balkanu prouzrokovala agresivne ratove koje je vodio režim Slobodana Miloševića protiv Hrvatske i BiH. Sva ta višegodišnja ratna djelovanja završena su kroz Miloševićev vojni i politički poraz, odnosno kroz Vojno-redarstvenu operaciju „Oluja“, te Dejtonski mirovni sporazum. Svaki taj događaj je na svoj način, povratio, učvrstio i obezbjedio suverenitet i teritorijalni integritet Hrvatske i BiH u granicama regulisanim Ustavom SFRJ iz 1974. godine. Šta će nam donijeti novi stres na geopolitičku infrastrukuru Evrope kroz narušavanje kolektivne sigurnosti sa Ruskom invazijom na Krim, ostaje da se vidi. Ono što je sigurno je da će ukoliko pat pozicija na Krimu potraje, Putin sasvim sigurno otvoriti novo žarište u svijetu kako bi odvukao pažnju svjetske javnosti sa Ukrajine. Sovjetski KGB je tokom Berlinske krize 1961. godine, kada je započet sa gradnjom Berlinski zid, sa 15.000 dolara budžeta izazvao oružane ustanke u El Salvadoru i Gvatemali koji jesu imali ograničen učinak, ali su odvukli pažnju svjetske javnosti sa izgradnje zida. Na Balkanu je bar za sada situacija mirna, što ni u kom slučaju ne znači da se neuralgične tačke u BiH i na Kosovu mogu za vrlo kratko vrijeme reaktivirati. Vanredni izbori u Srbiji su zaokupili pažnju tamošnjih političkih elita, ali inteletualci okupljeni u SANU sasvim sigurno pomno prate šta se dešava u Ukrajini. Stoga nisu slučajne, niti naivne izjave Milorada Dodika koji kaže, da je nezavisnost Entiteta RS dugoročan proces i da sada nije vrijeme za referendume. Poštovaoci lika i djela Slobodana Miloševića u političkom i intelektualnom miljeu Srbije čekaju svoju šansu da nakon što velike sile saniraju međusobne odnose, kao kolateralna šteta onako uzgred neprimjetno, rješe i teritorijalne aspiracije Srbije prema ostatku regiona, baš kao i 1991. godine. Bilo kako bilo, ne treba se iznenaditi i biti apsolutno nespreman i na situaciju u kojoj bi se u skorije vrijeme uniformisani, maskirani i neoznačeni do zuba naoružani vojnici sa čudnim akcentom pojavili u Banjoj Luci, Bijeljini, Prijedoru, Modriči, Doboju, Bratuncu, Zvorniku, Foči, Bileći i Trebinju. No, u takvoj vrsti kockanja, ulog bi iznosio daleko više od 15.000 dolara.