Članovi porodica žrtava koje su 27. juna 1992. godine stradale u "živoj lomači" u višegradskom naselju Bikavac, ni 21 godinu nakon kobnog događaja ne znaju gdje su ostaci njihovih najmilijih, a niti imaju ijednu kost koju bi mogli dostojno pokopati.



Nakon jučerašnjeg obilježavanja 21. godišnjice "žive lomače" u avliji Mehe i Derviše Aljić gdje je spaljeno više od 70 bošnjačkih civila, vidno potreseni građani odlučili su javno govoriti o užasima kojima su svjedočili.

Jedna od svjedokinja (identitet poznat redakciji) je, u izjavi za agenciju Anadolija, kazala kako je nakon dva dana došla na mjesto ovog strašnog zločina.

Ona je kazala kako je tu noć bila u drugoj kući, ali da je došla na mjesto gdje je izvršen masakr, jer je zanimalo šta se desilo.

"Došla sam sa dvogodišnjim djetetom u naručju da vidim šta se tu desilo. Prozori su bili otvoreni, a vrata izgorjela. Narod je sav izgorio. Vidjela sam izgorjela trupla, ali nisu se mogli prepoznati. Više su podsjećali na stabla nego na ljude", kaže ona.

Svjedokinja ističe da je miris zapaljnih tijela bio toliko jak, da je jedva moglo prići kući. Uradila je to, kaže, ali da se sada kaje zbog toga.

"Taj prizor i dan-danas nosim u sebi. Sad se ponovo nalazim na istom mjestu. Teško mi je i potrešena sam. Oživjela je slika tog 27. juna prije 21 godinu. Ja sam se vratila kući i ovamo više nisam prilazila. Otišli smo u drugo selo. Ne znam šta je bilo dalje", izjavila je ona.

Tufekčić Esad izgubio je cijelu porodicu u kobnoj noći 1992. godine. On je bio u susjednom selu, preko Drine. Kad je čuo pucnjavu i detonacije, popeo se na uzvišenje odakle je mogao vidjeti Bikavac.

"Vidio sam da gori kuća u blizini kuće gdje je bila moja porodica. Nisam znao šta je, kakav je belaj. Ali, tu sam izgubio kompletnu porodicu, suprugu, kćerku od pet godina, sinčića od godinu i po. Tu mi je bila punica i svastika, bila je rodica sa bebom od 2-3 dana, znači beba nije imala ni ime", kaže Tufekčić, apelujući na građane koji imaju bilo kakve informacije o masovnim grobnicama stradalih žrtava.

"Poslije 21 godinu nismo uspjeli ništa naći od ostataka. Pa bih apelovao građanima; molim vas, recite ako znate gdje su te grobnice; olakšajte i sebi i nama. Stvarno nam je važno, eto, da možemo obaviti ukop i danas sutra doći tu da ih obiđemo", poručio je Esad.

Vlasnica kuće Derviša Aljić kaže da su joj te noći ubijeni roditelji, članovi šire porodice i komšije. Ona ističe da se svake godine, već cijelih 21 godinu, okupljaju u toj avliji i da je svaki put preteško.

"Mi se ovdje evo ovako skupimo, pa mi se stvaraju slike svaki put kad se okupimo. Uvijek je teško, ne prolazi i mislim da ovo neću zaboraviti dok sam živa. Nemamo ni spomenika, ni kostiju, ni groblja. Teško je. A niko nije kažnjen. Slobodni su zločinci. Ne znam ni šta bi im više poručila. Evo vidite gdje su ubijeni moji roditelji, sestre, nene, tetke, dajdža... Šta da kažem?", zaključila je Aljić.

Jedina preživjela žrtva žive lomače na Bikavcu je Zehra Turjačanin koja trenutno živi van BiH.

Međunarodni tribunal za ratne zločine i Sud BiH do sada su za zločine u Višegradu krivim proglasili osam pripadnika vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske. Milan Lukić osuđen je na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 30 godina zatvora, Momir Savić na 18, Mitar Vasiljević 15, Boban Šimšić i Novo Rajak na 14 godina, Željko Lelelk na 13, a Nenad Tanasković na 12 (presuda mu je u žalbenom postupku smanjena na osam godina). Osuđene zločince Milana i Sredoja Lukića, te Mitra Vasiljevića, Haški tribunal teretio je za "istrebljenje velikog broja civila, uključujući žene, djece i starce".