Adnan BAJRIĆ: Na svojoj Osnivačkoj skupštini ZAVNOS-a u Pljevljima 20. novembra 1943., u prisustvu 252 delegatasvih nacionalnosti i demokratskih opredjeljenja prihvaćeno je da Sandžak bude autonomna pokrajina u okvir buduće države. Nareferendumu održanom između 25. i 27. oktobra 1991., se skoro cjelokupno stanovništvo izjasnilo za autonomiju Sandžaka, pa je na osnovu pomenutog donešen Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak u okviru Jugoslavije odnosno Srbije i Crne Gore. Skupština RBiH je 29. marta 1995., razmatrala položaj Bošnjaka u Sandžaku i izglasala Deklaraciju o kršenju ljudskih prava i sloboda i jasno iznijela stav da će se zalagati za autonomiju Sandžaka u skladu sa aktima međunarodnog prava.

Mladi ljudi, željni znanja i iskustva, dokazivanja i uspjeha primjećuju kako smrću oca kod većine postoje velike praznine, dezorijentirani su i nikako da se dozovu, ne znaju kako dalje, „glava kuće“ je nezamjenjiva, jer se teme života i smrti nisu racionalno tretirale i nije se davala prilika nasljednicima. Takav je odnos i u kontekstu našeg kolektiva i naše nacije, pa su primjetne i gotovo nenadoknadive smjene generacije i zbog toga iskazujemo nezadovoljstvo, jer nam nedostaje kultura mentorstva od kuće do države. Ali o tome na nekom narednom familijarnom ručku, akademskoj konferenciji i nacionalnom saboru!

Naša državna i nacionalna, vjerska i akademska, politička te druga elita nikako da odgovori izazovima današnje dinamike i iskušenja, smišljeno kreiranih i serviranih obmana. Također, primjetno je da postoje oni koji znaju istinu, ali se plaše da je kazuju i žive, kao i oni koji su zaboravili ili ne znaju pa ih je potrebno podsjetiti ili naučiti. A, jedna zaboravljena, zanemarena ili prešućena istina je o nama Bošnjacima u Bosni i Sandžaku.

O neprekinutoj vezi kontinuiranog i kolektivnog sjećanja da smo jedna cjelina (Krajina, Posavina, Istočna Bosna, Srednja Bosna, Hercegovina i Sandžak) govore i agresija na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su sinovi Bosne i Sandžaka dali veliki doprinos boreći se u redovima Armije RBiH i braneći BiH. S tim u vezi treba pomenuti obavezu zvanu Sandžak.

Na području današnjeg Sandžaka postojao je Novopazarski sandžak sa sjedištem u istoimenom gradu, a koji je teritorijalno pripadao BiH još od vremena kralja Tvrtka. Novopazarski Sandžak je jedan od šest sandžaka koji su ulazili u sastav Bosanskog pašaluka. Od samog početka Osmanske uprave on je predstavljao posebnu cjelinu u Bosanskom pašaluku. U zajedničkim granicama Bosna i Sandžak postoje od Karalovačkog mira 1699. To stanje se mijenja na Berlinskom kongresu tačkom 25 Berlinskog kongres donošenom 04. jula 1878. kada Sandžak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju. Velike evropske sile, uz saglasnost Rusije i Turske, odlučuju na Berlinskom kongresu da Austro-Ugarska dobije mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, prepuštajući upravu nad Novopazarskim sandžakom Turskoj.

Prema Berlinskom ugovoru iz 1878., Novopazarski sandžak, kao dio starog Bosanskog vilajeta, obuhvatao je slijedeće okruge: Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varoš, Prijepolje, Pljevlja, Trgovište sa Pešterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje i Kolašin. Sve do balkanskih ratova 1912. -1913., Sandžak je činio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru. Mirom u Bukreštu 1913. godine Crna Gora dobija teritoriju od 5.000 kvadratnih kilometara sa gradovima: Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje, Tuzi i dio Skadarskog jezera. U Metohiji dobija Peć i Đakovicu. Srbija dobija slijedeće gradove u Sandžaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i NovuVaroš. Poslije završetka balkanskih ratova nastavljen je proces iseljavanja stanovništva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz crnogorskog dijela Sandžaka tokom aprila i juna 1914. godine iselilo 16,500, a iz srbijanskog dijela 40.000 Bošnjaka. Za Bosnu i Sandžak su se drugi uvijek otimali, željeli su ih za sebe, ali bez Bošnjaka.

Na svojoj Osnivačkoj skupštini ZAVNOS-a u Pljevljima 20. novembra 1943., u prisustvu 252 delegatasvih nacionalnosti i demokratskih opredjeljenja prihvaćeno je da Sandžak bude autonomna pokrajina u okvir buduće države. Nareferendumu održanom između 25. i 27. oktobra 1991., se skoro cjelokupno stanovništvo izjasnilo za autonomiju Sandžaka, pa je na osnovu pomenutog donešen Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak u okviru Jugoslavije odnosno Srbije i Crne Gore. Skupština RBiH je 29. marta 1995., razmatrala položaj Bošnjaka u Sandžaku i izglasala Deklaraciju o kršenju ljudskih prava i sloboda i jasno iznijela stav da će se zalagati za autonomiju Sandžaka u skladu sa aktima međunarodnog prava.

Ne smije biti lokalizama i regionalizama na štetu nacionalnog jedinstva, nema prešućivanja istine, zanemarivanja pravde, žmurenja nad kompetencijama i pomaganja „svojima“ jer je to kratkoročna korist za pojedinca, a dugoročna šteta za kolektiv kod kojeg se uz pomoć neprijatelja, rađa i budi ljubomora, zavist i sujetu, animozitet i dualizam pa „zahvaljujući“ našim anomalijama to sve rezultiraju sa brojim podjelama u nauci, tehnici, obrazovanju, sportu, nevladinom i vladinom sektoru, biznisu itd.

Nakon agresije BiH se očigledno zabavila sama sa sobom, nedovoljno sposobna i mudra da riješi i rješava unutarnja pitanja, dok je režim instalirao poslušnike koji su radili za interese Beograda i Podgorice, a ne Sandžaka tako da se Bošnjaci u Sandžaku i dan danas bore i neodustaju vjerujući u brojne historijske i neosporive činjenice koje im idu u prilog.

Zajednička i gorka sudbina
Legalno i legitimno je govoriti o iskustvu zajedničke i gorke sudbine, okupacija, kontinuitetu zločina genocida i drugih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, sa manjim ili većim intenzitetom, kao što je legitimno da i Armeni govore o genocidu, a Jevreji o holokausti. Raseljavali su nas put Turske, ali i drugih država širom svijeta. U posljednjoj agresiji na RBiH 1991. – 1995., opet smo bili jedni drugima ili ensarije ili muhadžiri, jer su i Sandžaklije bili progonjeni iz svojih domova, torturisani, hapšeni, otpuštani sa poslova u javnom i privatnom sektoru. Ipak, uspjeli su pokazati nesebičnu pomoć, velikodušnost i otvorili vrata svojih domova za brojne muhadžire iz Foče, Zvornika, Trebinja i drugih bh. gradova. Time smo pokazali nacionalnu jedinstvo te, po ko zna koji put, se spasili.

Ipak, da se kritički osvrnemo i na nas, o kojima Alija Isaković kaže: „Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja.“ „Pored toga, što smo svi Bošnjaci-Muslimani, mi smo još žešće: Sarajlije, Sandžaklije, Hercegovci, Krajišnici... Ja se iskreno ne mogu načuditi našoj ležernosti bez pokrića, našoj ratnoj ležernosti, nedisciplini, švercerskom mentalitetu, ćepenačkom patriotizmu, političkoj lokalnoj kratkovidosti, nedostatku usvajanja pouka o genocidnim ponavljanjima, neproduktivnom iščekivanju tuđe pomoći.“

Vještački animoziteti i izazovi vremena
Uvijek su jedni u centru, a drugi na periferiji, ma kako ih ocjenjivali i određivali, negdje su jedni starosjedioci, a drugi došljaci, stim da i jedni i drugi uživaju neke prednosti, a imaju i neke nedostatke jer ih puno toga oblikuje. Nažalost, postoje loši pojedinci i male grupe, ali uglavnom i u većini mi imamo osjećaj za državu i naciju, skloni smo nauci, umjetnosti i sportu, biznisu, veliki smo dobrotvori i humanisti, živimo na raznim bedemima i prkosimo neprijateljima, štitimo sebe i druge, čuvamo univerzalne vrijednosti.

„Kod naših susjeda su regionalne razlike daleko veće nego u nas, ali kod njih prednost ima osjećaj da je neko Srbin ili Hrvat pred time da je neko Dalmatinac ili Zagorac, Vojvođanin ili Srbijanac. Bolest regionalizma dublja je nego što mislimo, a fenomenologija te bolesti odražava se u stavu Sarajlija prema Hercegovcima, Krajišnicima ili pogotovo Bošnjacima iz Sandžaka i obratno, kao da oni drugi nisu isto kao i Sarajlije jedino i prvenstveno Bošnjaci koji su međusobno povezani historijom, kulturom i sudbinom koju dijele i nikoga nije njegova regionalna pripadnost spasila od zajedničke sudbine svih Bošnjaka. U svemu tome bitno je da shvatimo da smo mi svi jedan narod i nacija.“ (akademik Muhamed Filipović)

Ipak, ljubav ka državi i naciji mora nadilaziti sve lokalizme i regionalizme, kako bi se nosili sa novim izazovima, jer je svijet „globalno selo“, svijet se gradi kao prostor sa jednakim šansama i prilikama. Prednost imaju oni koji vladaju znanjima, vještinama i drugim sposobnostima, oni koji su kompetentniji i konkurentniji u odnosno na druge.

Ne smije biti lokalizama i regionalizama na štetu nacionalnog jedinstva, nema prešućivanja istine, zanemarivanja pravde, žmurenja nad kompetencijama i pomaganja „svojima“ jer je to kratkoročna korist za pojedinca, a dugoročna šteta za kolektiv kod kojeg se uz pomoć neprijatelja, rađa i budi ljubomora, zavist i sujetu, animozitet i dualizam pa „zahvaljujući“ našim anomalijama to sve rezultiraju sa brojim podjelama u nauci, tehnici, obrazovanju, sportu, nevladinom i vladinom sektoru, biznisu itd.

Rušitelji bošnjačkog jedinstva i sloge koriste trenutke slabosti, neke kompromitovane ličnosti i njihove odluke, historijski nejasne događaje i stvaraju vještački animozitet pa se oni slabiji, manje pouzdani, lažno skromni, itd., na jednom odreknu kolektivnih interesa i zaborave na našu zajedničku hrabrost, poštenje, srčanu borbu, istinsku ljubav prema Bosni. Traže lične interes i dijele se po brojnim osnovama, na one koji nose određena prezimena, pate od zavičajne i regionalne pripadnosti i to shvataju kao dar sa kojim su samo oni počašćeni, itd.?
„Ko je u našoj historiji apsolutno određen regionalnim identitetom, kada se dobro zna da i ne postoje neki izvorni Sarajlije, Mostarci, Trebinjci, Banjalučani ili Tuzlaci, odnosno kada je poznato da su Sarajevo izgradili došljaci Isha-beg i Gazi Husrev-beg, da su Mostar gradili Karađoz-beg, Derviš-paša i drugi, da je Banju Luku napravio Ferhat-paša, itd.“ (akademik Muhamed Filipović)

S tim u vezi, svakog pojedinačno i kolektivno se mora obavezati da radimo na očuvanju i izgradnji države BiH kao matice, na uspostavi i jačanju nacionalnih institucija koje će objediniti Bošnjake u državi, Sandžaku i dijaspori, te vazda raditi na pozitivnom imidžu Bosne i Hercegovine. Imamo obavezu da se što više i kvalitetnije upoznajemo kroz virtuelni svijet i društvene mreže, družimo u Bosni, Sandžaku i dijaspori, kroz institucije (škole i fakultete), a time će doći i studentski dani pa brakovi čime ćemo se dodatno upoznati i steći osjećaj za druge ljude i sredine te sa svim vrlinama i manama očuvati cjelinu. Dok institucije ne budu svjesne svega ovoga, iskoristimo razna udruženja koja također rade na cjelini i tu su radi lakše komunikacije i koordinacije, implementacije dogovorenih ciljeva na nižem nivou. Pomenuta udruženja su opravdana jer razmjenjuju informacije, znanja, razrađuju ideje i realiziraju projekte - konstruktivno djeluju na vjersku, nacionalnu, političku i dr., elitu.

Svjesni vremena i izazova vjerujemo da ćemo se oduprijeti istima, da ćemo kulturom pod/sjećanja nadjačati zaborav, jer mi uzorito živimo od istoka do zapada, od Sandžaka do Krajine, a značajni putevi vode preko Bosne i Sandžaka. Mali smo da budemo nejedinstveni, a veliki da budemo nesložni!