Sead ZUBANOVIĆ: Dođoše četnici. Kroz prozor spavaće sobe svaki dan su vireći gedali kako se okupljaju preko puta, na pomoćnom Željinom stadionu, pijani vrište, pucaju i često se svađaju i tuku dijeleći opljačkano. Zakucaše i na njihova vrata. Njega prebiše i krvavog odvedoše u Kulu, zatvor kod Aerodroma, na prisilan rad, torturu, glad. Ona osta u poharanom stanu pod ključem i strahom. Silovali je. Dolazili često. Koštala je njena ljepota. Osta trudna.

Za čovjeka koji zna nešto što bi u interesu istine trebalo reći a šuti, neće da to ispriča u narodu, kažu da je nijemi šejtan. Ja to ne želim biti, ali ne znam kako, kako mogu ispričati ovu priču da bude pouka onima koji dolaze, a da ne uvrijedim mrtve ni one koji su ovo proživjeli. Za gorčinu, koju svako normalan iščitavajući ove redove mora osjetiti, na početku molim za halal, jer pričati moram, a pričam nazor.

Grbavica devedeset druge. Kao i mnogi njeni stanovnici, ona i on ostadoše nadajući se da im se ništa loše neće desiti, ali za svaki slučaj dva sina osnovca poslaše kod njenih, van Sarajeva. Plaho su se voljeli i lijepo živjeli. Tri godine prije dobili stan i riješili se podstanarstva. Lijepo su se i skučili...

Dođoše četnici. Kroz prozor spavaće sobe svaki dan su vireći gedali kako se okupljaju preko puta, na pomoćnom Željinom stadionu, pijani vrište, pucaju i često se svađaju i tuku dijeleći opljačkano. Zakucaše i na njihova vrata. Njega prebiše i krvavog odvedoše u Kulu, zatvor kod Aerodroma, na prisilan rad, torturu, glad. Ona osta u poharanom stanu pod ključem i strahom. Silovali je. Dolazili često. Koštala je njena ljepota. Osta trudna. Nekoliko mjeseci po porođaju odvedoše je u bolnicu „Kasindol“. Trebalo im krvi za ranjene četnike. Od nje su je uzimali do smrti, kao i od mnogih Bošnjaka. Kažu da su joj izvadili i srce, bubrege... Tako su to, anam oni, radili. Pričaju ljudi...

Njega dovedoše iz Kule u stan i rekoše mu:
- Evo ti ovo dijete, znaš da nije tvoje, ali tvoja ga je žena rodila. Idi sa njim preko mosta svojima, a ako nećeš ubit ćemo vas oboje.
Samo su monstrumi bez duše, pameti pomućene otrovom mitske mržnje, mogli smisliti i ostvariti ovakav plan, plan ubijanja čovjeka bolom.

Uzeo dijete, prešao most. Prošao rat. Stan na Grbavici proda i napravi kuću u skroz suprotnom dijelu grada. Malog ne dade u dom za nezbrinutu djecu, iako su to svi očekivali. Nikada o događanjima na Grbavici riječi nije rekao. Oženi se i sa tom ženom odgoji svu trojicu. Od svoja dva sina i unuke dočeka. Treće dijete ove godine na fakultet upisa. Osim knjige, ovaj najmlađi, koji ga isto babom zove, zavolio loptu i nije mu teško što mora zbog treninga u odlasku i povratku da koristi četiri puta gradski prijevoz.

Tijelo nesretne žene pronašli su na padinama Trebevića u masovnoj grobnici. Od tada on zna dobro popiti.
Izli se velika kiša kada su je ukopavali. U raku, iz koje se voda nije mogla iscrpiti, spustiše je trojica njenih sinova. Najmlađi joj naslone poreda. Ne bi oka da suzu pustilo nije. A došlo naroda bukadar. Dženaza za ibret.

Na pomoćnom terenu stadiona Grbavica nogomet sa svojim vršnjacima redovno trenira mladić koji ne zna da jedan od prozora susjedne zgrade pripada stanu u kojem je svakodnevno ubijana i na kraju iz koga je u smrt odvedena njegova majka, hodajući ispred uperene puščane cijevi možda i njegovog, ko ima pravo reći, oca.

Nikada u Bosni mržnja ljubav pobijedila nije. A da je drugačije, Bosna se Bosnom zvala ne bi. (Pripovijetka iz knjiga proze I poezije “ON Ti ja” Autora Seada Zubanovića /2012 god.)