Prije otprilike četiri godine profesor Dušan Bilandžić, akademik, povjesničar, bivši visoki časnik JNA, nekadašnji član Tuđmanova Predsjedništva Republike Hrvatske (i dobar Tuđmanov prijatelj), pozvao me na sastanak da bi mi izložio potpuno nove teze o Titovoj ulozi u raspadu SFRJ.


Dr. Bilandžić, autor Historije SFRJ, knjige koja je spadala u neizostavnu literaturu na društvenim fakultetima u Zagrebu tijekom osamdesetih godina, na tom mi je sastanku rekao da radi na svojoj, možda zadnjoj knjizi koja se temelji na uvidima u arhive jugoslavenskog državnog i partijskog vrha, ali i na njegovim osobnim zabilješkama sa sastanaka s nizom najviših jugoslavenskih partijskih i vojnih dužnosnika, i da će ta knjiga promijeniti predodžbu o stvarnom Titovu odnosu prema jugoslavenskom pitanju, kao i o odnosima moći u ondašnjem državnom vodstvu.

Vrlo sažeto prepričano, Bilandžić me stao uvjeravati da je Titu u šezdesetim godinama prijetila sukarnizacija (po indonezijskom političkom lideru Sukarnu, koji je završio u potpunoj političkoj izolaciji, s tek simboličkim ovlastima) te, mnogo važnije, da su Broz i njegova dva najbliža suradnika, Slovenac Edvard Kardelj i Hrvat Vladimir Bakarić, još u šezdesetim godinama predvidjeli raspad Jugoslavije. Štoviše, Bilandžić je danas uvjeren da su Tito, Kardelj i Bakarić zapravo usmjeravali Jugoslaviju prema raspadu, kada to budu dopustile međunarodne okolnosti, što je sve kulminiralo Ustavom SFRJ iz 1974. godine, koji je precizno rekao da jugoslavenske republike imaju pravo na samoodređenje do odcjepljenja.

Baš na temelju tog Ustava Badinterova je komisija, početkom devedesetih godina, ustvrdila da Republika Hrvatska zaslužuje međunarodno priznanje, i to u famoznim avnojskim granicama.
Nova slika o Titu

Bilandžićeva knjiga o Titu i raspadu Jugoslavije prvo je trebala sadržavati barem četiri stotine kartica. No, kako se dr. Bilandžić u međuvremenu razbolio (doživio je dva moždana udara), ovo se krajnje kontroverzno djelo svelo, zasad, na oko 120 kartica koje će, siguran sam, izazvati čitav niz rasprava jer u potpunosti mijenjaju paradigmu o Titu. Posve grubo rečeno, na užas cjelokupne hrvatske desnice, Josip Broz ovdje postaje, zajedno s Kardeljom i Bakarićem, jedan od pogrebnika Jugoslavije i, samim tim, jedan od začetnika hrvatske državne samostalnosti.

Knjiga Tito i raspad druge Jugoslavije, koju će Jutarnji početi feljtonizirati od utorka, nije komercijalni projekt. Akademik Bilandžić izričito je odbio primiti honorar za to djelo.
Element sumnje

Kako je, zapravo, nastalo vaše posljednje djelo?

- Prije nego što izravno odgovorim na vaše pitanje, moram se vratiti u prošlost. Daleko u prošlost. Vidite, oduvijek sam volio povijest, i oduvijek sam pokušavao artikulirati značenja povijesnih događaja. I oduvijek me zanimala politika. U Drugom svjetskom ratu, u partizanima, katkad sam se znao naći u životnoj opasnosti ne na liniji fronte, nego zato što su moji, dakle komunisti, raspravljali o tome treba li me likvidirati jer sam u nekakvom lokalnom slavonskom biltenu napisao pozitivan tekst o Vladku Mačeku, ili stoga što sam naredio da se jedan ćirilični antifašistički natpis na školi u slavonskom selu Gazije preboji i napiše latinicom.

Zašto je ovo bitno, i zašto to nije još jedna dosadna ratna digresija? Zato što sam ja usprkos i takvim iskustvima, kada se doista raspravljalo hoće li me strijeljati zbog ideoloških pogrešaka, tijekom Drugoga svjetskog rata postao komunistički i jugoslavenski vjernik. Moja je svijest bila posve cementirana: bio sam uvjeren, kao i mnogi drugi, da ćemo nakon rata ostvariti socijalističku utopiju. Bila je to, dakle, čista religija. Ali, kao i svaka religija, i naša je ondašnja komunističko-jugoslavenska religija u sebi nosila barem mali element sumnje. S godinama sam počeo sve više sumnjati. Prvi put, recimo 1949. godine, kada sam se suočio s prisilnom kolektivizacijom u slavonskim selima, koja se pretvorila u protunarodni teror. Pa u raznim drugim fazama, pri čemu je osobito značajnu ulogu odigrao pad Aleksandra Rankovića 1966. godine. Između druge polovice šezdesetih i 1971. definitivno sam prestao biti vjernik. A preobraćeni vjernik, konvertit, postaje žestoki neprijatelj svoje religije. I tako sam iduća desetljeća posvetio traganju za što je moguće točnijom interpretacijom najvažnijih povijesnih i političkih događaja u Titovoj Jugoslaviji. Ovaj je tekst, koji jest pun radikalnih podataka, pa i stavova, jedan od konačnih odgovora na pitanje o stvarnom karakteru te države koju, sada sam već siguran, nisu voljeli ni željeli ni mnogi od njenih osnivača.
Komunizam kao religija

A kada se vaša komunistička religioznost počela ozbiljnije narušavati?

- Na šestom kongresu Jugoslavenske partije Slovenac Boris Kidrič postavio je tezu koja je glasila otprilike ovako: ono društvo koje ne primijeni tržišni mehanizam (tada se to zvalo zakon vrijednosti) ide izravno u staljinizam. A moja generacija, ja sam tada bio u kasnim dvadesetim godinama, mrzila je staljinizam čak i više od hitlerizma i nacizma. Dakle, pitanje komunističke religioznosti za mene je evaluiralo: od čistog smo komunizma prvo krenuli prema tržišnom socijalizmu, u koji sam neko vrijeme vjerovao. I Jugoslaviju još nitko nije dovodio u pitanje: barem se to nije moglo ni smjelo znati. Kasnije je, međutim, konačno s početkom sedamdesetih, došlo do definitivnog urušavanja komunističko-jugoslavenske religije.

E sada, kao ‘vjernik’, čak i uz sve sumnje, dugo sam godina smatrao da su odnosi u vrhu Komunističke partije relativno idilični. Nisam nikada sumnjao ni u Tita, ali ni u Bakarića, Kardelja, pa ni Rankovića, sve do njegova pada. Danas je to teško razumjeti, ali, vjerujte mi, taj je fanatizirani komunizam bio masovno raširen. Kada ga je, međutim, načela sumnja, podjednako sam fanatično počeo istraživati. A bio sam blizak svim mogućim izvorima. Prvih pet ili šest godina ta su me istraživanja frustrirala, jer nisam mogao podnijeti da mi se pred očima razara ideal o socijalizmu i Jugoslaviji. Tu se radilo o pitanju mog osobnog identiteta. Vrlo se teško promijeniti u četrdesetim godinama, kada ste već potpuno formirani. Međutim, suočavajući se s činjenicama, iz dana u dan, do Karađorđeva sam već postao, komunistički rečeno, čisti revizionist. Ova je knjiga krajnji izraz tog revizionizma, utemeljenog na povijesnim činjenicama. Svi smo mislili da je Tito najzagriženiji Jugoslaven, a on se, ustvari, već petnaestak godina nakon svršetka Drugoga svjetskog rata pomirio s propašću Jugoslavije, dok su Kardelj i Bakarić gotovo javno govorili o raspadu Jugoslavije. I to u vrijeme dok je Jugoslavija izgledala politički stabilna, dok nije bilo štrajkova i demonstracija, dok se gospodarski rast natjecao s japanskim.

1Kako ste, konkretno, prikupili dokumente, iskaze za taj tekst, iz kojeg je sasvim razvidno da ni Tito ni njegovi najbliži suradnici nisu računali na opstanak Jugoslavije?

- Vidite, kada su moji stari suborci, oni koji su još živi a sudjelovali su u Drugom svjetskom ratu, čitali ovaj materijal, optužili su me da sam postao protutitoist i antikomunist. Neobično je koliko je još ljudi zadržalo stare, ukopane ideološke pozicije.

A kada je riječ o izvorima za ovaj tekst, moram biti sretan što sam se našao u idealnoj poziciji za skupljanje važnih povijesnih činjenica. Prije 43 godine, na šestom kongresu SKH održanom 1968., izabrali su me u partijski Izvršni komitet. Nedugo zatim pozvali su me na sastanak Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić, dakle najmoćniji slovenski i najmoćniji hrvatski komunist. Rekli su mi da se osniva novi znanstveni institut u kojem će raditi desetak profesionalaca, ali koji će imati pravo angažirati stotine vanjskih suradnika u raznim svojim projektima. Radilo se o Institutu za društvena istraživanja. Kardelj i Bakarić rekli su mi kako su odlučili da ja postanem direktor Instituta. Tako sam otišao u Beograd.

Zahvaljujući funkciji direktora Instituta, imao sam pravo sjediti na svim sjednicama ondašnjeg partijskog i državnog vrha, uključujući baš sve sastanke koje je vodio sam Tito. Tako sam se upoznao s Titom, koji mi je ponudio mjesto svog osobnog tajnika, što sam uspio odbiti jer sam se, priznajem, plašio tog posla.

Sjedio sam, dakle, na svim sastancima državnog i partijskog vrha: nekada je tim sjednicama nazočilo pedesetak, a nekada samo desetak ljudi.

Ti su mi sastanci jedan od dragocjenih izvora informacija. Nadalje, zahvaljujući tom poslu, došao sam u osobni kontakt, razgovarao sam u četiri oka sa stotinjak najmoćnijih ljudi u ondašnjoj Jugoslaviji. Ova se knjiga djelomično temelji i na tim razgovorima.

Treće, ja sam, kao direktor Instituta za društvena istraživanja, imao uvid u cjelokupni jugoslavenski partijski arhiv. Da nisam mogao raspolagati tim arhivskim materijalima, ova bi knjiga, naravno, bila posve nemoguća.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg