Ulvija MUŠOVIĆ: Šezdeset i pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, dakle sa veoma značajne historijske distance, pristalice ideje i djela ovog koljača, doduše, sada zakonski amnestirani i izjednačeni sa atifašističkim i odbrambenim snagama, ovim činom poručuju jesmo činili zločin, ne kajemo se i uradićemo to opet. (to je ona poruka o Vukovaru, Srebrenici, N. Pazaru i Sjenici). Država šuti, zaklanja se iza tobožnje demokratije, a ustvari takvim odnosom, na mjenici državnog garanta ispisuje ponižavajuće i velikoobavezujuće, a potpuno nepotrebno i pogubno “priznajem za svoje”, ugrađujući u to i mali pojedinačni glas ljudi koji su sa drugačijim željama i vjerom zaokruživali njihov izborni broj.

Zemlja koja izgubi skoro polovinu radno-sposobne muške populacije u Prvom, ili 1.700.000 žrtava u Drugom svjetskom ratu, koja sebi dozvoli da zarati sa devetnaest najjačih zemalja u svijetu, zemlja koja doživi “peti oktobar” i ... uvijek sa konstantom “niko nije kriv” , bez uvrede, mora da prođe test uračunljivosti.

Ima priča o sahrani jednog čovjeka u Crnoj Gori, koji je bio poznat kao nepouzdan i nekarakteran, pa, rodbina umrlog se nađe na muci, jer, mimo crnogorskih običaja – neće niko da održi govor nad odrom umrlog. Utom se javi jedan govornik, pa se obrati umrlom “jesi li ikada pomislio da će doći i ovaj dan?”. Rijetko se u našim krajevima sahranjuju pokojnici bez govora, a kada još dobiju spomenik, onda to zaslužuje posebnu pažnju i poveći govor. Sama riječ spomenik, upućuje na namjeru da se ne zaboravi, da se spominje. Međutim, nije to glavna karakteristika spomenika, više od želje da se ne zaboravi, istaknuta je druga karakteristika spomenika, a to je, da on više govori o onima koji ga sagradiše nego o pokojniku, jer on se više ne pita o ovozemaljskim stvarima. Jedni su gradili spomenike, drugi su rušili, a treći, što se historičarima zovu, su od toga pravili historiju. Ovdje govorim o našem balkanskom vilajetu, pa svjesno koristim termin “pravili historiju” a ne ono što bi bilo normalno “zapisivali historiju”. Tako i Vuk Kalait dobi svoj spomenik, naravno sa pripadajućim govorima, pa se, eto, on više ne može poistovjećivati sa onim neznancem sa početka ove priče. Bio je to impozantan skup u Kalaitovom rodnom Štitkovu. Zaklinjali su se saborci svome vojvodi – ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće, obećavali da će Novi Pazar biti drugi Vukovar, a Sjenica druga Srebrenica i ponosili se svime onim čega se pametan stidi. Istina, narod, naviknut na česte obrte i vratolomije na političkoj sceni, demotizovan vremenskom distancom, nije obratio posebnu pažnju na taj događaj. U međuvremenu su podizani spomenici Draži Mihajloviću, ulice i trgovi su nazivani njegovim imenom, četnici su zakonom izjednačeni sa partizanima, pa je i pomenuti čin došao kao logičan slijed događja. A ko je, uistinu bio Kalait?

Vladimir Žugić, predratni pravnik i poratni zamjenik jugoslovenskog, Državnog tužioca, zadužen za istraživanje i procesuiranje ratnih zločina u Jugoslaviji, prvoborac i ratni Načelnik štaba III Proleterske, Sandžačke brigade, dakle, kompetentan svjedok ratnih događanja na prostoru Sandžaka, u svojoj knjizi “Ratni zločini u Jugoslaviji od 1941. do 1945 godine”, o njemu ostavi ovakav zapis: “Vuk Kalaitović je bio komandant četničke brigade sa područja ranijeg novovaroškog sreza. Kalaitović – Kalait je bio poručnik bivše jugoslovenske vojske, rodom iz Štitkova. On spada u najteže zločince u registru zločinaca četničkog pokreta... Na prostoru srezova mileševskog, pljevaljskog, bjelopoljskog i fočanskog, teroriše nedužni živalj ne birajući sredstva mučenja. Prvo batinanjem, a potom klanjem zavodi neviđeni teror... Na području Sandžaka, četnici Pavla Đurišića i Vuka Kalaitovića, kao i drugih koljačkih starješina,izvršili su masovna ubistva i stravične pokolje muslimanskog življa, u selima Pribojskog sreza – Kasidolima i drugim selima, čiji je broj premašio 2000 žrtava – muškaraca, žena i djece. Desetine i desetine sela bila su ognjem i mačem sravnjena i pretvorena u pepeo. Jezivi i stravični prizori svjedočili su o neviđenoj svireposti izvršilaca. Preklana djeca i žene bacani su u oganj zapaljenih kuća. Djeca su prethodno čerečena, pa tako vješana za drvo, a žene, trudnice noževima rasecane duž trupa, a potom dotucane zajedno sa istisnutim plodom.”

Ugledni sandžački hroničar i prvoborac iz Drugog svjetskog rata, Mirko Ćuković u svojoj knjizi – Putovanje u slobodu, također, dokumentuje zločine Kalaita. “U Novovaroškom kraju 1943. Simo Despotović i Vuk Kalaitović su poubijali sljedeća lica: Damjana Borisavljevića, Lenu i njenu kćerku Ružu Stevović, kao i Kristinu Stevović. Sve četiri žrtve su prethodno zlostavljane, a potom preklane, vrteći im istovremeno lobanje svrdlovima".

Zločine ovog četničkog vojvode opisuje i Diko Pejatović u svojoj knjizi – Vatre iz doline, - “Četnici su po nalogu Vuka Kalaitovića na dan 26. juna 1943. godine, na brdu Kitonji sproveli Luku Bučevca, Andriju Glavonjića, Živka Dragaševića, Ivana Dulanovića, Radomira Kneževića, Pavla Kolašinca, Petra Ljujića, Sretena MartinovićaVojka Mlađenovića, Mirka Rajića, Milenka Stojića, kao i jednog partizana čiji identitet nije utvrđen. Pošo su ih doveli na gubilište, koljčke trojke su na mig Kalaita odvodile jednog po jednog u obližnju udolinu, gdje su ih uz povike radosti i veselja prisutnih, sve do jednog poklali.”

Četnici za vrijeme Drugog svjetskog rata U selu Štitkovo ispod Javora uz blagoslov popova Srpske pravoslavne crkve otkriven je spomenik zločincu Vuku Kalaitoviću, komandantu Mileševskog četničkog korpusa

Ista ta vojska je krajem 1942. godine izvršila pokolj muslimankog civilnog stanovništva u Istočnoj Bosni, gdje je po zvaničnom zapisniku Zemaljske (državne) komisije za utvrđivanje zločina registrovano 7793 ubijene osobe sa svim podatcima (ime, prezime, godine starosti, adresa...) Samo u pljevaljskoj opštini je nabrojano skoro 1500 žrtava. Više od pet stranica spiska zrtava sa prezimenom Moćević, koje više ne postoji u Pljevljima... Svi ovi zločini su dokazani. Postoje faksimili naredbi izvještaja, popisi žrtava svjedočenja očevidaca, presude zvaničnih državnih organa. Postoje živi svjedoci tih događaja...

Šezdeset i pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, dakle sa veoma značajne historijske distance, pristalice ideje i djela ovog koljača, doduše, sada zakonski amnestirani i izjednačeni sa atifašističkim i odbrambenim snagama, ovim činom poručuju jesmo činili zločin, ne kajemo se i uradićemo to opet. (to je ona poruka o Vukovaru, Srebrenici, N. Pazaru i Sjenici). Država šuti, zaklanja se iza tobožnje demokratije, a ustvari takvim odnosom, na mjenici državnog garanta ispisuje ponižavajuće i velikoobavezujuće, a potpuno nepotrebno i pogubno “priznajem za svoje”, ugrađujući u to i mali pojedinačni glas ljudi koji su sa drugačijim željama i vjerom zaokruživali njihov izborni broj.

Kao pripadnik manjinskog, bošnjačkog naroda, potpuno sam svjestan da će mom narodu biti bolje tek onda kada bude bolje većinskom, srpskom narodu i želim da dam sopstveni doprinos prosperitetu ove zemlje. Pretvaranje zločinaca u nacionalne junake i idole, sigurno, nije put kojim se stiže u Evropu i civilizaciju. Zemlja koja izgubi skoro polovinu radno sposobne muške populacije u Prvom, ili 1.700.000 žrtava u Drugom svjetskom ratu, koja sebi dozvoli da zarati sa devetnaest najačih zemalja u svijetu, zemlja koja doživi peti oktobar i... uvijek sa konstantom “niko nije kriv”, bez uvrede, mora da prođe test uračunljivosti. To, jednostavno nije normalno ni shvatljivo. Taj put vodi na začelje civilizacije odnosno u podrum, kako to kaže još jedan pametan čovjek koga ću pomenuti ovdje, a koga, kao i ostale pametne u ovoj zemlji, niko ne sluša, Milika Pavlović. “Narod koji ima prilično obimnu i dugu istoriju neuspjeha i poraza, a nijednu javno evidentiranu i priznatu krivicu za te promašaje, spada prije u manipulisane i prevarene nego li u nepunoljetne narode. Najmnogoljudnija južnoslovenska populacija – Srbi, i njihova država, ni u prošlosti, a danas još manje, ne spadaju u sretne narode i prosperitetne države. Skup krivica za takvu sudbinu, svakoako nije jednoćelijske strukture. U tome zbiru najveće stavke nose predznak garnitura srpske vlasti i njoj podaničke inteligencije, koja je in-continuo ispoljavala poražavajući manjak kritičkog duha i kritičke svijesti. U svemu ovome, razumije se, ne izostaje stalni destruktivni uticaj negativnog spoljnjeg faktora.”

Gospodo Srbi, opredjelite se. Antifašistička borba i evropske vrijednosti nisu kompatibilne sa fašističkim idejama kojima pripada četnički pokret. Toga se, prva odrekla Njemačka, da bi se uzdigla na nivo humanih i prosperitetnih društava, to možete i vi, ali ne sa Dražom i Kalaitom.