Ono što podrži narod svojim glasovima, treba sprovesti do kraja sa svim konsekvencama. To je jedini ispravan put. Naravno, stav pojedinca, kao i stavovi političkih subjekata mogu biti neprimjenjivi, idealizirani, jednom rječju, pogrešni, ali ih treba ponuditi i izmjeriti u demokratskom postupku. U pitanju je kreiranje sopstvene budućnosti. Ispred je razmeđe, ili će Bosna postati ponosna, država u punom kapacitetu, ili će ostati Bosna od sna.

Ulvija MUŠOVIĆ: Presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu, februara 2007. godine je rekla eksplicitno, a Bošnjaci to prihvatili bespogovorno – Srbija nije počinila niti pomagala genocid u BiH. Ostalo je nejasno je li uopšte ratovala u BiH, je li počinila ili pomagala ratni zločin, ali to niko više nije ni pitao, niko nije ni protestovao, ako ne računamo onih par stotina građana koji su, onako donkihotski, pokušavali da brane istinu. Bošnjaci su disciplinovano prihvatali sve što kaže i zatraži međunarodna zajednica. Nikada se nisu suprotstavili nijednom stavu, nikada nisu natjerali međunarodnu zajednicu da koriguje bilo kakav stav. Kao da nisu vidjeli kako se u takvim situacijama rade ozbiljne države, uostalom, kako to uspješno radi Srbija i srpski narod kao samosvjesni subjekti, nažalost, ovaj put mobilisani na pogrešnom programu.

Hapšenje Ejupa Ganića i događaji koji su ga pratili, mogli bi biti prekretnica u konstituisanju zrele državne politike Bosne i Hercegovine, kao i postizanja konsenzusa unutar bošnjačkog naroda o esencijalnim pitanjima koja definišu interese tog naroda. Kažem “mogli bi biti”, jer, objektivno nema dovoljno elemenata za optimizam da će tako biti, ali cilj ove kratke opservacije je – ukazivanje na neophodnost takvog pristupa. No, pođimo ipak redom.
Petnaest godina nakon završetka rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma, najkraća analiza ostvarenja elementarnih državnih ciljeva kao što su: formiranje međunarodno prihvaćenog stava o ratu u BiH i procesuiranje vinovnika rata i izvršenog genocida, formiranje demokratske i funkcionalne vlade koja bi omogućila povratak izbjeglih i raseljenih na svoja ognjišta, inkorporiran sa ubrzanim procesom obnove objekata, okončanje procesa privatizacije i restrukturiranja privrede i kao konačni cilj pristup u članstvo Evropske Unije, rezultirat će jedinstvenom ocjenom, oko koje bi se, vjerujem složili svi – nedovoljan.

Rat u BiH je odnio blizu dvije stotine hiljada života, raseljeno je više od milion ljudi, uništena je veoma perspektivna privreda, i logično, postavlja se pitanje: Ko je proizveo taj rat? Iako liči na frazu, ustvari je velika istina, konstatacija da ne utvrđivanje egzaktnog i tačnog historijskog suda o bilo kom zločinu, vodi njegovom ponavljanju. Pa zašto onda Bošnjaci dozvoljavaju da, ni nakon proteka petnaest godina od završetka rata međunarodna zajednica, kao neutralni, svenarodni subjekt globalne zajednice, nema o tome jasan stav. Moj sud o vinovniku ovog rata je krajnje egzaktan: Rat je želio, planirao i nametnuo onaj ko je prigrabio naoružanje JNA i postavio pitanje AVNOJ-jevskih granica. To je aksiom! Nema tu prostora za kompromise, jer bi bilo suludo tvrditi da je neko planirao i očekivao rat, a da se nije pripremio za to. Društvo je kao živi organizam, da bi se postiglo izlječenje oboljelog mora se utvrditi tačna dijagnoza i primjeniti djelotvorna terapija. U svakoj drugoj varijanti nema ozdravljenja.

Koliko je "vinovnik” bio u krivu pokazuje činjenica da su poslije svih ratova i stradanja te granice ostale nepromjenjene, sa izuzetkom granice na Kosovu, koja se, uslovno, može smatrati nerješenom i posljedicom takve politike. To, naravno potvrđuje da su "avnojevske" granice “crtane” veoma pažljivo i historijski utemeljeno. Da je to bio osmišljen i planiran poduhvat vinovnika sa genocidnim namjerama, potvrđuje izjava Karadžića u Skupštini BiH, pred sami početak rata upućena bošnjačkim liderima da u slučaju rata bošnjački narod može biti uništen, odnosno nestati sa lica zemlje. Šta je to drugo nego planirani Genocid?! On ne prijeti da će vojno poraziti oružane snage suprotne strane, što rat čini “normalnim”, već da će biti uništen bošnjački narod, odnosno da će atakovati na civile i uraditi ono što je, ispostavilo se kasnije, i uradio na velikom dijelu BiH. Još jedan egzaktan dokaz genocidne namjere je činjenica, odnosno pravilo primjenjivano tokom cijelog rata – Na svim teritorijama koje je tokom rata zaposjeo “vinovnik” pobijeni su ili protjerani pripadnici svih drugih naroda i porušeni su svi njihovi vjerski objekti. Ovo je istina, sa kojom se ne može trgovati, i to je trebala da bude zvanična ocjena karaktera rata zauzeta od strane BiH i potvrđena od strane međunarodne zajednice, međutim, sem retoričkih, verbalnih ocjena o agresiji svi domaći akteri i subjekti međunarodne zajednice su uspostavili prešutni odnos – bio je to “građanski rat”, svi su podjednako krivi, nećemo izvoditi sud o vinovnicima rata, neka isti subjekti odlože oružije, sjednu, kao da rata nije ni bilo, dogovore se i urede međusobne odnose konsenzusom. To je nemoguća misija. Logično, nameće se pitanje: Gdje je u svijetu uspješno primjenjen taj model u novijoj historiji? Odgovor je, nigdje! Pa zašto je onda nametnut Bosni? Potrošeno je petnaest godina i nije postignuto skoro ništa. Potrošiće se i narednih mnogo godina, rezultat će biti isti. Gradi se građevina bez temelja.

Rat u BiH je odnio blizu dvije stotine hiljada života, raseljeno je više od milion ljudi, uništena je veoma perspektivna privreda, i logično, postavlja se pitanje: Ko je proizveo taj rat? Iako liči na frazu, ustvari je velika istina, konstatacija da ne utvrđivanje egzaktnog i tačnog historijskog suda o bilo kom zločinu, vodi njegovom ponavljanju. Pa zašto onda Bošnjaci dozvoljavaju da, ni nakon proteka petnaest godina od završetka rata međunarodna zajednica, kao neutralni, svenarodni subjekt globalne zajednice, nema o tome jasan stav.

Presuda Suda pravde u Hagu, februara 2007. godine je rekla eksplicitno, a Bošnjaci to prihvatili bespogovorno – Srbija nije počinila niti pomagala genocid u BiH. Ostalo je nejasno je li uopšte ratovala u BiH, je li počinila ili pomagala ratni zločin, ali to niko više nije ni pitao, niko nije ni protestovao, ako ne računamo onih par stotina građana koji su, onako donkihotski, pokušavali da brane istinu. Bošnjaci su disciplinovano prihvatali sve što kaže i zatraži međunarodna zajednica. Nikada se nisu suprotstavili nijednom stavu, nikada nisu natjerali međunarodnu zajednicu da koriguje bilo kakav stav. Kao da nisu vidjeli kako se u takvim situacijama rade ozbiljne države, uostalom, kako to uspješno radi Srbija i srpski narod kao samosvjesni subjekti, nažalost, ovaj put mobilisani na pogrešnom programu. Takav odnos jedne države i naroda, prema sebi, nikada ne može da izazove poštovanje, samo sažaljenje, a to je najjadniji položaj u koji su nas naši predvodnici mogli dovesti. Bošnjaci su, bez ozbiljnijeg protesta, prihvatili i to da Tribunal u Hagu, po dogovoru sa Srbijom, prikrije, odnosno, kako to kažu političari i pravnici “zaštiti”, dokaze korištene u predmetu Slobodan Milošević, pa čak i to da presuda konstatuje dijelo – Genocid u Srebrenici, konstatuje počinioca – Snage bosanskih Srba, a ne presudi – Sankciju! Šta su očekivali poslije toga? Pa taj narod možeš mjesiti i oblikovati kako hoćeš, kao plastelin, on jednostavno nije vrijedan ni žaljenja. Da gospodo, bolno ali istinito, tako snishodljivom politikom se ne postiže ništa. Kao rezultat tako postavljenih odnosa dobili smo sve ostalo, Srbija nije učestvovala u “građanskom ratu”, za genocid će biti suđeno samo pojedincima, iako ga teorijski može počiniti samo država ili organizovana paradržavna tvorevina, kao što je bila proglašena, tada nepriznata Republika Srpska, i biće prihvaćeni i Dejtonskim sporazumom opredmećeni svi ciljevi te hajdučije uključujući radno ime “Republika Srpska” i ratni trofej – Srebrenicu.

E dragi moji plastelini tu se ne završava naš pad i stradanje, tako pogodni za oblikovanje sada treba da dobijemo novu formu, za to će poslužiti slučaj Ganić. (plastelin me je, nekako uvjek podsjećao na nešto što ovdje iz pristojnosti ne smijem da pomenem) Pošto ste prihvatili “građanski rat” i podjeljenu krivicu, neučešće Srbije u ratu, nekažnjeni Genocid, žrtvovanje nesretnog Ilije Jurišića, idemo dalje, sada ćete da budete krivci za početak rata, jer ste prvi napali "nedužnu" JNA. Do sada je za tu inicijalnu kapislu početka rata i BiH uzimano ubistvo svata na Baščaršiji, iako je prije toga hajdučki ubijen čuvar žičare na Trebeviću, pa dječak Demirović na Ilidži i još desetak Bošnjaka na raznim lokacijama. Iako je ta "nedužna" JNA imala iza sebe Sloveniju, Vukovar, Dubrovnik i gomile instaliranih topova oko Sarajeva, koji su već dejstvovali, zarobljavanje legalno izabranog predsjednika BiH, napad na zgradu Predsjedništva BiH prethodni dan i mnogo toga još. Iako se već dogodio pokolj u Bijeljini... Sve to nije važno, Srbija i njena paralelno vezana Republika Srpska smišljeno konstruišu priču o vinovniku početka rata, međunarodna zajednica to tiho podržava, a vi, plastelinski mjenjate oblike.

Odnos Bosne i Hercegovine prema Jurišiću i Ganiću, potvrđuje tezu da se tu ne može govoriti ni o kakvom stvarnom državnom subjektivitetu u pravom smislu riječi. Ambasador faktički nepostojeće državne tvorevine, u Velikoj Britaniji, izjavljuje da se radi o čisto pravnom pitanju i da ga ne treba prenositi na teren politike, a da pri tom optuženi nema ni elementarno pravo na susret sa advokatom, niti telefonski poziv. Kaucija se, dugo ne prihvata, iako nema nikakvih elemenata da se sumnja u namjeru izbjegavanja odazivanja sudskom pozivu, samo nekoliko dana poslije toga Australijski sud pušta uz kauciju optuženog Kapetana Dragana i stvara mu mogućnost da pobjegne od pravde, iako se sa daleko većom vjerovatnoćom može sumnjati u njegovu krivicu i namjeru izbjegavanja suđenja, što se odmah pokazalo tačnim – u bjekstvu je. Haški sud pušta Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića na vikende i praznične odmore iako su im ruke krvave do lakata... Pri tome, amnestirana “Genocidna tvorevina” osporava pravo Bošnjačkim političarima da preduzimaju bilo šta u pogledu podrške i pomoći izdatom Ganiću. Kako ozbiljne države štite svoje državljane, ilustrovaću na primjeru postupanja SAD-a u predmetu pretučenog studenta od strane srpskog košarkaša Kovačevića, ubijenih amerikanaca albanskog porijekla – braće Bitići, ili zarobljenih građana u Libiji, zatim Italijanska reakcija spašavanja kidnapovanih novinara, ili Bugarska akcija izbavljenja svojih medicinskih radnika u Libiji... I opet neizbježni zaključak – tako to rade ozbiljne države.

Kada bi BiH bila ozbiljna država, od februara 2007. godine bi svaka komunikacija sa svijetom počinjala pitanjem ko je izvršio Genocid i kako će biti sankcionisan (?) i čvrstim, zahtjevom – Objavite "zaštićene” dokaze iz predmeta Slobodan Milošević. A zatim bi slijedio nepokolebljiv zahtjev da se Srebrenica izuzme iz teritorijalnog suvereniteta Republike Srpske i ustupi suverenitetu Federacije. To je utemeljeno na novoj pravnoj činjenici, dokazanog i presuđenog Genocida, koja nije figurirala u momentu donošenja Dejtonskog sporazuma.

To je potpuno logičan slijed događaja, pa ga je očekivala i Republika Srpska. Da bi to predupredili, Dodik je lansirao svoj smišljeni “radikalizam”, prijetnje referendumom i otcjepljenjem Republike Srpske, želeći, naravno, na taj način postići da Bošnjaci brane nepromjenljivost Dejtonskog sporazuma. To mu je uspjelo do bolne granice naivnosti bošnjačkih političara. Branili su nepromjenljivost Dejtonskog sporazuma najrevnosnije od svega što su radili u proteklih petnaest godina, upravo u trenutku kada su imali najjači argument da ga bar malo upristoje tako što će Srebrenicu izuzeti iz nadliježnosti počinioca genocida – Republike Srpske, pa makar imala status distihta, ukoliko nije moguće pripajanje Federaciji. Izuzimanje iz nadliježnosti počinioca genocida, područja na kome je on izvršen, a prije rata je na njemu živjelo preko sedamdest procenata bošnjačkog stanovništva, je minimum koji je morao biti tražen i ostvaren.To je, valjda jasno svakome sem Bošnjacima. Dodik je navuko Bošnjake kao klenove na običnu varalicu, i mogu zamisliti kako se sada zadovoljno smješi indolentnosti i naivnosti jednog “nedovršenog” naroda, koji se, eto, kiti svojom “hiljadugodišnjom” istorijom, a u stvari čvrsto gazi utabanom stazom svoga nestajanja. Naime od Berlinskog kongresa 1878. godine postoji samo jedna konstanta kretanja bošnjačkog naroda – poslije svake krizne situacije bitno se sužava prostor na kome egzistiraju, kao koncentrisane etničke grupe. Šta je to drugo nego odumiranje jednog naroda.

Kada bi BiH bila ozbiljna država, a Bošnjaci, pravi narod, nebi snishodljivo prećutkivali, ili nemušto kritikovali anticipativnu izjavu Mesića, već bi je shvatili kao podršku odbrani svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta, i jasno pokazali da će ga braniti. Treba jasno reći, autonomija Republike Srpske je realnost koja se ne dovodi u pitanje, ali svaki separatizam će biti tumačen kao atak na suverenitet i teritorijalni integritet BiH.

Dolje rat, dolje smo i mi, ne pada rat s neba... stihovi su grandioznog Milike Pavlovića, ako Bošnjaci, uopšte znaju ko je on, jer njemu, koliko znam nisu dali nikakvo priznanje, iako je hrabro, stameno i neprekidno dizao glas u zaštitu Bosne i Bošnjaka, ali su zato promovisali ratnog Predsjednika Vlade Crne Gore, u počasnog člana Senata Bošnjačkog instituta Adila Zulfikrpašića? Pa znaju li oni, Bog ih ubio, da je ta Vlada revnosno pohapsila stotinu bošnjačkih mladića po Crnoj Gori gdje su se, jadnici, sklonili od pokolja, i isporučila ih pod nož Karadžiću?! Ne pada rat s neba! Pjevao je Milika Pavlović, rat prave neljudi, zašto ih onda mi pravimo ljudima. Ne postoji nijedan razuman razlog, nijedan “viši interes” koji bi opravdao ovaj samoubilački gest.

Rat mora imati ili svog pobjednika ili krivca, a ovaj naš je međunarodna zajednica skrojila tako da nema nijedno od to dvoje. To, naravno nije slučajno. Kada neko ukaže na namjeru, ili nedaj Bože, zavjeru te međunarodne zajednice protiv Bošnjaka, pri čemu su fizičko uništenje, raseljavanje i politička destabilizacija bili neproklamovani, a planirani ciljevi, ne može doći na red da ga optuži i napadne niko prije onih koji sebe smatraju bošnjačkim intelektualcima i “evropejcima”, tako da naravno očekujem da svoj "nadnacionalni" i "evropejski" stav iskale i na meni, ali bi dobro bilo da prethodno odgovore na nekoliko pitanja:

1. Zašto je Bosni uveden embargo u naoružavanju radi odbrane života i međunarodno-priznatog suvereniteta, kada je bilo očigledno da je druga strana planski prigrabila kompletno naoružanje JNA i imala neograničenu logističku podršku Savezne republike Jugoslavije.

2. Kako je bilo moguće da međunarodna zajednica dozvoli izvođenje deportaciju i sistematsko pogubljenje – Genocid, muškaraca iz same baze UN u Srebrenici, a da ne interveniše vojnom silom i odbrani ono što je garantovala.

3. Kako su mogli dozvoliti da se iz vozila UN izvede potpredsednik vlade Hakija Turajlić i likvidira bez adekvatne reakcije međunarodne zajednice. Po svim kodeksima moralnog postupanja domaćina to bi bilo tumačeno kao napad na integritet UN, jer one garantuju bezbjednost lica u svojim objektima.

4. Prikrivanje dokaza u svim predmetima pred haškim sudom, a posebno sporazum sa Srbijom o ne korišćenju dokaza iz predmeta Slobodan Milošević. Donošenje presude kojom se konstatuje Genocid i počinilac, a ne dosuđuje sankcija počiniocu.

5. Dejtonska predaja Srebrenice pod suverenitet Republike Srpske, iako se vać tada, sigurno, obzirom na mogućnosti satelitskog snimanja i praćenja, znalo da je počinjen Genocid.

6. Ne izjašnjavanje međunarodne zajednice o vinovniku rata u BiH, već formiranje prećutnog stava o “jednakoj krivici svih zaraćenih strana”.

7. Zašto u slučaju BiH nije primjenjen recept koji je kasnije korišćen u slučaju Bugarske i Rumunije i izvršen prijem u Evropsku Uniju po skraćenom postupku, da joj se pomogne u inkorporiranju u tu zajednicu kojoj se iskreno teži, već se traži da se zaraćene strane, sada, nazor država, konsenzusom slože i ispune sve uslove za prijem.

8. Kako to da Srbija sa Mladićem na slobodi i bez Rezolucije o Srebrenici ispuni uslov za bijeli Šengen, a Bošnjaci za to moraju da se dogovore konsenzusom sa nekažnjenim počiniocem genocida Republikom Srpskom? (Tolike barijere nebi preskočio ni Sergej Bupka.)

Zbog svega ovoga, besmisleno zvuči naslov u “Danima” - Jurišić, Ganić, ko je sljedeći? Prosto, nije jasno koga pitaju. Pa upravo njihov Glavni urednik je u nedavnom gostovanju u jednoj političkoj emisiji u Beogradu, na, više puta postavljeno eksplicitno pitanje da li je Republika Srpska genocidna tvorevina, zamotavao trice i kučine - da kaže a da, ustvari ne kaže, tako da je na kraju od toga ispalo – ništa. Slične su reakcije i ostalih “evropejaca”, po kojima nema ni jednog dobrog Bošnjaka na političkoj sceni, (kojim stavom, doduše neće biti oštećeno mnogo individua), ali treba da se izjasne na pitanje – postoji li zavjera, odnosno blaže rečeno, loša namjera, Međunarodne zajednice prema Bošnjacima i kako se prema tome trebaju odrediti Bošnjaci. Zavjera se naravno sastoji u nametanju nemogućeg i neprimjenjivog mirnodopskog sistema, što sam prethodno i obrazložio. Prema tom pitanju se trebaju odrediti svi politički subjekti u BiH, jer to je sudbinsko pitanje budućnosti te države i bošnjačkog naroda. U tom kontekstu, veoma su bitni predstojeći izbori. Smatram da je najvažnije da pošteno i odgovorno svi iznesu svoje programe i opredjele se prema ovim pitanjima, ali da u okviru svog programa daju preciznu projekciju razvoja BiH u naredne dvije godine i da budu odgovorni za realizaciju tih ciljeva. Ono što podrži narod svojim glasovima treba sprovesti do kraja sa svim konsekvencama, pa čak i ako to bude izbor dosadašnje "nemoguće” varijante izgradnje zajedničke budućnosti konsenzusom bez apsolviranja pitanja rata. To je jedini ispravan put. Naravno stav pojedinca, kao i stavovi političkih subjekata mogu biti neprimjenljivi, idealizirani, jednom rječju, pogrešni, ali ih treba ponuditi i izmjeriti u demokratskom postupku, jer ispred je razmeđe, ili će Bosna postati Ponosna, država u punom kapacitetu, ili će ostati Bosna od sna.