Daleko je Bosna

Nije sporno da bh dijaspora godinje ‘unese’ blizu četiri milijarde dolara u Bosnu i Hercegovinu, ali jeste ne shvatljivo da je država digla ruke od milion i više stotina hiljada izbjeglih i protjeranih, u najvećem broju Bošnjaka?!
Da nije angažmana islamskih zajednica pitanje je kako bi i na koji način bili organizovani, povezani Bošnjaci i kako bi i kojim putem artikulisali svoje zahtjeve i sugestije?! Svakako ne treba zaboraviti vrlo angažovan rad Vijeća bh. zajednica na čelu sa predsjednicom Senadom Softić-Telalović. Ovo Vijeće dosta je učinilo i sada dosta radi na punon uvazenosti bh zajednica, na boljoj i adekvatnijoj organizovanosti i povezanosti, na djelotvornijem radu i uporno insistiranju na promociji svega onoga što je značajan uspjeh Bošnjaka u Australiji. Na žalost brojne i vrlo dobre inicijatrive, sugestije, prijedlozi upućivani ka vladama bh. entiteta, Vijeću ministara, Predsjednštvu države, često su ostajali bez odjeka. Kao da se željelo namjerno da se Vijeća pretvori u neku vrstu socijalne ustanove, koja treba da sakuplja pomoć onim kojima je ona neophodna u Bosni i Hercegovini. Vijeće ne bježi od tog bolnog posla, ali smatra se da je neophodna čvršća, iskrenija i uvažavajuća saradnja i odnos na relaciji Vijeće, kao zatupnik desetina hiljada Bošnjaka u Australiji, i državni organi u Bosni i Hercegovini. Bez toga, utisak je, oslabi će i interesovanje za rad Vijeća a samim tim umanjiće se i uvežanost dijaspore, bar ovdje u Australiji, sa zvaničnim organima u Sarajevu.

Godine kako Dejtonski mirovni sporazum tavori riječ, značenje, uloga i mjesto dijaspore u svakodnevnom životu Bosne i Hercegiovine, iz koje su silinom ratnog ognja protjerena gotovo dva miliona ljudi, opet u najvećem broju Bosnjaka, gubi i svoje ’mjesto pod suncem”! U stvari, odmah nakon rata, uporno se i zna se iz kojih izvora i sa kojim namjerama, gradilo mišljenje pa i stav – da su protjerani, izgnani, - neželjena djeca Bosne i Hercegovine! Da nije tako zar bi se tako olahko i nonšalantno prelazilo preko činjenice; da bh. dijaspora godišnje, putem raznih kanala, donacija, obnova porušenih i devastiranih objekata, pomoći svojim i onim kojima je pomoć neophodna, pa obnovi porušenih islamskih objekata, ’unosi” više od četiri milijarde dolara. To su ‘čiste’pare, na koje se na daju hipoteke, ne vraćaju se, niti plaćaju visoke kamete, poput onih kredita koje tako olako Bosna i Hercegovina uzima od Međunarodnog monetarnog fonda uz kamate od kojih glava boli!

Kako u dijaspoori odgojiti djecu i unučad

Pa ipak, i pored tih činjenica kao da je preovladajući stav bio - da su većina protjeranih i izbjeglih, svojom voljom napustili Kozarac, Prijedor, Foču, Srebrenicu, Mostar, Stolac, cijelu istočnu Hercegovinu, Zvornik, Višegrad, Rogaticu, Čajniče… Što one reći, dobrano su takvom mišljenju doprinosili pojedini mediji, posebno oni u dijaspoiri, u rukama neukih ljudi, pa se dešavalo da se, recimo, u Australiji brojni logorasi kazamata u Manjači, Omarskoj, Keratermu, ili Gabeli, Heliodromu, pa i oni koji su uspjeli da prežive golgotu i genocide Srerebernice, dočekuju - kao pobjegulje?!

Taj odijum nepovjerenja pa i očigledno ne shvatanja šte se dešavalo u Bosni i Hercegovini tokom četiri godine agresije, rekao bih, zorno su koristilo oni iz vladajućih struktura Bosne i Hercegovine. Svi njihovi ’napori’ kada je riječ o realizaciji osnovnog, bitnog stava Dejtonskog miovnog sporazuma -povratak svih na svoje - sastojao se u dolascima razno raznih putujućih ‘ekskurzija’ ministara, pomoćnika, kojakekvih badavadžija, koji nikada ni jednom riječu nisu ukazivali ljudima na šanse, mogućnosti povrataka, na stilmulacije tog povrataka, na eventualne ispomoći u obnovi i ulasku u vlastiti, pa i opljačkan, srušen stan, kuću, imanje. Kao da se sve cinilo po onoj ustaljenoj matrici ’šaljite vi novac, a jer vas ovdje ipak neće grijati sunce kao što vas grije u Australiji, Americi, Skandinaviji ili Kanadi?!? U tome i treba gledati i razjašnjavai pa i analizirati i tumačiti ‘veliki povratak’ kojim se tako često, pred međnarodnim faktorima, hvale pojedina ministarstva, Vijeće ministara ili i članovi Predsjedništva države koja se zove Bosne i Hercegovina. U tome treba i tumačiti izbjegavanje sučeljavanja sa istinom; u povratnike se svjesno ‘guraju’ i ističu oni koji su, zarad povrata svoje imovine, obnove imanja ili kuće, izvadili osobne karte, prijavili se u mjesnim zajednicama i kada su sve to obavikli - put pod noge ,opet i nanovo, u dijasporu, zvala se ona Kanada, Švedska, Danska, Norveška, Njemačka, USA ili Australija, svjedeno. I tako na papiru imate da se vratilo milion i sto hiljada protjeranih i izbjeglih, a gradovi, do rata, u vecinskom bošnjački - prazni!?

Moderan Bošnjački centar i džamija u Deer Parku

Islamske zajednice matice i centri okupljanja Bošnjaka!
Naravno, pitanje je kako se organizovala i kako djeluje dijaspora? Odmah ćemo reći, prvih godina nakon rata, ona je bila uvežana, djelotvorno, bila je u pravom smislu, kroz razne organizacione forme, istinsko okupljalište Bošnjaka. Kako je vrijeme prolazilo, organzacione forme su pucale, sve je manje klubova, sekcija, udruženja, ljudi, jednosavno rečeno, otuđuju se. Naglašavamo, da nije islamskih zajednica, bar u Australji, pitanje je bili bi se Bošnjaci imali gdje sakupiti, organizovano djelovati?! U tom pogledu zaista pune i iskrene riječi hvale zazlužuje Mešihat Islamske zajednice Bošnjaka u Australiji, kao i islamske i bošnjačke zajednice u Sidneju, Melburnu, Adalaidu, Brisbanu, Pertu. Ponovicu; da nije njih, pitanje je kako bi i kojim putem se Bošnjaci našli, organizovano djelovali, artikulisali svoje stavove, mišljenja, sugestije? Da toga nije bilo, vjerujem, izostala bi i izdašna, nesebična, od srca, davana pomoć u izgradnji prvo Ambasade Bosne i Hercegovine u Kamberi, koja je izgrađena novcem, materijalom, radom isključivo Bošnjaka, zatim brojnih islamskih objekata, mesdžida, džamija, kulturnih centara ali i izuzetno plodne i djelotvorne pomoći koja je namjenski i slata za obnovu islamskih ali kulturno-historijskih objekata u Bosni i Hercegovini, te za obnovu pojedinih škola, infrastrukte, pa i stipendiranje studenata na islamskim i drugim fakultetima i srednjim školama, kao i pomoć jetimima i šehidskim porodicama.
Ne pretjeruje se kada se tvrdi da su islamske zajednice u Australiji vrlo dobro organizovane. Džematski odbori su, poslije godina lutanja, našli i sebe ali i prevashodno svoje zadaće, dužnosti i djelokrug poslova. Kada se kaže da danas nema džematskog odbora bez tristo-četiristo domaćinstava, time se dosta kazuje. Svakako da su značajan podsticaj uspješnom radu kako džematskog odbora, tako i imama ali i ukupne islamske zajednice, davali dolasci gostiju, od kojih su sa posebnim zanimanjem i velikim interesovanjem džematlije prihvatale izlaganja reisu.l-uleme prof. dr. Mustafe ef. Cerića, naibu reisa hafiza Ismeta Spahića, prof. dr. Fikreta Karčića, prof. Almira Fatića, mr. Osmana Softića, dr. Safeta Halilovića i do nedavno amasadorice u Kamberi Amire Kapetanović. Ostalo je u pamćenju izlaganje, neposredni kontakti sa džematlijama, sada, nažalost, rahmeli Omera Pobrića.
Ono što svakako tjera na razmišljanje jeste i činjenica da sadašanji džemati i islamske zajednice nužno moraju da se ili trasformišu ili da se u pojedinim dijelovima mega gradova kakvi su Melburn (blizu pet miliona stanovnika!), Sidnej (također toliko), Brisbane (oko tri i po miliona), Adalaid (blizu dva miliona) i Pert (više od milion stanovnika). Zasto? ogromne su udaljenosti muslimana Bošnjaka od islamskih centara, neki i više od sto kilometara, tako da to svakako traži da se u erijama gdje živi veći broj bošnjačkih porodica osnivaju džemat, inače će veliki broj muslimana Bošnjaka, samo s vremena na vrijeme, prilikom Ramazana i Bajrama dolaziti do sadašnjih postojećih centara.

Bitka za očuvanje identiteta, tradicije, kulture...

Da se pogrešno ne bi shvatlo; postoje organizacije, pretežno, zabavnog, kulturnog i sportskog života, postoje i škole Bosanskog jezika, ali svima, njima je izdašnu pomoć pa i injekcija u organizovanju i pokretanju davana i dolazila od islamskih zajednica, tj. džemata.
Ovdje je nužno reći i to ljudi koji su u pojedinim zemljama željeli da organizuju Bošnjake, pa i sve izgnane Bosance i Hercegovce, polazili su, čini se, od previše prenaglašenih i ’velikih ciljeva”. Kao da se željelo da se putem tih organizacionih formi, koje su se istina mijenjale kao godišnja doba (Savez pa Vijeće, pa Kongres, pa Udruženje, pa Globalno okupljanje, pa…,-) da prije svega utiču na organizovanje vlasti na tlu Bosne i Hercegovine?! Jeste potreba da se Bošnjaci koji žive u dijaspori uključe, aktivno uključe u politički život države Bosne i Hercegoine, ali dosadašnja zakonodavna praksa pa i maćehinski odnos stranaka prema ljudima u dijaspori, zakivao je i svaku pomisao na to uključivanje. Zar mnogo ne kazuje da u proteklih petnaestak godina ni jedna stranačka delegacija (SDA, Stranke za BiH ili SDP-a…) nije posjetila Australiju, nije razgovarala sa ljudma iz Prijedora, Doboja, Zvornika, Srebrenice, istocne Hercegovine, Bosanske Posavine. Oni koji su dolazili u ‘uniformama ministara” prevashodno su dolazili da - traže pare?!? Istina, i ljudi koji su vodili ili i sada vode pojedine asocijacije prognanih, izbjeglih, uporno su zaboravljali da je prevashodno i bitnije organizacijom radom, visokim rejtingom, podići ugled, uticaj na tlu zemlje gdje se živi, pa tako ili tek tada – tražiti izmjene u radu, organizaciji, vlasti na svim nivoima Bosne i Hercegovine. Znam, da je lakše iz Kanade ili Austalije ili Švedske, kazivati šta bi to valjalo u Bosni i Hercegovini uraditi, ali je mnogo značajnije za ljude koji žive u tim zemljama, gdje rade, školuju se, da sa svojim poštenim radom, znanjem, imidžomm, bitno afirmiše Bošnjaku, bosanskohercegovačku dijasporu i ljude. Pogotovo i zato što je u posljednih desetak godina, samo u Australiji, više od dvije hiljade mladih Bošnjaka steklo diplome prestižnih univerziteta, da ih na desetine i stotine radi u uglednim korporacijama, firmama, klinikama, univerzitetima, policiji, bankama. ministarstvima… Jer, ako je vladajuca bh. oligarhija gluha nad činjenicom da je više dvije hiljade bošnjačke djece, ali i djece iz druga dva naoda, ovdje u Australiji, diplomiralo na najuglednijim univerzitetim, ne bi se smjelo događati da ovdašnje organizacije, bar bošnjačke, olahko prelazi preko te činjenice!? Gluhoća bh. politicke nazovi elite za sve ono šta se dešava, radi u dijaspori, iskazuje se na više načina. Jedan je evidentno neprihvatljivo, da je Bosna i Hercegovina država koja ima najbrojniju dijasporu ali nema ministarstvo za dijasporu?!
Republika Hrvatska i Republika Srbija imaju svoja ministarstva za dijasporu iako imaju brojčano daleko manju dijasporu, bar ovu nastalu tokom ratnih i poratnih dešavanja?! Prije četiri godine poslao sam više pitajućih adresa ministara, ministarstava, u Fedracviji, Vladi manjeg entiteta, Vijeću ministara, Predsjedništvu države, vodećim ljudima stranaka koje preferiraju da su bošnjačke, imena 88 Bošnjaka koji su diplomirali na univerzitetima u Queenslandu. Mislio sam da ovi mladi ljudi, koji vole Bosnu i Hercegovinu, radeći sada u prestižnim i respektabilnim korporacijama pa i ministarstvima, mogu da budu mostovi saradnje bh ekonomije sa australiskom! Na žalost, niko nije ni odgovorio niti pruženu ruku ove školovane bošnjačke mladosti prihvatio?!

Škola bosanskog jezika

Vjerska pouka i učenje Bosanskog jezika ruku pod ruku!
Gluhoća vladajućih struktura u Bosni i Hercegovini osobito se osjeća i kada je riječ o afirmaciji bosanskog jezika. Ovdje, tvrdim, ni jedna državna institucija, ni jedno minitarstvo iz Sarajeva, Banja Luke ili Mostara, ni jedna ambasada ili diplomatsko predstavništvo, ne radi na ugradnji bosanskog jezika u sve zvanične instucije i službe, ministarstva, direkcije. Škole bosanskog jezika koje su upornošću i predanošću pojedinih profesora, nastavnika, učitelja pokrenute u Australiji (prvu smo učiteljica Mehridžana Pandžo i ja pokrenuli u oktobru l996.godine u Bisbanu, da bi sada u Meburnu sjajno radile škole bosanskog jezika agilnošću profesora, nastavnika i učitelja- Munire Mitrić, Seada Omerovića, dr. Hariza Halilovića. Škole bosanskog jezika odlicne rade i u Sidneju i Brisbanu…Na žalost, pomoć nije dolazila od one strane od koje se s pravom ona očekivala; od brojnih ministarstava u Sarajevu! Ističem da, ni pojedine islamske zajednice, nisu se zorno i predano okrenule pomaganju rada ovih škola. Čak bi se moglo tvrditi kroz slučaj Škole bosanskog jezika u Brisbanu u periodu l996-2002. da je od strane pojedinih članova džematskog odbora činjeno sve da se škola ugasi!?! Na sreću, sada je situacija mnogo dugačije posebno u Melburnu u Islamskoj zajednici “Deer Park”, zahvaljujući iskrenom i punom angažmanu džematskog odbora i imama Muhamed ef. Đidića! Pominjem značaj osnivanja i rada škola bosanskog jezika i neophodnu pomoć i punu angažman islamskih zajednica prije svega i zato što sada dolaze u Islamsku zajednicu na mektebsku nastavu djeca rođena ovdje, u Australiji, ili negdje drugdje u bijelom svijetu. Znanje bosanskog jezika ravno je nuli. Vjerska poduka jeste neophodnost, ali nameće se pitanje; šta ako ta djeca savladaju vjersku poduku a ne znaju ni svoj maternji jezik?! Smatam da je neophodna ‘uvezanost’ učenja bosanskog jezika i vjerske poduke, jer tako ćemo jedino uspjeti da novodolazeće generacije bosanske, bošnjačke djece, ne bude u startu - asimilirano! Posao je olakšan i činjenicom da većina škola bosanskog jezika i radi i djeluje pod krovom islamskih zajednica!
Kada su u pitanju uticaji dijaspore na zbivanja u Bosni i Hercegovinui, vec sam istakao, da se taj glas niti znalački uobličava i artikuliše u pojedinim zemljama gdje živi velika većina naših ljudi, ali i onda kada se on dokumentovano, analitički, izbalanisran, kada stvarno izražava mišljenje i stav ogromne većine Bošnjaka koji žive razasuti po obvoj planeti, to se u brojnim ministarstvima, počev od općinskih, kantonalnih, entiteskih, Vijeća ministara pa do Predsjedništva države niti razmatra niti uvažava?! Rekao bih da tu vlada jedan nevjerovatni odnos; kada su u pitanju donacije, novčane pomoći pa i glasanja, dijaspora se kao ‘uvažava”, kada su u pitanju dobijanja sazanja i pravnih tuimacenja o povratu imovine, upišu imovine u grunt i katastar, denacionalizaciji oduzete imovine, restituciji, o ulaganju u male, srednje ili veće biznise, povratuku i sigurnost života povratnika, školovanju, zdravstvenim uslugama, tu se osjeća – gluhoća i nevjerovatna šutnja! Kao da niko nije voljan da odgovori na pitanja koja jesu od životnog značaja za prognane i izbjegle Bošnjake.
U tom razvlačenju pameti, što jeste tragično, sve je naglašenije, posustajanje da se ostvari san svih snova; povratak u svoj grad, svoj zavičaj, na svoje ognjište!