Takav koncept je jasniji vratimo li se u prošli vijek. Kada je nakon Prvog svjetskog rata stvorena Jugoslavija različiti narodi su ušli u novu državu. Za Srbe Jugoslavija je izgledala kao proširenje Srbije koju su stotinama godina stalno proširivali ratovima i po cijenu velikih ljudskih žrtava. Nova država je nazvana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Muslimani nisu uračunati, već su se progoni muslimana, koje su Srbi započeli za vrijeme Balkanskih ratova, nastavili u novoformiranoj Jugoslaviji. Muslimani su pokušali osnivati kulturne institucije i politička udruženja, ali njihovi napori su bili manje-više uzaludni. Srbi su smatrali muslimane glavnom preprekom za njihov cilj priključenja Bosne Srbiji. Za vrijeme jednog sastanka između Srba i antiaustrugarskih Hrvata u Nici 1916. godine, sprski ministar Protić je, na pitanje šta će se desiti sa muslimanima, odgovorio: „Prepustite to nama. Mi imamo rješenje. Kada naše trupe dođu na Drinu dat ćemo Turcima 24 do 48 sati da se vrate u pradjedovsku vjeru. One koji se ne budu pokrstili, zaklat ćemo na isti način kao što smo to već uradili u Srbiji."
Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu 1928. godine raspada se jugoslovensko-muslimanski pokret koji je radio na regionalnom i kulturnom jedinstvu muslimana. Srpska politika je nastojala natjerati muslimane da napuste državu i da idu u Tursku.

Godine 1931. izgubili su svoju vjersku autonomiju, a sa početkom Drugog svjetskog rata i Srbi i Hrvati su odbili priznati muslimanski identitet. Ustaški vođa Ante Pavelić je nazvao muslimane „cvijećem hrvatskog naroda" sa skrivenom namjerom da će preći na katoličanstvo i asimilirati se među Hrvate. Vođa srpskih četnika Draža Mihajlović se zalagao za etnički čistu Srbiju, gdje se muslimanska pripadnost treba neutraliozovati. Računa se da je za vrijeme rata oko 50.000 muslimana ubijeno od četničke ruke.

Muslimanima nije priznat nacionalni identitet. Prilikom popisa stanovništva 1948. godine dobili su mogućnost izbora među kategorijama: muslimanski Srbin, muslimanski Hrvat ili nacionalno nedeklarisani musliman. Oko 90% je izabralo posljednju soluciju i time dokazali svijest o svojoj pripadnosti. Iako su muslimani učestvovali u ratu na strani partizana, bili su optuženi za saradnju sa Nijemcima. Godine 1948. započela je antimuslimanska kampanja koja je rezultirala mnogim masakrima i protjerivanjem, uglavnom u Sarajevu i Novom Pazaru.

Za vrijeme Titove Jugoslavije muslimani su iskorišteni kao spoljno-političko oruđe da bi se dokazalo muslimanskom svijetu postojanje vjerskih sloboda u Jugoslaviji. U popisu stanovništva 1961. godine uveden je naziv „etnički musliman". To je pokazalo da se muslimani tretiraju kao etnička skupina, a ne kao jedna od nacija. Desetak godina kasnije, Tito je muslimanima dodijelio status nacije. Tada je uvedena kategorija Musliman. Utvrđeno je da muslimani sa velikim M označavaju nacionalnu pripadnost, dok sa malim slovom m označavaju vjersku pripadnost. Tada izrasta muslimanski orijentisana inteligencija sa vjerskim profilom koja se borila za očuvanje muslimanskog identiteta.

Veliko-nacionalistički projekti bosanskih susjeda i komšija

Kada na političku scenu stupa Milošević, on je pokušao sprovesti velikosrpski projekat davnašnjeg porijekla. Njegov plan je bio identičan planu ministra vanjskih poslova Srbije Garašanina, izloženog 1844. godine, koji je govorio u ujedinjenju južnoslavenskih područja u Osmanskoj imperiji pod srpsku vlast.
Godine 1986. Srpska akademija nauka i umjetnosti predstavila je novu varijantu tog programa u kojoj su Srbi označeni kao stvarni predstavnici južnoslavenske ideje za koju su platili visoku nacionalnu cijenu u Titovoj Jugoslaviji. Milošević je svojom politikom želio okončati viševjekovnu diskriminaciju i prijetnju uperenu protiv srpskog naroda, ponovno uspostaviti potpuni suverenitet nad srpskim područjima i uspostavljanje potpunog nacionalnog i kulturnog identiteta srpskog naroda, bez obzira u kojoj republici ili provinciji oni živjeli.

U eseju objavljenom prije rata u bivšoj Jugoslaviji, Hans Magnus Enzenberger je napisao: „Kada jedan kolektiv ne vidi više nikakve mogućnosti da kompenzira vlastita ponižavanja sa vlastitim nastojanjima, onda on sakuplja svu svoju psihičku energiju da izgradi zalihe mržnje i zavisti, netrpeljivosti i osvetoljubivosti. On se osjeća kao igračka i žrtva okolnosti i niječe bilo kakvu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazi... On ne argumentuje argumentima, već emocijama koje prkose svakoj logici... Njegov projekat nije vođen idejom već opsjednutošću."

Ezenberger je pokazao pozadinu politike koju će gospoda Milošević, Karadžić, Mladić i drugi uskoro povesti. Religiozni mitovi i duboke rane ostavljene među masom stvorile su pogodno tlo za velikosrpsku propagandu. Kosovski mit je sada dobio posebnu ulogu kao politički instrument. Sa porazom na Kosovu polju 28. juna 1389. godine pojavila se trauma genocida koja karakterizuje srpski politički mentalitet. Prva srpska država pala je u bici protiv turske armije. Godina 1389. - Vidovdan - nije samo dan propasti, već i dan ponovnog uspostavljanja srpske države. Pojam hajduka na Balkanu je označavao sve one koji su se borili protiv osmanske države i tako kod Srba dobili častan naziv. Priče o hajdučkim napadima na Turke sadrže elemente ponovljene u ratu '90-ih godina, silovanje žena, skrnavljenje neprijateljskih leševa.

Kraljević Marko je još jedan primjer slavljenja nasilja. Marko je bio istorijska ličnost. Poginuo je u borbi kao turski vazal u pohodu sultana Bajazita protiv moldavskog vladara Mirče 1394. godine. U srpskoj historijskoj mitologiji opisuje se kao junak sa nepobjedivom fizičkom snagom. U izbor srpske junačke epike, sastavljene početkom 19. stoljeća, ulazi čitav ciklus od 25 balada o Marku. Kada se Gete sreo sa ovim pjesmama, nazvao je Marka monstruoznim junakom i kaže da se srpske narodne pjesme ne bi smjele čitati u prisustvu žena. Markovi junački podvizi su kao i hajdučka krvoprolića.
Postoji mit o sultanovom ubici Milošu Obiliću. Smatra se da je bio zet cara Lazara i nakon što ga je njegov punac optužio za izdaju, priveden je kod sultana i ubio ga na prevaru. Miloš Obilić je bio uzor Gavrilu Principu kada je na Vidovdan 1914. godine ubio austrougarskog prijestolo-nasljednika i na taj način pretvorio mit u realnost i žrtvovao se za srpsku naciju. Ivo Andrić priča kako su u njegovoj mladosti sva djeca, kada su se igrala rata, htjela da budu Obilić, a niko nije htio igrati ulogu Turčina. To govori da se na temelju mitova žrtve i predstave o Srbima, kao od Boga izabranom, ali stalno ugroženom narodu, pokušala graditi Velika Srbija. (www.glas-islama.info)