Hakija KARIĆ: Umjesto da se vlast otima i da se svim silama potrudi da vrati i na svaki mogući način “namami” na povratak sve one koji su se dokazali u svijetu, ona im zatvara vrata a sve iz razloga što se plaši pameti jer pamet u BiH odavno nije predispozicija uspješnosti.

Bosna i Hercegovina je, gledajući teritorijalno a i po broju žitelja, mala zemlja u Evropi a posebno na zemaljskoj kugli. Bez obzira ali i nažalost što smo postali “poznati” najviše zahvaljujući ratnim dešavanjima s početka 90-ih godina prošlog stoljeća, malo toga smo uradili kako bi se image naše zemlje popravio (sve zahvaljujući politici), i umjesto da se svi zajedno (Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali) potrudimo i uhvatimo odavno prohujale (brze) vozove za ostatkom civiliziranog i demokratskog svijeta, mi se gložemo do granica izdržljivosti bez naznaka da ćemo ikada stati.

Jasno nam je da se u ovoj zemlji ništa ne dešava mimo političkih odluka tako smo naviknuti da za sve čekamo političko odobrenje, a to da naša sudbina zavisi od volje drugih, ne želimo znati i to neprestano ignoriramo. Svake druge godine imamo izbore, Lokalne i Opće, no, oni koji imaju mogućnost da promjene stanje kao da ne žele promjene, što je ravno kulturološkom fenomenu.

S druge strane, BiH kao zajednica ljudi koji žive na zajedničkom etno-geografskom području, oduvijek je imala pojedince koji su se izdizali iznad sredina svoga življenja jer mahom su baš u svojim sredinama bili najmanje shvaćani a nerijetko i omalovažavni. I dan danas BiH ne oskudjeva sa talentima u skoro svim segmentima ljudskog djelovanja, no, danas se njihova vrijednost prvenstveno cijeni vani, jer zbog, kako već napisah, politike to u BiH “ne prolazi”. I pored toga što se neko od državljana BiH dokaže i pokaže (vani), te sa referencama se pokuša vratiti u svoju Domovinu, to kod ovdašnje strukture vlasti “ne pije vode” jer ona je odavno postala mjerilo svih vrijednosti. Umjesto da se vlast otima i da se svim silama potrudi da vrati i na svaki mogući način “namami” na povratak sve one koji su se dokazali u svijetu, ona im zatvara vrata a sve iz razloga što se plaši pameti jer pamet u BiH odavno nije predispozicija uspješnosti.

Mirza Otac i sin Prim. dr. Senahid Ibrišimović i magistri Mirza i Nadira Ibrišimović

Kako to treba raditi pokazuju nam oni koji obučavaju naše kadrove diljem svijeta pa svakome od naprednijih ponude angažman uz naknadu o kakvoj u BiH mogu samo sanjati. A to ovdašnje vladare (života i smrti) baš i ne tangira jer što više pametnih, više odgovornosti, dok na drugoj strani što više poslušnika i klimoglavaca više mogućnosti da se od ove države napravi sve drugo osim ugodnog mjesta za življenje.

Jedna takva tipična naša priča je o sestri i bratu, Nadiri i Mirzi Ibrišimović, iz Brčkog te sam iskoristio priliku i o svemu porazgovarao sa Mirzom, nekoliko dana prije njegovog (ponovnog) odlaska u Austriju.

Mirza Ibrišimović: Rođen 04.01.1984.; Osnovna i srednja škola: 1991 -1992: Osnovna škola „Nasto Nakić“, Brčko; 1992.-1993.: Osnovna škola (za izbjeglice) Maribor, Slovenija; 1993.-1994.: Osnovna škola u Srebreniku; 1994.-1996.: Osnovna škola „Hamid Berbić“ Gornji Rahić/Slobodna teritorija Brčko; 1996.-1999.: Osnovna škola „Arif Dervišević“ Prutače/Slobodna teritorija Brčko; 1999.-2003.: Gimnazija „Vaso Pelagić“, Brčko (učenik generacije); 01.-07.2001.: Druga polovina trećeg razreda gimnazije u SAD-u, “Ironwood High School” u Phoenix-u, Arizona, tamo je sa ostalih 21-nim učenikom iz Brčkog bio u ulozi mladog ambasadora Bosne i Hercegovine. Živio 6 mjeseci u Feniksu u Arizoni u jednoj američkoj porodici, posjetio Vašington, Nju Jork, Pensilvaniju, Filadelfiju, Kaliforniju i Meksiko. Imao priliku susresti se sa Mc Cain-om, tadašnjim senatorom Arizone a protukandidatom B. Obame na zadnjim američkim izborima.

Studirao na glavnom Univerzitetu u Beču, magistar prirodnih nauka, uža specijalnost genetika, molekularna medicina i biohemija. Magistrirao na polju biohemije na Institutu za biohemiju i molekularnu ćelijsku biologiju, pri MFPL-u (Max F. Perutz Laboratories), Vienna Biocenter (centar za naučna istraživanja nastao kao rezultat udruživanja glavnog i medicinskog univerziteta u Beču). Tema magistarskog rada: “Evaluation of novel, nanotechnological biosensor-chips for monitoring of bacterial spoilage: Evaluation of sensor sensitivity and correlation with currently used microbiological testing methods and their improvement“ - ”Evaluacija novih, nanotehnoloških biosenzora za detekciju i monitoring mikroorganizama u kontaminiranom uzorku. Optimiranje senzitiviteta senzora te korelacija sa trenutno akriditiranim mikrobiološkim testovima kao i njihovo poboljšavanje”. Mentor Univerzitetski prof. dr. Fritz Pittner.

Radio na razvoju biosenzora za detekciju mikrobiološke kontaminacije u ispitivanom uzorku. Iz ovog projekta proizašao je patent kao i mnogi naučni radovi, ostvareni projekti sa velikim industrijskim firmama koje se nažalost zbog sigurnosti patenata ne smiju javno spominjati. Lično je razvio pojedine mikrobiološke testove koji su licencirani i već prodani jednoj firmi u Austriji. Godinu dana radi kao glavni tutor na vježbama proteinske hemije na Univerzitetu Beč.

Od septembra ove godine krenuo doktorsku dizertaciju na klinici Sveta Ana u Beču (klinika za djecu oboljelu od raka i leukemije) na Institutu za molekularnu mikrobiologiju i genetičku dijagnostiku. Tema rada je istraživanje posebne vrste virusa koji je opšte prisutan kod male djece i u mnogim slučajevima može dovesti do teških oboljenja kao što su hronična upala pluća i oboljenja probavnog trakta. Virus ne reagira na antibiotike i njegov zadatak će biti pronalaženje njegovih inhibitora.

Mirza posebnu zahvalnost duguje svojim roditeljima (Senahid Ibrišimović: Primarijus Specijalista urgentne i porodične medicine, Šef pododjela za primarnu zdravstvenu zaštitu u Brčkom; Safija Ibrišimović: Profesor biologije i hemije u Poljoprivrednoj i medicinskoj školi u Brčkom) i sestri mr. Nadiri Ibrišimović koji su mu bili velika moralna ali i financijska podrška tokom studija, jer nažalost uprkos odličnom prosjeku nije imao pravo na stipendije u BiH jer je studirao u inozemstvu a niti u Austriji jer ne dolazi iz zemalja EU. Veliku zahvalnost duguje i državi Austriji kao i svim profesorima i kolegama koji su sa neizmjernom profesionalnošću nesebično dijelili svoje znanje i uvijek bili spremni dati prave smjernice kada je nauka u pitanju, za vrijeme radnog vremena ali i u svoje slobodno vrijeme.

Posebno ističe da je Austrija njegovu sestru i njega, a pretpostavlja i mnoge druge studente iz Bosne i Hercegovine, primila sa oduševljenjem i omogućila im visoko obrazovanje na dva vodeća svjetska jezika, njemačkom i engleskom, i u njihovom slučaju rad na najsavremnijim uređajima i po najnovijim metodama. Iako se, kako sam kaže, uvijek osjećao kao stranac, jer jedina zemlja koju nosi u srcu mu je Bosna i Hercegovina, ipak nikada nije bio posmatran tako od strane Austrijanaca. Uvijek su ga ohrabrivali da ide naprijed i da ne osjeća kompleks zbog nesavršenosti poznavanja jezika. Poučeni mnogim iskustvima iz rata i uvidjevši nesređenost obrazovnog sistema u našoj zemlji a i svjesnošću da će BiH trebati mlade stručnjake iz svih oblasti i da budućnost leži u njima, njegovi roditelji su bili veliki vizionari pa su prvo poslali njegovu sestru Nadiru na studij u Beč a potom i njega. Oboje su se oduvijek planirali vratiti u BiH, jer je cilj odlazka bio prikupiti znanje i vratiti se u svoju zemlju. Stoga je Mirza po završenom studiju i sticanjem titule magistra kontaktirao mnoge institucije u Bosni i Hercegovini za koje je smatrao da bi prihvatili njegovo zvanje(za posao se obraćao, između ostalih, putem mail-a šefu tima za naučno istraživanje pri Kliničkom centru Tuzla, a sestra Nadira firmi Bosnalijek u Sarajevu – nikad od pomenutih nije stigao nikakav odgovor!!!).
U međuvremenu toliko je bilo ponuda za doktorske dizertacije u Austriji, i zbog egzistencijalnog pitanja i želje za još boljim naučnim usavršavanjem Mirza je prihvatio jednu od njih. U BiH nažalost sve teče sporo, isuviše sporo tako da mladi i stručni ljudi jednostavno nemaju priliku nešto promijeniti, jer su posvuda političke barijere koje je nemoguće probiti kao i ograničenost u vizijama mnogih nosioca vlasti, i taj začarani krug je naprosto nedodirljiv. Mirza i Nadira Ibrišimović su studirali u zemlji u kojoj se pitalo samo znanje, bili su samo broj koga su dobili pri upisu na fakultet, a za ime i prezime pitalo se tek kada su ostvarili velike rezultate i postali naučnici. Evidentno je da su u BiH njihova imena kao naučnika kao i imena mnogih drugih uspješnih Bosanaca i Hercegovaca nepoznata.

„Najomrženije su mi konstatacije naših sugrađana pa i familije da je „tamo“ lakše nego u BiH. Želim svima poručiti da se „tamo“ ne govori bosanski jezik, „tamo“ nema „baba i mama“ i nema „štela“, cijeni se samo znanje. U Brčkom kao i BiH je došlo vrijeme da nas „pokupe“ iz bijelog svijeta, kao stručnjake, kao naučnike i da svi zajedno pomognemo novim idejama i reformama. Ne može se govoriti o Bolonji i ne mogu taj proces sprovoditi oni koji nemaju nikakvo iskustvo u tome. Mi moramo početi mijenjati nešto i u svom mentalitetu i ne okretati glavu od uspješnih ljudi i plašiti se njihove konkurencije. Naprotiv, konkurencija, barem u Austriji, je glavni pokretač uspjeha, a svako nađe svoje mjesto ili kako se kod nas kaže: ima svoju nafaku“, ističe Mirza.

Nadira je također magistar prirodnih nauka sa užom specijalizacijom u biohemiji i analitičkoj hemiji. Upravo završava doktorsku dizertaciju na Univerzitetu Beč. Nosilac je mnogih patenata i potpisuje mnoge naučne radove. Vodi napredne biohemijske vježbe i seminare i bila je mentor desetinama diplomanata i studenata. I ona ozbiljno razmišlja o povratku u našu zemlju, i(kao i Mirza) još uvijek čeka na odgovore od bosanskih institucija. Njih dvoje se neizmjerno nadaju da će doći taj dan kada će se poduzeti nešto po pitanju naših sunarodnjaka koji su završili studije u inostranstvu, bar kada je riječ o nostrifikaciji diploma i da će ih prestati degradirati u svakom pogledu kada je znanje i nauka u pitanju. Njihove diplome su priznate u cijeloj Evropskoj Uniji kojoj i BiH toliko teži, u SAD-u, tačnije u cijelom svijetu, jedino u matičnoj zemlji se nailazi na slučajeve nepriznavanja stečenih zvanja, što je prvoklasan apsurd i ta kočnica je direktno povezana sa aktuelnom vlašću. Ovi mladi ljudi imaju ideje, vizije i sposobni su ponuditi i realizovati programe iz svog domena o kojima mnogi nemaju predstavu ili od kojih jednostavno strahuju. Mirza se iskreno nada da će se za tri godine, kada bude postao doktor nauka, mnoge stvari promjeniti i vrata Bosne i Hercegovine otvoriti za sve njih iz bijelog svijeta.

Na kraju još podatak da se Mirza okušao i kako književnik te je prije nekoliko godina izdao dijelom autobiografski roman “S druge strane”. U pripremi je još jedno djelo na kome radi zadnjih par godina, također roman koji u prvom redu govori o ljudima, njihovim slabostima ali i vrlinama.