Zijad BEĆIREVIĆ: Ime "Bosanski jezik" se prvi put spominje 1300. godine u djelu vizantijskog putopisca Konstantina Filozofa "Skazanie iziavlieno o pismenah " (Historija pisanih jezika). Prvi bosanski alfabet je glagoljica (pronađena na bogumilskim stećcima), a najstarije bosansko (klinasto) pismo korišteno na bosanskim dvorovima i u crkvenim spisima je "bosančica", varijanta ćiriličnog alfabeta.

Mnogi od nas Bošnjaka koji smo stekli obrazovanje u bosanskim školama pod nadzorom srpskih ili hrvatskih učitelja naučeni smo (što nam je prešlo u naviku) da svoj jezik kojim govorimo i pišemo nazivamo srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim, ovisno o tome čijem smo uticaju bili izloženi. Nismo ni pomišljali, (niti smjeli pomisliti), da bi svoj jezik kojim govorimo i pišemo trebali i mogli zvati - bosanski, jer živimo u BiH. Izloženi asimilativom pritisku odbacili smo mnoge izvorne riječi i izraze tipičnog bosanskog jezika, njegovane kroz tradicionalni familjarni odgoj, a prihvatili mnoge druge, strane našem uhu i jeziku.
Naučili smo dva pisma - latinično i ćirilično, s kojim smo nerado pisali. Mnogima od nas bila je prava mora kada smo zadaće i lektire morali pisati ćirilicom, jer nam je bila diktirana. Većina onih koji su se bavili pisanjem, upotreba ekavskog u zamjenu za ijekavski bila je jak argument vrednovanja i početna garancija da će literalni ili žurnalistički radovi biti prihvaćeni, objavljeni pa i nagrađeni. Takvo tretiranje sopstvenog jezika za nas je postalo normalno i uobičajeno.
Mnogi od nas tada nisu ni znali da je bosanski jezik živ kao srpski, hrvatski, engleski, francuski, ruski i da postoji od davnina. Često puta smo se pomirljivo ili nostalgično opraštali od glasa "h", koji su nam namjerno ili nenamjerno usmjereni ili nepismeni srpski matičari i matične službe škola i prosvjetnih institucija brisale iz našeg izgovora, imena i prezimena, pa smo se morali identificirati i odazivati na pogrešno i pogrdno izgovarana i pisana naša imena : "Asan" umjesto "Hasan", "Usein" umjesto "Husein" ili Askić umjesto Haskić, Atipović umjesto "Hatipović"...
Danas se bosanski jezik, mada valorizovan i zvanično priznat kao službeni jezik BiH uz srpski i hrvatski, ponovno nalazi u naokovnju između srpskog i hrvatskog jezika. Razlog tome je sto srpska i hrvatska strana iz susjedstva i dalje uporno nastoje preko svojih sunarodnika nastanjenih u Bosni i Hercegovini ili preko instrumentiziranih obrazovnih i institucionalnih formi osnaziti i ovjekovječiti primat srpskog odnosno hrvatskog jezika na matičnom b-h području. Dio razloga za to je što su sve generacije Bosanaca, od doba austrougarskog namjesnika u Bosni, pa sve do danas, školsko obrazovanje stekle na favorizovanom srpskom, hrvatskom ili za Titove Jugoslavije na njihovim surogatima: spsko-hrvatskom odnosno hrvatsko-srpskom.
O korištenju ili negiranju bosanskog jezika dosta se govorilo i pisalo, ali se nisu dovoljno osvjetlili razlozi zasto se bosanski jezik često osporava i pokušava asimilirati i uroniti u srpski ili hrvatski. Da bi bosanski jezik bio potpuno ravnopravan srpskom ili hrvatskom moramo ga bezrezervno prihvatiti kao svoj maternji jezik, upoznati njegove historijske vrijednosti, osobenosti i kvalitete, izučavati ga i istraživati i vjerovati da je realan kao i svi drugi jezici. Ustvari, moramo ga akceptirati kao što Srbi prihvataju srpski ili Hrvati hrvatski.
Za nas Bošnjake koji danas živimo van BiH, bilo gdje u svijetu, postalo je potpuno normalno da na pitanje "Koji jezik govorimo" odgovorimo "Bosanski". Ni na kraj pameti nam više nije da kažemo srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Naravno, time ne negiramo postojanost i vrijednost drugih jezika, već se samo identifikujemo i potvrđujemo sa svojim jezikom. Mnogima je od nas čak postalo normalno da uz pozdravne riječi "dobar dan", "pomozi Bog" ili "zdravo" nazivamo "Selam" ili pozdravljamo sa "merhaba", što je ranije u mnogim područjima B-H izvrgavano podsmjehu (baš kao Suljo i Hase u brojnim vicevima).
Postojanje bosanskog jezika od davnina do danas potvrđuju mnogi pisani dokumenti, domaća i strana književna djela, arhivski državni spisi i pisma. Prvi argumentirani dokaz o izvornom postojanju bosanskog jezika je "Povelja Kulina bana" (vladara Bosanskog kraljevstva 1180-1204), ispisana 29.8.1189.godine na starobosanskom narodnom jeziku, bosančicom. Povelja je ujedno originalan izvorni dokaz bosanske državnosti, a sve do danas se čuva u Dubrovačkom muzeju.
Ime "Bosanski jezik" se prvi put spominje 1300. godine u djelu vizantijskog putopisca Konstantina Filozofa "Skazanie iziavlieno o pismenah " (Historija pisanih jezika). Prvi bosanski alfabet je glagoljica (pronađena na bogumilskim stećcima), a najstarije bosansko (klinasto) pismo korišteno na bosanskim dvorovima i u crkvenim spisima je "bosančica", varijanta ćiriličnog alfabeta.

U doba austrougarske vladavine nad BiH (1878-1918) naziv "Bosanski jezik" postaje službeni naziv za jezik u BiH. Ustalio se od 1882. za vladavine austrougarskog upravitelja BiH Benjamina Kallaja. U početku se zvao "Bosanski zemaljski jezik", a javljao se i naziv srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Godine 1890. je izašla Gramatika bosanskog jezika za srednje škole autora Franje Vuletića, koja je doživjela vise izdanja, a bila je u upotrebi do 1911.g. Po smrti B. Kallaja, naziv "Bosanski jezik" je ukinut (4.10.1907.) odlukom Zemaljske vlade i zamjenjen nazivom srpsko-hrvatski. Bosanski jezik nije Kallajevo otkriće, već ukorijenjen materinski jezik Bošnjaka, s najmanje dvadesetak posebnosti kojima se razlikuje od srpskog ili hrvatskog jezika.

Od momenta kada je Bosna u 15. stoljecu (1463.) pala pod Otomansku vlast, bosanski jezik je bio priznat kao drugi službeni jezik na dvoru sultana El-Fatiha, koji je i sam tečno govorio bosanski. U četiri vijeka osmanlijske vladavine prepoznatljiva su tri razvojna jezička perioda: prvi su pisani tekstovi na narodnom jeziku i bosančici, drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku, a treći je alhamijado-literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. U tom vremenu dio bosanskih pisaca i pjesnika (koji su svome imenu dali odrednicu Bosnavik/Bosnali/Bošnjak) je stvorio na stotine dijela na bosanskom jeziku (pod imenom "Alhamijado književnost"), a dio na arapskom, perzijskom, turskom, njemačkom ili latinskom.
Poznati muslimanski pisac Hevaji (poznatiji pod nadimkom Uskufi-Bosnevia, rodom iz Tuzle, napisao je i 1631/32. objavio (187 godina prije Vukovog rijecnika) Bosnasko -Turski i Tursko-Bosanski riječnik pod nazivom "Potur Shahidija" ili "Makbuli arif". Riječnik je napisan Arebicom, a riječi u riječniku nisu poredane po abecednom, redu, već prema značenju. Taj riječnik je vazan argument pred onima koji tvrde da tadašnja Bosna nije imala svoga jezika, niti svojih riječi, i da se u njoj govorilo isključivo turski. Osim toga, prva visokoškolska ustanova na slavenskom dijelu Balkana-Gazi Husrevbegova medresa (i u njoj prva knjižnica) osnovana je još 1537. u Sarajevu.
U doba austrougarske vladavine nad BiH (1878-1918) naziv "Bosanski jezik" postaje službeni naziv za jezik u BiH. Ustalio se od 1882. za vladavine austrougarskog upravitelja BiH Benjamina Kallaja. U početku se zvao "Bosanski zemaljski jezik", a javljao se i naziv srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Godine 1890. je izašla Gramatika bosanskog jezika za srednje škole autora Franje Vuletića, koja je doživjela vise izdanja, a bila je u upotrebi do 1911.g. Po smrti B. Kallaja, naziv "Bosanski jezik" je ukinut (4.10.1907.) odlukom Zemaljske vlade i zamjenjen nazivom srpsko-hrvatski. Bosanski jezik nije Kallajevo otkriće, već ukorijenjen materinski jezik Bošnjaka, s najmanje dvadesetak posebnosti kojima se razlikuje od srpskog ili hrvatskog jezika. Bosanski jezik je ujednačen, otvoren, multikulturalan, sa sačuvanim glasovima "h" i "f", koji se u srpskom ili hrvatskom djelimično gube. Duša bosanskog jezika je glas "h". Bez glasa "h" hor bi bio "or", Halid - Alid, hibrid - ibrid, b ehar-bear, itd. Evo kako je upotrebu glasa "h" u bosanskom jeziku objasnio predratni nerezimski banjalučki profesor -doktor književnosti Ante Ćosić:
"Glas "h" umekšava i oplemenjuje riječ. Čuva je od kvarenja i raspadanja. Zato je duhan mekši od duvana, mehlem je ljekovitiji od melema, kahva bolje miriše od kave, jer upravo glas "h" daje kavi aromu. Mahrama leprša na vjetru, a marama, teška i beživotna, visi s taraba. Neki se hrane glasom "h" kao boa constrictor s ljudima, te im riječi ostaju bez glave: 'Amedija, 'Uso, 'Ajro. Gospodin Mahmut se bez glasa "h" pretvara u mamuta, u životinju. Zaključimo, "h" predstavlja nježnost, lepršavost, eliksir zdravlja, a bez njega ne bi bilo ni nježnog vjetra- lahora."
U toku Otomanske i Austro-Ugarske dominacije nad BiH bosanski jezik je (obogaćen) prihvatio veliki broj riječi turskog (turcizama), njemačkog (germanizama), engleskog, francuskog (internacionalizama) koji se i danas upotrebljavaju. Od sredine 19. vijeka, kada se javljaju nacionalni pokreti Srba i Hrvata i počinje formirati njihov nacionalni identitet, vodi se permanentna borba među ovim nacionalnim pokretima da prisvoje što veće dijelove bosanskog teritorija i ukinu bosanski jezik. U tome su se posebno isticali pravoslavni i katolički misionari, od kojih napoznatiji Teofil Petranović (utemeljitelj srpskih propagandnih aktivnosti u Bosni) i Stjepan Radić (plaćenik hrvatske Vlade, sa blagoslovom rimskog pape).
Za vrijeme Jugoslavije Srbi i Hrvati, potstaknuti panslavističkim pokretom, stvorili su nove vještačke norme zajedničkog pisanog jezika, koji su Srbi zvali srpsko-hrvatski, a Hrvati hrvatsko-srpski. Kao osnova tog vještačkog jezika korištena je studija Vuka Karadžića "Reforma srpskog jezika", po kojoj je štokavsko narječje bosanskog jezika istočne Hercegovine ijekavskog izgovora preinačeno na ekavski izgovor i dodat mu atribut srpski. Time je jedan dijalekat bosanskog jezika postao osnova za srpski odnosno hrvatski literalni jezik. To nam jasno potvrđuje da bosanski jezik ( kako su željeli predstaviti) nije nastao pod uticajem hrvatskog ili srpskog, niti je bosanski jezik nekakav njihov dijalekat. Bosanski jezik je jezik koji je postojao i razvijao se uz dva spomenuta i u mnogo slučajeva direktno uticao na razvoj oba, posebno nakon Prvog svjetskog rata kada se pokušao stvoriti jedinstven južnoslavenski jezik.
Nakon razbijanja Jugoslavije , Srbi su otkrili da govore "srpski", Hrvati "hrvatski", pa Bošnjacima nije preostalo drugo nego da se vrate historijskom nazivu svoga jezika. Neodrživo bi bilo da Bosna govori kao maternjim jezikom "srpsko-hrvatskim" jezikom, jer sintagma "srpsko-hrvatski" opasno implicira na misao da u BiH žive samo Srbi i Hrvati, a Bošnjaka nema.
Jasno opredjeljenje Bošnjaka za bosanski jezik potvrđeno je 1991. prilikom popisa b-h stanovništva, kada je 96% Bošnjaka u rubrici "maternji jezik" nedvosmisleno izjavilo da govori bosanskim jezikom.
Dana 21.3.2002. godine u Sarajevu je na osnovu historijskih pisanih dokumenata o postojanju i upotrebi bosanskog jezika (od Kullina bana do današnjih dana) izadana Povelja o Bosanskom jeziku kojom se potvrđuje da je Bosanski jezik jezik svih Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim. Ističući legitimno pravo da svoj jezik nazivaju njegovim historijskim imenom Bošnjaci podržavaju jednaka prava drugih naroda Bosne i Hercegovine i šire.
Za sve one koji danas žive u Republici Srpskoj teže je nego ranije, jer su konstantno izloženi pritisku ne samo ćiriličnog pisanja, već je kompletan obrazovni program prilagođen asimilativnom procesu, kojim se sve srpsko nadređuje, a negiraju vrijednosti drugih dvaju b-h naroda. Ponovo se nastoji krivotvoriti hisorija i izbrisati kulturno nasljeđe Bošnjaka, što se efektno postiže prije svega snaženjem jezičkih separata i barijera.
Bosanski jezik je danas identifikovan i prepoznatljiv kao jezik naroda BiH, potvrđen Dejtonskim mirovnim sporazumom kao službeni jezik BiH, mada će mnogi Srbi iz BiH i dalje tvrditi da govore srpski, mnogi Hrvati da govore hrvatski. Registrovan je kod svjetske Internacionalne organizacije za jezičke standarde kao južnoslavenski jezik pod kodom ISO-639. Neki ga žele predstaviti kao novu varijantu modernog bosanskog jezika nazvanu BSC (Bosansko-Hrvatsko-Srpski).
Bosanskim jezikom danas govori preko 3 miliona ljudi u: BiH, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu, Sandžaku, Turskoj, Njemačkoj, Sloveniji, Svedskoj, Danskoj, Norveškoj, Austriji, Kanadi, Sjedinjenim državama, Australiji, Belgiji, Švicarskoj, V. Britaniji, Španiji i u mnogim drugim dijelovima svijeta. Izučava se u školama BiH i bosanskim školama širom svijeta.
Nažalost, bosanska i bošnjačka djeca koja žive van BiH pod pritiskom okruženja sve manje vladaju bosanskim jezikom. Mnoga od njih u međusobnim kontaktima sve češće komuniciraju na jeziku sredine u kojoj žive, jer se u njemu bolje snalaze. Sve je češća praksa da se u bosanskim porodicama širom dijaspore roditelji s djecom sporazumjevaju stranim jezikom. Svi pokušaji da se bosanska djeca sačuvaju od asimilacije programskom naobrazbom na bosanskom jeziku, makar u prvim godinama školovanja, daju samo polovične rezultate. Jedan od razloga zanemarivanja rođenog jezika je strah roditelja da će im djeca zaostajati u obrazovanju iza njihovih vršnjaka, ako se pored redovnog školskog programa uključuju u bosanske škole. Posebno kompleksan problem kasnijeg uzrasta je usavršavanje i obogaćivanje gramatičkog i stilskog jezičkog izraza.
Bosanski jezik je zvanično priznat u Sjevernoj Americi, čime je stvorena mogućnost za institucionalno prisustvo bosanskog jezika kroz zvanične službene spise, bibliotekartsvo i izdavaštvo.
Upotreba bosanskog jezika morala bi biti jedna od konstanti našeg dnevnog života. Generacije Bosanaca i Bošnjaka u dijaspori će s bosanskim jezikom biti bogatije, više familijarno vezane, sretnije i zadovoljnije. U njemu je naše kulturno historijsko nasljeđe. On je naša trajna veza sa domovinom, veza između naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Ne zaboravimo - Narod bez svoga jezika je "repa bez korijena".