Jedan među tim biranim mladićima i muslimanima je bio i momak po imenu Jakup Pepić. Bio je to visok momak, hrabar i snažan, pravi arnaut sa bijelim ćulahom na glavi. Njega su prvo uhapsili i odveli u zatvor. Onda su ga izveli i prije nego što su ga ubili, pitali su ga pred svima: 'Hoćeš li da staviš crnogorsku kapu na glavu i nećemo te ubiti'. A on je rekao: 'Ne wallahi, da mi date tri života a ne jedan nebih stavio tu kapu na glavu'.

Da vam pričam braćo moja mila, kakve junake i mu’mine su naše nene rađale. To su bila vremena kad su čojstvo, moral, snaga i herojstvo s vjerom u Allaha bile najbitnije i glavne osobine i vrline naših predaka koji su vjerovali u Allaha i to svojim djelima pokazivali. Hvala Allahu pa je dao ljudi od pera i mudrosti pa su zabilježili i opisali nam naše hrabre pretke a kojih je u današnjem vremenu sve manje i manje, u vremenu u kojem su vrijednosti postale antivrijednosti, i kad su se izgubile mnoge osobine koje su posjedovali naši stari preci, a koji itekako danas nedostaju nama i našoj djeci i svim muslimanima širom svijeta.

Kada su Srbi zauzeli Crnu Goru (Plav i Gusinje). Tada je u ovim predjelima Crne Gore gdje su živjeli i boravili muslimani nastao jedan vrlo težak, čak i najteži period za muslimane cijele Crne Gore. Jer su ostavljeni na milost i nemilost kršćanskoj invaziji i pritisku. Turska imperija se raspala, Islam koji je vjekovima vihorio cijelim Balkanom pa tako i Crnom Gorom, Allahovom odredbom počeo je period nadolaženja do izražaja kršćana i njihovog paganstva, tako da su uspostavljali vlast nad osvojenim teritorijama i onda pokazavši svoju nezahvalnost muslimanima koji su vjekovima vladali nad ovim prostorima i koji su gajili, čuvali i štitili kršćane, vrativši im time što će u narednih decenija učiniti velike zločine i genocid nad muslimanima putem pokrštavanja, etničkog čišćenja, zatvaranja, ubijanja, silovanja kao i svih drugih vrsta zvjerstava i zlodjela. Međutim, to nam nije nimalo čudno, jer Allah dž.š. nam je nevjernike opisao u Kur’anu kada je kazao: «O VJERNICI, NE PRIJATELJUJTE SA KRŠĆANIMA I JEVREJIMA, ONI SU SAMI SEBI PRIJATELJI. MRŽNJA IZBIJA IZ NJIHOVIH USTA, A JOŠ JE TEŽE ONO ŠTO KRIJU NJIHOVA PRSA.»

Allahov zakon na zemlji je takav da kad god se muslimani čvrsto uhvate i drže Allahove vjere oni su vodeći i vladaju svijetom, a onda kad muslimani zaborave na Allaha i na ono što im se naređuje, Allah dadne da nad muslimanima zavladaju nevjernici kako bi pouku izvukli i kako bi se opametili i vratili pravome putu. Isto tako od Allahovog zakona je da On s.w.t. nekada daje pobjedu i vlast vjernicima a nekada nevjernicima kako bi iskušao jedne sa drugima.

Onda kada su muslimani u predjelima Crne Gore ostali bez šerijata, kada se Turska imperija povukla a time i iščezao šerijat sa ovih prostora, muslimani su ostavljeni i bili izloženi kršćanskoj vlasti i nadmoći. To je bilo vrijeme i doba kada su muslimani ovih krajeva bili poznati po vjerovanju u Allaha, po hrabrosti, čojstvu, moralu, ljudskosti i čvrstine, jer su se napajali dugo godina sa izvora Islama i na tim temeljima su i odrastali i živjeli. Tako da je veliki broj naših predaka ostao i dalje čvrst u vjeri i jekinu, tako da nijesu popustili nadolazećoj kršćanskoj oluji, već su se čvrsti kao jedan i ujedinjeni iako u malom broju, odupirali koliko su mogli s vjerom u Allaha kako bi sačuvali svoju vjeru i din, svoja ognjišta i svoju čeljad, i pri tom mnogi dali živote i preselili kao šehidi za ovu veličanstvenu i uzvišenu vjeru Islam.

Šta je uočljivo i zanimljivo iz tog doba, uočljivo je da su kršćani nakon što su zauzimali svojom vlašću i nadvladavali nad mjestima u kojima su živjeli muslimani (bošnjaci i albanci), naišli su na težak udar, malog broja muslimana ali toliko hrabrog i snažnog da je o tome čula i pričala cijela tadašnja kršćanska imperija. Uvidjeli su kršćani da snaga i hrabrost kod muslimana leži u dugogodišnjem odgoju Islama, a posebno u slušanju i vođenju za među njima odabranim, učenim i hrabrim ljudima. Tako da su iz njihovih taktika uništavanja muslimana i njihovog morala postepeno, radili na tome da najprije unište i smaknu među muslimanima birane ljude i mladiće koji su se izdvajali po ugledu, ljepoti, hrabrosti, vjeri, čojstvu i ljudskosti.

Tako su odvajali skupine biranih mladića i vodili su ih u Previju i u neka zabačena mjesta širom Crne Gore okruženoj visokim planinama i liticama, gdje su ih streljali i ubijali. Toliko su zverski postupali sa muslimanima, da su ih tjerali da sami sebe kopaju mezar i da onda jedni druge i zatrpaju.

Jedan među tim biranim mladićima i muslimanima je bio i momak po imenu Jakup Pepić. Bio je to visok momak, hrabar i snažan, pravi arnaut sa bijelim ćulahom na glavi. Njega su prvo uhapsili i odveli u zatvor. Onda su ga izveli i prije nego što su ga ubili, pitali su ga pred svima: 'Hoćeš li da staviš crnogorsku kapu na glavu i nećemo te ubiti'. A on je rekao: 'Ne wallahi, da mi date tri života a ne jedan nebih stavio tu kapu na glavu'.

Nakon toga su njega s ostalima koji nisu htjeli prodati svoju vjeru za ništa i za mizerne prohtjeve, vodili su ih na Previju. Kada je došla Jakupova majka da se pozdravi s njim, rekao je Jakup Pepić svojoj majci:

'Gajret nëna,
do të shihemi në ahiret!'
('Sabur majko, vidjećemo se na ahiret').

Nakon toga su ih poveli u jednu visoku planinu gdje su ih pogubili i pobili, ali su preselili kao šehidi ponositi što su muslimani i nijesu htjeli popustiti i prodati se za mizerne i prolazne stvari koje vode u džehennem, već su čvrsto vjerovali i nadali se susretu s Allahom i radovali se odlasku na Ahiret.

Jakup Pepić je samo jedan od velikog broja naših ponositih predaka mu'mina, koji su živjeli za Islam i umirali za Islam. Mi danas imamo mnogo više od njih i naši životi su mnogo lakši nego njihovi, jer u tom vremenu su živjeli muslimani na ovim prostorima Crne Gore u mnogo teškim uslovima života, u siromaštvu i pritiscima sa svake strane od kršćana, ali nijesu popuštali već su se borili. I nama danas treba ovakvih ljudi, ljudi koji će živjeti i umirati za din i za vjeru.

A na kraju ćemo se svi Allahu vratiti od prvog Adema a.s. pa do poslednjeg čovjeka do Sudnjeg dana, i svi ćemo polagati račun pred Allahom, a radosni će li biti oni koji odu pred svog Gospodara a On njima zadovoljan i oni zadovoljni Njime.

Priču zabilježio i uredio od svojih starih Almedin Pepić

VRH