U Stocu sam pronašao pejzaže koje sam u ranoj mladosti vidio u svom rodnom Alzasu.
Našao sam ljude kao u mom zavičaju, našao umjetnike koji dok uzgajaju paradajz pišu poeziju. (Francis Bueba – Oslobođenje, od 3.07.2004)

U ovu prelijepu misao ne ulaze samo Stočani nego i svi Dobri Bošnjani, koji boreći se sa zulumom pišu, pjevaju, stvaraju, jednom riječju prkose životu u brk.
Ova pjesma nastaje u jednom životnom kovitlacu da otvori pute vremena, zapali nadu darivanja i oslobodi našu potencijalnu energiju. Ovo je pjesma koja govori o prolaznosti života, neumitnosti i neupitnosti Božijeg stvaranja i postojanja; koja nas oslobađa unutarnjih strahova nametnutih ritmom i dinamikom modernih tokova življenja, pokazujući i dokazujući “da mi smo samo praška u svekolikom svemirskom brodu---previše mali da zakoračimo u tminu beskraja, dovoljno mudri da spoznamo Istinu.”

“Tako mi Vremena, zaista je svaki čovjek na gubitku, osim onih koji vjeruju i dobra djela čine i osim onih koji jedni drugima preporučuju istinu i onih koji jedni drugima preporučuju strpljivost.” (Kur'an, sura El-Asr)

Pokraj Bregave

Lepršale su naše kose tog julskog predvečerja
umorne od mediteranske pjesme sunca
i naših već pomalo načetih godina.
Prekinuti lanac djetinjstva
u istrgnutom osmijehu oka smo tražili
i svaki naš treptaj
u bosonogo djetinjstvo nas je vodio.
Zaboravljene slike mladosti same su se otvarale
na plavome platnu lelujavih vidika
otvarajući isčezle pejzaže naših snova.
Bojali smo se da svetost ove vode
našim griješnim tijelima ne dodirujemo
i ne povrijedimo tu igru sunca
dok u plave sutone tone.
Ta mi smo već davno zaboravili da
sve je ovo samo zbog nas stvoreno
dok smo u betonskoj džungli
ostatke naše sreće prizivali.
U mirisu vrijeska i kadulje
u harmoničnom koncertu pčela i zrikavaca
život se budio.
U umornom kamenu
sakrivenom pješčanom tragu
i pri svakom dodiru maestrala
po našim voštanim licima
život se budio.
Sve je tako jednostavno i poletno
puštalo svoje životne sokove
u toj igri mediteranskog milodara.
A, i ovi tragovi u pijesku
i nisu bili samo tragovi?!
To su bile naše utisnute godine
spoznaja da postojimo
a tragovi su samo pravac našeg odlaska.
Putokaz drugima da još živi ovim svijetom hodimo
u potrazi za sretnijim rađanjem novih jutara.
A mi smo se već davno
na kloniranja ljudskog postanka navikli.
Na te bezlične komadiće ljudskog tijela
što se besciljno i programerski šetaju
u betonskom okeanu
dok njihove nesrasle duše
poput ozonske rupe
nad njihovim glavama bdiju.
Topeći se u čednom zametku
još nerođena djeteta.

Autor: Muharem Obradović