Pripremila: M. PIHURA

Bosanska vojska se u svojoj dugoj, više-milenijumskoj historiji borila, kako za nezavisnu Bosnu tako i za njeno oèuvanje; uglavnom ratujuæi za sebe ali ponekad ratujuæi i za druge.

Dok su vlade Evrope i Amerike su sjedila na debelim guzovima, èekajuæi da se ta “rag-tag” bosanska vojska raje i jalije prevrne i padne, dok su vlade Srbije, Crne Gore i Hrvatske javno ili tajno podržavale genocidni stav svojih mizernih zbunjenih minjona kojih su se vrlo brzo odrekli pred sudom historije – Armija Bosne-Hercegovine je odbranila Bosnu.

Bosanske vojne formacije, od najstarijih vremena prije Kulina Bana, u sastavu rimske, osmanske i habsburške imperije pa sve do današnjih dana, ratovale su širom Evrope, Azije i Afrike.
A Bošnjaci su ratovali vrlo èesto. Preèesto, uglavnom u odbrani Bosne ali i u odbrani i osvajanju novih teritorija. Bosanski vitezovi su bili pravi strah i trepet, ali i veliki ponos èitave Bosne. Zato ih se i dan danas njihovi protivnici i te kako boje. I zato ih blate i dan danas jer se boje istine.

Ništa nije zaustavilo suvremene bosanske vitezove i viteškinje – uz nadu, narod i Jedinog Milosrdnog – povratili su bošnjaèke teritorije, odbranili zemlju i zaradili svoj mir.

Zato se sjetimo svih naših palih ljiljana, pomenimo ih u našim molitvama na današnji dan, ma koje konfesije vi bili i posjetimo njihove familije. I sjetimo se svih tih drevnih Bošnjaka ratnika.

Nakon što su ilirske pokrajine u sastavu Bosne, nakon poraza drevne ilirske kraljice Teute te zadnjih slobodnih plemena Neretljana pale pod upravu Rimske Imperije, ilirski mladici, ti drevni Bošnjani, su bili obavezni sluziti dugogodisnji vojni rok u svim vrstama Rimske vojske, ukljucujuci Rimsku flotu, i ratovali su za Rim sirom tada poznatog svijeta: u Africi, Aziji i Evropi. [1]
Od ovog visestoljetnog sluzenje Bosanskih Ilira u Rimskoj vojsci, jednoj od najperfektnijih vojnih masinerija u citavoj historiji svijeta, preko kasnijeg otpora prvobitnoj najezdi Starih Slovena krajem 6.stoljeca, stvorena je jedna sposobnost za iznimnu samo-odbranu Bosanaca a koja se uveliko zasnivala upravo na tome velikom vojnickom iskustvu bosanskih starosjedilaca Ilira.

Bosanski vitezovi Srednjeg Vijeka su bili prekaljeni borci koji su svoje vitešhko iskustvo stjecali na bojnim poljima, za razliku od veæine ostalih evropskih vitezova koji su to stjecali \"uvježbavanjem\". Jedan Poljak opisuje uèešæe bosanskih vitezova na turniru koji je 1412 godine priredio kralj Ugarske sa 1500 vitezova, 3000 štitonoša iz 12 zemalja. Ovaj ljetopisac opisuje bosanske vitezove kao okretne, neustrašive i viène svakom oružju i kaže: “..Medju tolikim vitezovima njima nije bilo ravnih.” [2]
Bosanska vojska nikada nije bila plaèeniæka stajaæa vojska, kao što je to bio sluèaj u veæini ostalih evropskih zemalja. Bar do danas. Njenu stalnu osnovu su èinili banski, odnosno kasnije kraljevski odredi, koji su èinili jezgro stalne vojske, ali u sluèaju rata bila je èast ali i dužnost svakog Bošnjaka da pristupi bosanskoj vojsci.
Za vrijeme vladavine Kralja Tvrtka bosanska vojska i svoju flotu imade – dijelom kupljenu od Venecije ali i sagraðenu u domacim brodogradilistima u Brsteniku kod Opuzena na Neretvi i u Kotoru ispod Tvrtkove tvrðave koja i danas iako razrušena gleda na Boku Kotorsku. Na brodovima se vihorila bosanska zastava sa zlatnim ljiljanima.
Bošnjaci su bili i veoma dobri oružari – posebno teski bosanski topovi, takvih dimenzija da su koristili kugle i do 140 kila. Jedan takav top (bombarda) saliven je u Bosni 1450 godine za potrebe tadašnje Dubrovacke Republike. No Bošnjaci postaju poznati širom Evrope i po drugim vrstama naoružanja - \"Bosanskom maèu\",koji je bio takvog kvaliteta da ga je preuzela gotovo citava Evropa. Takoðer postojala je posebna vrsta bosanskog štita, oklopa, bodeža itd. [3]
Zahvaljujuci upravo svojoj dobroj opremljenosti i izuzetnom vojnièkom umijeæu bosanske vojske i mudrim voðama poput Kulina Bana i kralja Tvrtka I Kotromaniæa, srednjovjekovna bosanska država vremenom postaje daleko najmoænija drzava na Balkanu.
Bosanska vojska toga doba praktièno nije znala za poraz – kao npr. kada se kao jedina neporažena vojska, pod voðstvom Vlatka Vukovièa povukla sa kosovskog boja. No Bosna nija gubila nikada pod jednakim uvjetima na zelenom polju junaštva, veæ za zelenim stolom politike i ponekad nesposobnog joj voðstva – pa tako zbog lakovjernog, nepromišljenog i netolerantnog sina “doborih krstjana” pokatolièenog posljednjeg bosanskog kralja, Bosna pada – iako ne suluèajno u ruke velikog osvajaèa i velikog Osmanskog vladara, sultana Mehmed II Fatiha.
Sultan Fatih je bio brz da prepozna odlike bosanskog junaštva –pa Bosni, jedinoj od svih balkanskih zemalja tog doba priznaje autonomiju pod Osmanskom vlašhæu. Osmanlije su se pak sa postovanjem odnosila prema vojnom umijecu i ratnickoj tradiciji Bošnjaka i nisu se mnogo miješali u strukturu, naoruzanje, strategiju i taktiku bosanskih vojnih formacija u sastavu njene vojske.

Po ulasku Bosne 1469 u sastav Osmanske Imperije, Bošnjaci doživljavaju ogromne kulturne, vjerske, politicke i vojne promjene. No ovaj ispit s odlikom prolaze, i ostavljaju niz znaèajnih djela u svim aspektima života Osmanske Imperije. Koliki je bio doprinos Bosne Osmanskoj Imperiji govori cinjenica da je do zvanja \"Velikog Vezira\" (Vrhovnog zapovjednika vojske Imperije),doslo desetak nasih zemljaka tokom 54 godine osmanske istorije.Trojica su dosla do polozaja nasljednika Velikog Vezira,desetorica su bili Veziri sa tri tugra (tur. Peèata, koji je bio znak dostojanstva), desetorica su bili upravitelji (namjesnici) pokrajina, dok su trojica bili upravitelji (namjesnici) Bosne sa titulom \"Beg\",pred kojima su se nosila dva tugra. Bosna je Osmanskoj Imperiji dala i desetak Admirala, vise od 30 Vezira, te mnostvo drugih dostojanstvenika. Za što su i bili bogato nagradjivani, ali Bošnjaci, iako lojalni podanici Osmanlija, nisu oklijevali da dignu oruzje i zarate i protiv Sultana za pravdu ili punu nezavisnost Bosne – kao što je to uèinio Husein Kapetan Gradašèeviæ – i sami izvoje znaèajne vojne pobjede.
Bošnjaci su imali cak i pravo da skoluju o drzavnom trosku svoju djecu u dvorskim (carskim) skolama u Carigradu (adzemi oglan-janjicarski podmladak),i to vrhunsko obrazovanje ih je tako vodilo do najvecih polozaja unutar Osmanske Imperije. Tako da su uglavnom Bošnjaci popunjavali redove tzv. “adzemi oglana” i dobrovoljnih jedinica u odbrani Bosne, u vidu kapetanija Bosanskog Pašaluka sve do 1821 kada Osmanlije uvode stajaæu vojsku u zapadnjaèkom stilu tzv. “nizam”, popunjenu izbjeglim Europejcima, formalnim konvertitima na islam, koji su na izvjestan naèin doveli do degradacije moralno-etièke strukture Osmanlija i kasnijeg sloma Imperije.

Bošnjaci su zbog svoje ratobornosti i vojnih podviga bili veoma znani i cijenjeni širom svijeta, pa neke evropske drzave tokom 18. stoljeca pokazuju veliki interes da imaju Bošnjake u sastavu svojih vojski. Prve takve vojne formacije se pojavljuju u Poljskoj 1744 godine, Pruskoj nešto kasnije (F.Genthe,Bošnjaci u najamnistvu stranih drzava,Glasnik Zemaljskog muzeja,XI,Sarajevo 1899.,p.539) Holandiji i Danskoj. Prvi komandant Danske Bosanske pukovnije je bio marsal princ Karlo Hessenski.Zabiljezeno je da su u tim zemljama sve elitne jedinice nazivane BOSANSKE, dakle i one koje u svom sastavu nisu imale nijednog Bošnjaka.[4]
Bosanska vojska se suprotstavlja žestoko austro-ugarskoj monarhiji 1876 sa oko 93000 dobrovoljnih, netreniranih vojnika, tako da je Austrija, tada svjetska velesila, bila primorana da dovodi velika pojaèanja dovodeæi omjer snaga od 3:1 u svoju korist. (èak 300 000 vojnika). Poslije žestokih borbi i velikih gubitaka na obje strane, okupacija Bosne se uspostavlja tek krajem oktobra 1878 godine.

Po ulasku Bosne u sastav Austro-Ugarske Imperije, Bošnjaci doživljavaju opet ogromne kulturne, vjerske, politicke i vojne promjene. No i ovaj veoma teški ispit, iako pomalo sa zakašnjenjem ipak s odlikom prolaze, i ostavljaju niz znaèajnih djela u svim aspektima života Austro-Ugarske Imperije. Koliko su Austrijanci cijenili sposobnost i odanost Bosanskih vojnika potvrdjuje i podatak da je upravo jednom Bosanskom bataljonu bilo povjereno cuvanje Cara Franza Josepha i drzanje straze na njegovom dvoru. [5]
Tri godine kasnije Austrijanci donose i prvi Zakon o vojnoj obavezi domaæeg stanovnistva. Godine 1882 formirane su prve èetiri Bosanske pješadijske formacije u sastavu Austrijske vojske, da bi ih veæ 1885 bilo èak 16,od kojih su, iste godine, formirana èetiri samostalna pješadijska bataljona (sa oznakama I-IV),kojih je vec 1894 godine bilo 12,od kojih se tada formiraju èetiri pješadijska puka (regimente). Ovi pukovi su 1889 godine izmješteni iz Bosne i prebaèeni u razne dijelove Austro-Ugarske Monarhije. U Beèu je bila stacionirana I i IV regimenta, u Gracu II,a u Budimpešti III te su Bošnjaci od tada morali sluziti vojni rok izvan svoje domovine Bosne, a taj vojni rok je trajao od 2 do 3 godine. Tako da je tridesetogodišnje vojnovanje pod Austro-Ugarskom komandom omoguèilo Bošnjacima da spoznaju discipliniranost i organizovanost germanske vojne kulture, što æe ostaviti znatan biljeg na njihovoj kasnijoj kolektivnoj memoriji.

Tokom I svjetskog rata Bošnjaci su , kao pripadnici Austrijske vojske, krajnje profesionalno obavljali svoju vojnièku duznost i svojim znanjem i vojnickim umijecem postizali velike podvige u najtezim bitkama I svjetskog rata,na bojistima Galicije, Soce, Piave,u Poljskoj, na Karpatima, Alpama, u Italiji,itd. Tako je \"Druga Bosanska Regimenta\" bila najodlikovanija jedinica Austrijske vojske!
Da bi izrazili vjecnu zahvalnost i spomen na doprinos Bosanskih vojnika u Austrijskoj vojsci Austrija je dala brojne bosanske nazive svojim ulicama,trgovima,toponimima,itd.,a nazive proslavljenih Bosanskih regimenti naslijedile su i neke jedinice savremene Austrijske vojske. I danas, svake godine se odrzavaju komemoracije i defilei u znak sjecanja na doprinos Bosanskih vojnika Austriji.

Po zavrsetku I svjetskog rata Bosna, dobrovoljno demokratskim glasanjem u Bosanskom Saboru a vjerujuæi obeæanjima Srba, ulazi u sastav onoga što je podmuklo nazvano 1. decembra 1919 Kraljevinom S.H.S. a kasnije Jugoslavijom.

Bošnjaci, bosanski jezik i Bosna bivaju izdani, ponižavani i gurnuti u društveni zapeæak te Karaðorðevske “tamnice naroda”, nimalo razlièite od imperija koje su prohujale nad Bosnom. U periodu izmedju 1919-1923 nastupa period srpskog terora i organizovane otimaèine [6] te nikada rasvijetljenih brojnih ubistava Bošnjaka – od èega se oni sami brani naoružani u vlastitim selima. Ipak za života rahmetli Mehmeda Spahe i moæi JMO-a, od 1922 sve do 1939, Bosna uspijeva da saèuva svoju zemljišnu autonomiju iako se od tada Bošnjacima negira pravo na sopstveno nacionalno ime, pravo na sopstveni jezik i uopste povijesni identitet, a njihove ekonomske osnove sistematski slamaju .

Unatoè tragiènog ubistva Spahe 1939, u Beogradu [7], izbijanja Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji 1941, politièkih grešaka Bošnjaka nastalih zbog aktivnosti napaæenog i prevarenog Jerusalemskog Muftije u Bosni i politièko-ideološkog rasula nastalog unutar samog bošnjaèkog korpusa tokom tih ratnih godina, bošnjaèki antifašisti uspjevaju prvi puta poslije toliko vjekova povratiti drzavnost BiH, odlukama ZAVNOBIHA i AVNOJA u Jajcu i Varcar-Vakufu/ Mrkonjiæ Gradu, i opet oružjem odbraniti svoj bošnjaèki narod.

Iako u poèetku suzdržani, oprezni i krajnje nepovjerljivi spram svih – ne samo agresora na Bosnu, od Paveliæa, Nijemaca, Italijana, èetnika, veæ i komunista, bošnjaèki antifašisti su dokazali da su nepokolebljivo na strani pravde kada su bez oklijevanja stali u odbranu ugroženih: bosanskih Jevreja i bosanskih Roma [8]. Branili su i sebe i svoja sela oružjem tako dobro da se znalo da ni Nijemci, ni ustaše ni èetnici ali ni partizani nisu smjeli u njih uæi. Uporniji od njih nisu se ni živi vraæali.

Isticanjem ravnopravnosti naroda i prava na samoopredjeljenje komunisti su se (barem deklarativno) radikalno razlikovali od politike svojih protivnika, ustaša ili èetnika, koja je pozivala na istrebljenje èitavih naroda, ili na kolektivnim odmazdama.

No komunistièki tvorci stare Juge nisu osjeæali potrebu da realno sagledaju položaj Bošnjaka, pa su ih sektaški, u masi, tretirali kao protivnike NOP-a. U mnogim komunistièkim spisima neodgovorni maskirani srpski nacionalisti su muslimanske, tj bošnjaèke milicije u BiH svrstavali u ustaške formacije ili u pripadnike vojne formacije koja je djelovala uglavnom van Bosne a u sastavu njemaèkog Vermahta zvanu “Handžar” Divizija, što je u biti znaèilo kasnije njihovu tešku osudu od KPJ i partizana. Meðutim, u stvarnosti se nisu sve muslimanske milicije i svi njihovi pripadnici mogli svrstati meðu neprijatelje pošto je u njihovim redovima bilo dosta simpatizera NOP-a, pa i èlanova KPJ i SKOJ-a. U sredinama u kojima partizanski komandanti nisu bili optereæeni nacionalizmom i dogmatizmom izvršena je diferencijacija, pa se znatnom broju ljudi omoguæilo da priðu partizanima, èime su mnogi od njih spasili svoje živote [9]

Sve do Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaæu 1942. vojno-politièke jedinice NOVJ, u èijem sastavu su se ipak nalazile i jedinice sastavljene iskljuèive od Bošnjaka muslimana sa svojim imamima, prisustvo Bošnjaka nije bilo masovno.
Iako je Josip Broz pisao, “Ideja autonomije (Bosne-Hercegovine) bliska muslimanskim masama, iako naše svatanje autonomije nema nièega zajednièkog s parolom bosanskog begovata.\" u jugoslavenskoj komunistièkoj partiji se veoma sporo razvijala ideja o ravnopravnom položaju BiH u jugoslavenskoj federalnoj zajednici. Avdo Humo bilježi da su komunisti tokom NOR-a “zastupali mišljenje da BiH ne mogu biti republika jer ne postoji bosansko-hercegovaèka nacija, i da je republika nacionalna kategorija. Osim toga, oni su sumnjali u definiciji o Muslimanima kao naciji, ne vjerujuæi èak da bi se, u socijalizmu Muslimani mogli razviti kao nacija...” iako su se ti isti Bošnjaci borili s njima rame uz rame protiv fašista u sred Bosne, koja je izdržala 7 straviènih njemaèkih ofanziva, višestruka bombardovanja Saveznika, tako da su nakon Jevreja, Bošnjaci procentualno bili evropski narod koji je podnio najviše žrtava tokom Drugog svjetskog rata. Avdo Humo je elokventno i ubjedljivo govorio o etnièkim i istorijskim razlozima u prilog BiH kao republike, pa je ovo mišljenje i preovladalo.

Osnivaèkoj skupštini ZAVNOBiH-a u Varcar Vakufu / Mrkonjiæ-Gradu 25-26. novembra 1943. godine, prisustvuje 247 delegata iz cijele BiH. Na ovoj skupštini je izabrano 173 vijeænika ZAVNOBiH-a, 31 èlan Prezidijuma i 58 èlanova AVNOJ-a iz Bosne i Hercegovine. U duhu naèelnih stavova Prvog zasjedanja AVNOJ-a, najviše politièko predstavništvo bosanskohercegovaèkih naroda izjasnilo se za federativno ureðenje Jugoslavije, u kojoj æe Bosna i Hercegovina biti ravnopravna federalna jedinica, a unutar BiH biti ravnopravni Bošnjaci (tada nazivani Muslimani), Srbi i Hrvati. Tito se u Jajcu posebno interesirao o raspoloženju i stremljenju Bošnjaka. Složio se sa konstatacijom Osmana Karabegoviæa da æe odluke AVNOJ-a o federativnom ureðenju i ravnopravnosti imati snažan politièki odjek meðu Bošnjacima.

Rodoljub Èolakoviæ, taj veliki bosanski patriota govori tokom NOB-a: \"Ako se u Bosni - koja je najkomplikovanija zemlja u Evropi - ostvari potpuno bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana, onda ga neæe biti teško ostvariti ni izmeðu Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, pa èaki Bugara\". [11] Ovo najbolje dokazuje vojno-politicku važnost Bosne i kako su komunisti ali i svi ostali kasnije pali na ovom važnom ispitu istorije.

Jer politièki status Bošnjaka pod nazivom \"Musliman \", kojim su bili priznati na zasjedanju ZAVNOBiH-a, odobren je verbalo ali uskraæen je na na papiru zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu. “Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a odvijali su se razgovori sa predstavnicima svih jugoslovenskih naroda (osim makedonskog). Na kraju je ostala jedna grupa (iz Bosne) koja nikuda nije spadala, a imala je svoje (Muslimanske, odnosno bošnjaèke) brigade i (bošnjaèku) komandu. Tito ih je upitao šta je sa njima, a oni su mu odgovorili da su oni Muslimani, i da to žele da ostanu. Rekao im je: pa budite Muslimani i u novoj državi.\" [12]

Bošnjaci Bosne-Hercegovine ali i Sandzaka unijeli su u FNRJ, odnosno kasniju SFRJ, kao i u njene federalne državne jedinice Bosnu-Hercegovinu, Crnu Goru i Srbiju, te Kosovo, pored svoje nacionalne supstance i svoju teritoriju, koju su velikodušno dijelili sa pripadnicima srpskog, crnogorskog i albanskog naroda, a na kojoj su, prije genocida izvršenih nad njima 1919-1923 te 1941-1945 bili nekada dominantna veæina i autohtoni narodi. Komunizam je tvrdio da je “Religija opijum za narod” ali sam komunizam se pokazao kao kratkotrajni lijek protiv žudnji za etnièki zaokruženim nacionalnim državama – Srba sa lakejskim Crnogorcima s jedne te Hrvata s druge strane Bosne.
U februaru 1945. Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je odluku o diobi Sandžaka, bez konsultiranja naroda, suprotno volji (kompletnog) dijela (bošnjaèkog) politièkog rukovodstva ove oblasti i vojnim rezultatima postignutim u borbi protiv èetnika i Nijemaca. U autentiènim dokumentima do kraja 1944. nije bilo tragova o privremenom karakteru ZAVNOS-a, veæ se, naprotiv, govorilo o potrebi usavršavanja èitavog politièkog sistema Sandžaka.

Odluke Treæeg zasjedanja ZAVNOBiH-a, 26. aprila 1945, zasnovane još na deklaraciji Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, utvrdile su Bosnu i Hercegovinu zemljom i srpskom i muslimanskom i hrvatskom, ali ne i zemljom - bosanskom. U toj \"površnosti\" krilo se namjerno zanemarivanja vojnog dorpinosa Bošnjaka Narodno Oslobodilaèkom Pokretu i njen presudni i dalekosežni nedostatak. [13]

Nedostatak koji je bio samo \"priprema\" za 1991-1995 kulminaciju sistematskog genocida nad nenaoružanim Bošnjacima: Krvavu suvremenu agresiju pod kamerama svijeta na novopeèeno meðunarodno priznatu Bosnu-Hercegovinu, koja je demokratskim referendumom izglasala svoju nezavisnost.

Muèki napadnuta Bosna od strane vojnih snaga srpsko-crnogorsko a bogami i hrvatskih agresora je zaustavljena od strane ponovo iz pepela rodjene, kako kralj Dabiša reæe “Slavne Bosanske vojske”.

Bez uniformi, u tenisicama, bez dalekodometnog oružja, bez municije, bez komande, pripreme i logistike, ova “neuredna vojska u ritama” kako ju je prezrivo nazvao jedan NATO komandant, koji je nije smatrao dovoljno vrijednom da sa njom sjedne za isti stol, je ustala iz prašine i zaustavila za samo dva mjeseca 10. najopremljeniju vojsku na svijetu – izdajnièku vojsku “bratstva-jedinstva” JNA, odbranivši èak 40% teritorije Bosne ponosne.
U stilu mudrog drevnog Krajišnika, Lièanina Taleta, koji je go i bos, bez para i bez harara, naoružan samo svojom dobrom sabljom, vlastitom pameæu i vojnom vještinom išao na vojnog protivnika u epskim stihovima “da se opremi”, mlada Armija Bosne-Hercegovine, je jedina pod svojim ljiljanima okupila sve narode, kao nekada NOP.

Armija Bosne-Hercegovine se razvila od združenih pojedinaca koji su kako su znali i umjeli branili vlastite živote i vlastite porodice; od jedinica regularnih policijskih snaga lojalnih Republici Bosni-Hercegovini; od na brzinu organizovanih gradjanskih milicija. Po svojim principima i u stvarnosti, ona je bila jedina multietnièka borbena snaga, koja se sastojala predominantno od najviše ugroženih Bošnjaka, ali i ostalih bosanskih naroda.

Uprkos ogromnim liènim traumama koje su preživjeli njeni pripadnici, Armija Bosne-Hercegovine je po pravilu i vlastitim normama poštovala ljudska prava svih bosanskohercegovaèkih graðana, iako je, usljed nereda i teškoæa u snadbijevanju slobodne teritorije, ogromnog priliva frustriranih i maltretiranih bošnjaèkih prognanika, u nekoliko navrata došlo do izvjesnih kršenja pravila ratovanja. No u poredjenju sa sistematskim zloèinima poèinjenim od strane vojnih formacija Srbije, Crne Gore i domaæih kvislinga koje su napale Bošnjake sa predumišljajem, uz velikodušnu vojno-logistièku asistenciju onoga što se jednom ponosno zvalo Jugoslovenskom Narodnom Armijom koja je gordo izdala sve ostale jugoslovenske narode osim jednog ili dva, ti pojedinaèni sluèajevi kršenja pravila rata su ne samo opravdani nego i razumljivi u jednoj Armiji izgradjenoj pod uslovima najtežeg genocida i žestoke agresije na njenu zemlju.

Kad se reèenom doda svjetski embargo na oružje izglasan u UN-u 1992 [14], onda je jasno da je samo samoprijegorno junaštvo, vojna vještina i komandantsko umijeæe bosanskih suvremenih vitezova spasilo sve nas. Nikakve ujedinjene nacije, nikakav NATO, ili licemjerka zvana Europa nije odbranila Bosnu kada je to trebalo: prije no što je agresije zapoèela 1991.

Samo Armija BiH. “Made in Bosnia”, narodska, sirova ponekad, vulgarna poèesto, sa bradama “jer nemamo žileta” – na jedvite jade naoružana Armija BiH – je bila u stanju da osakati mnogostruko bolje opremljenu i pripremljenu okupatorsku vojsku. Neki okruženi gradovi jesu pali u poèetku. Ali drugi su saèuvani. Linije snadbijevanja su bile prekidane. Izdavane. Ali ponovo uspostavljane,. Neki izolirani džepovi otpora agresoru jesu pali. Drugi su izdržali. Neki su bili slomljeni, ali zato što su bili izdani – od svojih srpskih komšija. Bilo je nereda. Bilo je grešaka. Ali ko radi taj i griješi.

Dok su vlade Evrope i Amerike su sjedila na debelim guzovima, èekajuæi da se ta “rag-tag” bosanska vojska prevrne i padne, dok su vlade Srbije, Crne Gore i Hrvatske podržavale genocidni stav svojih minjona kojih su se vrlo brzo odrekli pred sudom historije – Armija Bosne-Hercegovine je odbranila Bosnu.

Svi ti tzv. Europejci su dopustili da Mladiæ realizuje ono što se poduèava u zapadnim vojnim skolama: “Svaka lokalna vojska – èak i goloruka – može sprijeèiti djelovanje bolje naoružane strane vojske, osim kada napadaèi djeluju nemilosrdno.” Kako su to agresori uèinili u Bijeljini, Prijedoru, Srebrenici. A zaboravili su da se europejstvo branilo u Bosni.

Danas se sjetimo svih “zlatnih ljiljana”, svih branitelja Bosne nam ponosne. Sjetimo se njihovih porodica i posjetimo ih. Malo èešæe i malo više, uz hedije i s poštovanjem. Posjetimo njihove mezarluke, obnovimo njihove hiže, postavimo im novi kam na neobilježenim, izblijedjelim ili slomljenim mezarovima.

Danas pomozimo preživjelim, nezaposlenim, nesreðenim, nezadovoljnim, nepreboljelim, ovisnim, osamljenim braniteljima da povrate hljeb svoj nasušni u svoje ruke, jer to su ljudi od èasti. Neka visoko drže svoje plemenito èelo, jer oni su svoju ljudskost, umijeæe, odvažnost i patriotizam pokazali na najtežem polju: krvavom polju boga rata Marsa. Neka nije samo na hvali, zavucite bijele ruèice u njedra i džepove vaše tanahne i odradite svoju obavezu – jer cijeniti buduènost se pokazuje u tome kako poštujemo našu nedavnu prošlost, èiji su ovi branitelji podsjetnik.

Znajte da naša nada nije samo u jako ispiljelim piliæima sa bjelosvjetskih ili bosanskih fakulteta, veæ u otvrdjelim, iskusnim bosanskim sokolovima kojim u logorima jesu lomili al nisu salomili krila. Nada nam je u opreznim bošnjaèkim tornjacima, budnim èuvarima naših domova povratnika na svoje. Nada nam je u nježnim, izdržljivim bošnjaèkim golubicama prevrtankama koje su saèuvale do dan danas bošnjaèke familije na okupu, bosanski jezik u životu i vatru bosanskog otpora u sebi, boreæi se lavovski na svaki moguæi naèin za koru hljeba.

Bosna je cekala od 1463 do 1992 godine i doèekala da ponovno postane samostalna država, da ponovo dobije svoju Slavnu Bosansku Vojsku, istinsku Armiju Bosne-Hercegovine, svoje zlatne ljiljane, koji se bore samo za Bosnu i njenu slobodu!

Srdaèno èestitamo 15. april - Dan Armije svima onima koji su hrabro i bez oklijevanja stali u redove Armije RBiH, ili je podržali prema svojim moguænostima. Posebnu èestitku upuæujemo svim živim borcima Armije.

Molimo Allaha dž.s. da svim šehidima i poginulim borcima podari Džennet i vjeèni rahmet. Amin!

Izvori:

[1] Mustafa Imamoviæ, Historija Bosne, 1999, pg.
[2] Joanni Dlugossi,Historiae Poloniae,lib XI,Karakov 1878.,p.327-328.
[3] Arhiva Vojnog Muzeja u Istanbulu, Balkanska Istorija, ed. 1986
[4] F.Genthe,o.c.,p.537-605.Isti pisac:Sasko-poljska pukovnija Bošnjaka i holandijski kopljanici \"Bošnjaci\",Glasnik Zemaljskog muzeja,XIV,Sarajevo 1902.,p.369-390).
[5] Arhiva Austijskog Vojnog Muzeja u Beèu.
[6] Radovi Muhameda Hadžijahiæa iz pomenutog perioda.
[7] \"Genocid nad muslimanima 1941-1944\" autora Vladimira Dedijera i Antuna Miletiæa.
[8] Ishak Samokovlija, neobjavljeni eseji o Deklaraciji Bošnjaka 1942
[9] Muhamed Hadžijahiæ: Spectator: Pismo Saveznicima 1942
[10] Istorijski zbornik, br. 10, Banjaluka 1989., 152-153.; Safet Bandžoviæ, BiH u raspravama i odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a Prilozi, 31, Sarajevo, 2002., str. 179-204.
[11] Opšir. ZAVNOBiH. Dokumenti 1943-1944, knj. 1, Sarajevo 1968., 31.
[12] cit. prema: M. Vrhunec, Šest godina sa Titom (1967-1973), Ljubljana 2000., 290.
[13] V. Kržišnik-Bukiæ, Bosanski identitet)
[14] Intervju BN-a sa Diegom Arriom, specijalnim savjetnikom Generalnog Sekretara UN-a
[15] Web sajt www.zemljabosna.com
[16] Web sajt http://srebrenica-genocide.blogspot.com/