Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||||
|
Teme
DRUGI PANEL: Prva konferencija Forum Bošnjaka Kosova \"Bošnjaci i novo Kosovo\" POPIS STANOVNIŠTVA 2006. I ETNIÈKI IDENTITET BOŠNJAKA KOSOVA Za BOŠNJACI.net prilog priredila: Redakcija lista \'ALEM\'
Moderator: Sanela BILALOVIÆ Službeni popis stanovništva na Kosovu æe uslijediti èak 25 godina nakon posljednjeg takvog popisa, i to u proljeæe iduæe godine. Posljednji put službeni popis raðen je 1981. godine, a taèan broj stanovnika Kosova veæ je dugo godina nepoznanica. Prema pravilima UN-a u svakoj zemlji bi se popis stanovništva trebao obavljati najmanje jednom u deset godina. Kao što je poznato, velike nepravde su uèinjene bošnjaèkoj zajednici u prošlom stoljeæu zbog nemoguænosti izjašnjavanja jednog naroda o sopstvenom etnièkom identitetu. Nakon svih i svakojakih imena koja su nam davana u posljednjem vijeku – od Muslimana sa malim, pa velikim M, Jugoslovena, neopredjeljenih ili pod lokalnim nazivima Goranci, Torbeši… spremamo se za popis stanovništva i porodiènih ekonomija sljedeæe godine.
Koliki je taèan broj iseljenih Bošnjaka? Koliko ih je živjelo prije, a najbitnije koliko æe ih živjeti u buduænosti?! Obzirom na nesretnu historiju promjena imena Bošnjaka u cilju njihove asimilacije i nestanka, predstojeæi popis ima ogroman znaèaj za sve Kosovare, ali posebice za Bošnjake, koji treba da spremno doèekaju popis i u meðuvremenu razriješe mnoge dileme i meðusobna nerazumijevanja. Oèekuje nas prvi popis na Kosovu u èijim æe formularima po prvi put u suvremnoj historiji biti rubrika Bošnjak. Panelistu na temu popisa: Mehmed Hamza iz Dragaša: S obzirom da se unazad sto godina vode rasprave o bošnjaèkom narodu, ispada da su Bošnjaci kao neka histrorijska greška koju svaka generacija Bošnjaka treba da ispravlja. Gotovo prije svakog popisa se potezalo šta Bošnjaci jesu, ali najèešæe šta oni nisu. No, i kada kažemo šta nismo, onda je jasno šta jesmo, jer je svaka generacija Bošnjaka na najbolji naèin odgovorila izazovu ili sudbini da stalno, prije popisa, kao po pravilu, potvrðuje svoj nacionalni i svaki drugi identitet. Naravno, Bošnjaci nisu nikakva greška, nego se radi o spletu okolnosti u kojima su se oni nevoljno snašli; historijski, politièki, geografski, socijalni i dr. Splet okolnosti koji nije bio naklonjen bošnjaèkoj naciji, ali u manjoj mjeri uticala su i naša popuštanja pred okruženjem koje se okomilo na nas, naroèito u nekim historijskim periodima kada je bošnjaštvo bilo na putu da zadobije mjesto civilizovanog i evropskog naroda. Ali, prije svega treba reæi da je svako nacionalno, jezièko i vjersko izjašnjavanje popisna kategorija. Kategorija kao izraz slobodnih ljudi i svojevoljnog izjašnjavanja svojih osjeæanja pripadnosti odreðenom nacionalnom, vjerskom, jezièkom, kulturnom i svakom drugom identitetu. Meðutim, Bošnjaci su uvijek dovoðeni u priliku da budu meta sistematskog uskraæivanja, gušenja i pritisaka da svoj, prije svega, nacionalni, jezièki i vjerski identitet, taji, ne iskazuje ili prikazuje po diktatu ili po želji nekih drugih, odnosno susjednih naroda. Bio je guran da se izjašnjava kao neko drugi, što æe reæi pod imenom koje ima neku drugu i nehistorijsku pozadinu ili da se izjašnjava kao neopredjeljeni. Dakle, historija poznaje i neopredjeljene narode i to je primjer bez presedana kako se jedan narod može tretirati i sistematski tjerati da se ne vezuje za svoju historiju, da zaboravi svoje nacionalno i jezièko ime, iako je sve ovo imao prije svih na ovim prostorima. U pitanju je bošnjaèki narod koji ima hudu sudbinu da trpi razne gluposti susjednih naroda. Doduše, sve ovo više govori o tim narodima nego o bošnjaèkom, jer je podnosio osporavanja, napade, sistematsko iseljavanje, genocid i, uprkos tome istrajavao u želji da bude narod u punom smislu rijeèi. ^ak bi se moglo reæi da je neopredjeljenost naše nepristajanje da nas neko drugi odreðuje i trpa tamo gdje nam nije mjesto ili strpljivo èekanje na opredjeljenje po svojoj mjeri, po svome osjeæanju i po svojim potrebama. To može da znaèi da je neopredjeljenje bilo najveæe opredjeljenje, jer se bošnjaèki narod, kada mu je dopušteno, izjasnio kao narod u veæini. Dopuštanje je svojevrsni cinizam, jer - pazite! Neko nekome dopušta, ili brani, da se izjašnjava. Ali je i to dobar znak da se nikome nismo dali, i doèekali priliku kada se okruženje primirilo, da kažemo koje je naše opredjeljenje koje nam je branjeno, osporavano i prigušivano na neviðeni naèin. To da nekome pripadamo ne znaèi da se nekome guramo u njegov atar, nego da se tako osjeæamo, da tamo prirodno pripadamo, da smo kao Bošnjaci na domaæem terenu, da smo svoji na svome. Vjersko izjašnjavanje malo je upitno, nikada nije otvoreno dovoðeno u pitanje i malo je Bošnjaka koji bi ga negirali pa makar se izjašnjavali kao ateisti. Zato ga mnogo neæemo spominjati. Prije svakog popisa u bivšoj nam domovini stvarala se atmosfera negiranja i nepriznavanja bošnjaèkog naroda, u èemu su bivale ukljuèivane i državne institucije i to veoma organizovano i dobro isplanirano. Naravno, da je to uvijek bila ogoljena propaganda bez ikakvog utemeljenja, politièka frustracija preživjelih ideja zbog neèega što je nekad davno bilo i kako je bilo. Kada se spremao popis 1971. godine, krenula je propaganda da se sprijeèi ili onemoguæi nastojanje Bošnjaka za priznavanje nacije. Tada se govorilo da je zalaganje Bošnjaka da budu narod dirigovan i povezan sa vjerskim institucijama, dakle klerikalizam. Propaganda koja je željela reæi da opredjeljenje Bošnjaka kao narod nije naša nacionalna potreba, nego vjerski interes klera za neke svoje i navodne ciljeve. Sve to, dakako, da se po svaku cijenu sprijeèi nacionalno opredjeljenje Bošnjaka, tada treæe nacije po velièini u Jugoslaviji. Popis od 1981. godine obilježila je propaganda o zelenoj transverzali. Nebuloza skrojena u raznim „uèenim“ institucijama, ponajprije u srpskim krugovima. Pod uticajem dešavanja u islamskim zemljama, popis od 1991. godine, obilježen je prièom o fundamentalizmu, džihadu i ne znam šta još ne, sve sa ciljem da se izvrši pritisak na bošnjaèki narod, da se zastraši ili da se primiri kako ne bi tražio ništa, iako i ovaj popis pokazuje veæinsko opredjeljenje da nastavi kontinuitet posebnog naroda. Sa takvom pozadinom i sa ciljevima svakovrsnog osporavanja bošnjaèkog naroda pošlo se u rat u Bosni. Rat kao vojni izraz politièkih nastojanja da se bošnjaèki narod ne priznaje, da se istrijebi ili smanji na zanemarljiv broj, kako više ne bi pravio nikakve probleme i nešto uvijek tražio. Malo obavješteni, nacionalno nesvjesni i neoformljeni Bošnjaci upali su u klopku propagandi i neprijateljstava i stali protivu naroda kojem su nominalno pripadali. Na njihovu žalost, oni su bili u manjem broju i samo su se historijski osramotili i bacili ljagu na sebe, jer popisni materijal, kako na podruèju cijele Jugoslavije tako i na Kosovu, pokazuje da sve te propagande nisu dale nikakvog rezultata, naravno zahvaljujuæi bošnjaèkom narodu koji je, uprkos tome, istrajavao da bude narod, da traje i bude odreðen kao neko i nešto. Posebna prièa oko popisa je nastojanje srpske politike, predvoðene SANU, da se dovede u pitanje cjelokupna svijest bošnjaèkog naroda. Ostali narodi su ostali nekako u sjenci ove halabuke, potajno priželjkujuæi da se bošnjaèki narod drži u poziciji u kojoj je do tada bio. Najinteresantnije od svega je da je ova institucija, potpomognuta i drugim institucijama i pojedincima, tvrdila da su Srbi jedini historijski narod, a da su svi ostali narodi, i bošnjaèki svakako, samo geografski pojam. Otuda èesto èujemo od drugih naroda, ali i pojedinaca iz bošnjaèkog naroda: šta mi na Kosovu imamo sa Bosnom? To je ostatak propagande o naciji kao geografskoj kategoriji. Svoðenje, kao pouzdan znak da te nema ili da nastoje da ti izbiju tvoje historijske, vjerske i jezièke korijene, da te svedu na etnièku grupu ili taènije na èergu nastanjenu na dato mjesto. Iako na puno mjesta možemo naæi i pisane i usmene izjave u ovom pravcu, za ovo je najbolji primjer opština Dragaš, dio koji je naseljen bošnjaèkom – tada Muslimanskom populacijom - od 93 odsto na zadnjem popisu od 1991. godine. U knjizi pod skraæenim nazivom GOS, decidno se kaže: „Stoga je status etnièke grupe za Gorance sada formalno pitanje koje bi trebalo sankcionisati prije prvog narednog popisa stanovništva.“ Treba podvuæi da se u ovoj reèenici koristi termin grupa, ne nacionalna manjina, što je sasvim oèekivano, kao i termin sankcionisati što daje aluziju na èuveno vaninstitucionalno rješavanje problema, koje æe naroèito doæi do izražaja na popisu od 1991. godine po pitanju jezika. Ovu opštinu istièemo samo kao primjer šta bi se desilo da su Bošnjaci pristali na propagandu o njihovom negiranju ili, ako pristanete da budete neko drugi a ne svoj, šta vam se može desiti i šta sve može još da vam se desi. Blago reèeno, tihi nestanak i odlazak u zaborav. Ovakva nastojanja se i danas priželjkuju u našem okruženju i mnogi bi htjeli da Bošnjake, svuda u okruženju, i na Kosovu, vide kao etnièku grupu, grupu po etnièkoj pripadnosti. Ne oèekujem neku znaèajniju propagandu u obliku kakva je do sada bila, iako se u narodu prièa o bošnjaèkom narodu kao narodu koji ne postoji na ovim prostorima, što je veæ viðeno i èuveno, sa istim namjerama da se Bošnjaci pocijepaju po etnièkom šavu i da se usitne. Jezièkog izjašnjavanja na popisima nije bilo do 1991. godine, jer se do tada zajednièki jezik podrazumijevao. Na popisu 1991. godine po prvi put se javlja i bosanski jezik, s obzirom da su se korisnici srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezika izjasnili da jezik nazivaju po potrebi njihovih nacija. Bošnjaci su se na ovom popisu izjasnili za bosanski jezik u veæini sluèajeva. Ali, ono što je posebno interesantno je da ovaj popis nikada nije objavljen u javnosti. Razlog je poznat, jer je popis pokazao da se veæina stanovništva izjasnila za svoj jezik, a srpska nacionalnost se opredjelila za srpsko-hrvatski, nasevši na politièke manipulacije tadašnjeg režima koji je govorio o navodnom oèuvanju Jugoslavije i srpsko-hrvatskog jezika kao zvaniènog jezika ove nakaradne države. Meðutim, najveæi cinizam u svemu ovome je da režim 1992. godine donosi naredbu o proglašavanju srpskog jezika za zvanièni jezik na ovim prostorima, naravno negirajuæi popisnu volju svih naroda. Kao posljedicu ove sulude zbrke imamo jedan poseban kuriuzitet koji se ogleda u tome da je u krvavom Ustavu Srbije zvanièni jezik srpsko-hrvatski, a u žabljaèkoj SRJ imamo srpski kao zvanièni jezik. Ovi primjeri, kao i bezbroj drugih, govore o izuzetnoj manipulaciji, èak i prijetnji svake vrste o tome da se ne istièe svoj identitet, bilo nacionalni, jezièki, vjerski i svaki drugi. Naravno da se i u ovom sluèaju bošnjaèki narod pokazao veoma odvažnim i smjelim da istrajava i traži ostvarenje svojih potreba i težnji. Onima koji prigovaraju da je srpsko-hrvatski jezik jedan te isti jezik, mi kažemo, da je to taèno, ali je stvar u imenovanju jezika. Ako ga drugi nazivaju svojim imenom, onda nema nikakvih razloga da ga i Bošnjaci imenuju svojim imenom – bosanski. Tim prije što je ovaj jezik i mnogo ranije imenovan pod imenom bosanski, tako korišæen i poznat za jedno zaista dugo vrijeme. U zakljuèku mogli bismo reæi: Bošnjaci nemaju nijednog razloga da ne nastave kontinuitet naroda. Kontinuitet dosadašnjeg izjašnjavanja kao narod, bez obzira što se njegovo ime promjenilo. Dakle, promjenilo se samo ime ali ne i status naroda, jer ako smo istrajavali da budemo narod na cijeloj teritoriji tadašnje države, to onda treba nastaviti i sada pod svojim historijskim imenom naroda sa svojom kulturom, tradicijom, vjerom i dakako jezikom, bez obzira na nove okolnosti. Do sada smo svi bili jedan narod i imali zajednièke osobine, bez obzira u kojoj regiji, danas državi, smo pripadali. U ovom prilogu treba uzeti u obzir i naše dugo neizjašnjavanje i opiranje da nas se podvede pod neku drugu naciju ili spuštanje ispod nivoa naroda. Taènije, zabrana od mnogih drugih naroda da se izjašnjavamo kao narod. Istrajavanje da se opredjeljujemo kao narod je dug i prema našim predhodnicima, koji su uprkos pritiscima i podsmjehom da nismo ništa, nastojali i izborili se da budu narod. A to nije malo. Niko nema pravo da odustaje od statusa naroda, jer skoro 95% naroda koji se izjašnjavao kao Muslimani na teritorije ex-Jugoslavije, sada želi da promjeni samo ime. Samo ime i ništa više. Ali, zadržava status naroda. Narod si! I mnogo važnije, nisi neki ostatak - kusur - neèega ili nekoga. Bošnjaci ponajmanje nemaju prava da sebe, kao predstavnici treæeg naroda u bivšoj domovini, svedu na neku etnièku grupu. Namjerno kažem neku, jer upravo taj neko želi da ne budeš narod, nego želi da budeš niko i ništa, što su dešavanja unazad nekoliko desetljeæa pokazala. Ne treba nikako dozvoliti da nas neko prevari ili da podlegnemo prevari, da padnemo ispod nivoa naroda, jer onda sigurno gubimo prednosti onoga što svaki epitet da budeš narod nosi. Naroda za koji su se mnogi zalagali i borili, naroda sa svojom vjerom, jezikom, kulturom i obièajima; narod smješten u Evropi sa svojom bogatom duhovnom i materijalnom kulturom, koja pleni punu pažnju evropske i šire javnosti; evropski narod koji se dokazao i u veoma teškim historijskim prilikama. Svoðenje naroda na etnièke grupice pouzdan je znak da neko igra neèije tuðe i veoma prljave igre. Igre da ne budeš narod, da nemaš ništa svoje i da se zatvoriš u svoj ogranièeni atar bez perspektive, sa mržnjom prema drugima i samomržnjom prema sebi. Igra koja se završava tragièno i za one koji su kolovoðe, ali jednako i za one koji ga slijede, zato što se ovakve igre obavezno na kraju završavaju svoðenjem naroda na nikoga i ništa, na jednu lutajuæu družinu bez igdje ièega. Sve ovo podjednako važi i za jezièku pripadnost koja mora da se potvrdi od popisa 1991. godine, kada je bošnjaèki narod pokazao zavidnu zrelost opredijelivši se za svoj jezik. Jezik koji ga odreðuje i krasi, i da ne bi bilo kako bošnjaèki narod treba da pozajmljuje jezik od drugoga. A kada ti neko daje jezik na upotrebu, na balkanskim prostorima, to onda znaèi da daje priliku sebi da te svojata, vrijeða ili te asimiluje. U konaènici, Bošnjacima, na slijedeæem popisu ostaje samo da zapamte tri rijeèi: BOŠNJAK, BOSANSKI JEZIK i ISLAM. Ako to urade, onda je pouzdan znak da æe nas biti, da æemo opstati i da æe prestati sve prièe o nama, kako ne znamo ko smo i kome pripadamo. U završnoj rijeèi dr. Ferid Muhiæ je iznio, kako je rekao, dva rizika - Rizik je prvi što ja ne živim na Kosovu i neæu rizikovati kao vi. Da govorim u ime vas koji živite na Kosovu, mada smo isto. Drugi je rizik da bi moja procjena mogla biti nedovoljno kompetentna upravo s obzirom na to da ja ne znam dramaturgiju lokalnih odnosa na svim nivoima. Ali velièina ovog dogaðaja je takva da me podsjetila na jednu izjavu jednog velikog filozofa koga ja inaèe veoma cijenim i koji kaže “odbaci opreznost, tu najgoru od mana jednog filozofa”. Opreznost ima smisla u praktiènim stvarima kad èovjek misli da nešto može na ovom svijetu zaraditi, a znamo da je u ovom svijetu svako na gubitku ako propusti onu pravu stvar. Neæu biti oprezan pa æu reæi na obje teme ponešto. Odlièno su odabrane. Hoæu da govorim kao neko ko nije ni profesor, ni sa strane, hoæu da govorim iz životne situacije Bošnjaka, bilo gdje da su. Prva tema: Bošnjaci i pregovori o statusu Kosova. Nisam sasvim upuæen koliko su daleko odmakli, nisam upuæen da li æe imati ulogu ravnopravnog pregovaraèa ili savjetodavnu. Ali kakva god bila, neobièno je važno - presudno je da budu prisutni u pregovorima, u bilo kom svojstvu. Jer koga nema u pregovorima oko statusa jedne države, njega nema ni u državi. A onaj koji je u pregovorima, šta god uèinio njega ne možete izbaciti. Daæu vam primjer. FORUM BOŠNJAKA KOSOVA Prvoj Konferenciji Foruma Bošnjaka Kosova, kao oblika djelovanja civilnog društva, održanoj u Prištini 19. novembra 2005. godine, prisutvovalo je oko 150 istaknutih intelektualaca, politièara, predstavnika nevladinih organizacija, institucija Kosova iz opština Prizren, Peæ, Dragaš, Mitrovica, Priština, Gnjilane… U radu skupa su uèestvovali Šef UNMIK-a, Soren Jesen Petersen, premijer Kosova Bajram Kosumi, prof. dr. Ferid Muhiæ iz Skoplja i drugi. Ovim skupom poèela je realizacija projekta pod pokroviteljstvom SOROS-a pod nazivom “Bošnjaci i novo Kosovo”. Na prvoj Konferenciji na kojoj se raspravljalo o uèešæu Bošnjaka u rješavanju statusa Kosova i predstojeæem Popisu u proljeæe 2006. godine usvojena je sljedeæa izjava: 1. Uèesnici Konferencije traže od meðunarodnih faktora i kosovskih institucija da i bošnjaèka zajednica bude angažovana u oblikovanju buduænosti kosovskog društva i svog položaja u njemu. Kako u interesu Bošnjaka tako i Kosova u cjelini. U tom smislu njihovi politièki predstavnici moraju aktivno uèestvovati u politièkim razgovorima i odluèivanju o statusu Kosova. Pri tome Bošnjaci podržavaju i prihvataju opredjeljenje i volju veæine graðana, ali moraju imati garantovana sva graðanska i etnièka prava. Bošnjaci na Kosovu su svoji na svome i nemaju rezervnu domovinu. 2. Bošnjaci Kosova, zajedno sa veæinskim albanskim narodom i pripadnicima drugih etnièkih zajednica, životno su zainteresovani da se Kosovo uredi i razvija kao demokratsko društvo i pravna država ravnopravnih graðana i etnièkih zajednica, kao društvo multietnièke tolerancije, graðanskih, vjerskih i nacionalnih sloboda za sve svoje graðane. 3. Od životnog interesa Bošnjaka je da ostvare puno jedinstvo djelovanja u oèuvanju svojih vitalnih interesa kao graðana i jedne od etnièkih zajednica Kosova koja je integrisana u kosovsko društvo. 4. Bošnjaci Kosova žele dobre veze i kulturnu saradnju, slobodnu komunikaciju i povezivanje sa Bosnom i Hercegovinom i svojim sunarodnicima u regionu. U tom smislu traže da i predstavnici Sarajeva kao i drugi iz regiona budu ukljuèeni u proces rješavanja statusa Kosova i da se otvori Kancelarija BiH u Prištini. 5. Pred Bošnjacima su ozbiljni zadaci i izazovi vezani za njihov etnièki identitet i predstojeæi popis stanovništva na Kosovu 2006. godine. 6. Forum Bošnjaka Kosova æe u narednom periodu biti stalno mjesto okupljanja i demokratskog djelovanja Bošnjaka u cilju oèuvanja i afirmacije svog etnièkog i kulturnog identiteta, te daljeg poboljšavanja uslova za život, rad, kao i za obrazovanje mladih na bosanskom jeziku. Uèesnici Prve Konferencije Foruma Bošnjaka Kosova Skandal je pravni da se danas, recimo, sudi ratnom zloèincu koji je potpisnik jednog meðunarodno validnog ugovora. Ratni zloèinac je u Hagu, on je potpisnik Dejtona. Nikome to ne pada u oèi. Nikome to ne smeta, niko ne kaže da je dogovor nevalidan jer se zapravo oèigledno ruši na tome da je èovjek koji je potpisnik i pod pritiskom to iznudio, u stvari iznudio nevalidan dogovor. Automatska pravna logika bi ga morala devalvirati - èitav dogovor. Ali ga ne devalvira. Zašo ga ne devalvira? Zato što je bio na pregovorima. On se izborio za to. I ta je stvar gotova, koliko god bio osuðen on funkcioniše i, èak, ona rak-rana na bosanskoj sadašnjosti, nazvana RS, uz sve pritiske još dugo æe da odolijeva. Znaèi, izboriti se za pregovore je pitanje života i smrti, opstanka – kljuèno pitanje. Drugo pitanje – pitanje pritisaka identiteta je izvanredno elaborirano, diskusije su bile sjajne i mnogo sam nauèio. Ja uvijek nauèim više nego što od mene nauèe i ta me zvijezda prati do sada. Pitanje identiteta. Biæe pritisaka, ali ne tako brutalnih, ne direktnih jer su druga neka vremena u tom pogledu nastala, ali ne manje opasnih, ne manje pogubnih. Biæe prefinjenih i suptilnih pritisaka, zavoðenja, a to je vještina u koju su ljudi daleko dotjerali i biæe teško odoljeti. Ja èujem da ima i predstavnika drugih opcija unutar Bošnjaka Kosova, kao što ih ima i u Crnoj Gori. Oni su legitimno tu, oni imaju pravo na svoje mišljenje i samo suoèavanjem i razmjenom argumenata nešto æe moæi da se postigne. Kobno bi bilo vršiti unutar sebe dalji sukob i rascjep, razdvajanje time što bi jedni za druge rezervisali najgore uvrede. Naprotiv, treba porazgovarati i razjasniti, treba biti otvoren. Nikada ne reæi “ne može me niko razuvjeriti”. Mene može uvijek svako razuvjeriti ukoliko argumenti koje bude iznio zaista meni djeluju uvjerljivije od onih od kojih ja branim moj stav. Gdje je ovdje sada pitanje suptilnih pritisaka? Nije sluèajno, skoro mi je došlo da vidim u tome prst Božji da ne pretjerujem ali ne treba ga spominjati bez razloga. Kada sam pomenuo onu životinju koja jede ovce, preæutkujem ime zbog onog što slijedi. Kada je ministar spoljnih poslova jedne države nedavno bio na oficijelnom mitingu, proslavi èetnika Draže Mihajloviæa izlaska na Ravnu Goru, oficijelno je došao ministar spoljnih poslova te države za koju se zna šta su uèinili u Bosni, više od 200 hiljada žrtava i oko dva miliona protjeranih a nisu bjegunci, niko nije pobjego sa svog ognjišta, nego je protjeran. Ta æe politika sada uzimati i Bošnjake pod svoje da ih “štiti”. Od koga? Od veæinskog naroda na Kosovu. Uzimaæe da ih štiti kao ne-Albance. Ko æe štititi nealbanko stanovništvo? Sad odjednom, onaj koji je pobio više od 200 hiljada Bošnjaka u Bosni pojavljuje se kao zaštitnik Bošnjaka na Kosovu. Takvih pritisaka æe biti mnogo. Tih suptilnih “da te odbranim od onih, ipak smo mi blizu, slovenska žica, antislovenska, albanska, nealbanska”, i tako dalje. Tih pritisaka æe biti i dalje, pazite, igra u politici je veoma opasna, ali je igra veoma važna. Nikako ne smije da se zaboravi da je igraè najvažniji. Igra se može izgubiti, ali ne i igraè. Za igru ima nova igra, ali igraèa nema novoga. Sada se ustvari igra Bošnjaka igra oko teme saèuvati igraèa živoga, èuvati Bošnjaka, njegov identitet, uspostaviti ga pa neka krene sa jedne ili dvije sitne igre, on je veæ igraè, on je veæ u ligi. Biæe vremena za pobjeðivanje i igara. Prema tome, kljuèni momenat je ovdje i ja ovdje vidim veliku vrijednost skupa Foruma Bošnjaka, što postoji i raznovrsnog i opet fokusiranog uvjerenja da je najvažnija stvar upravo i konstituisati identitet Bošnjaka na Kosovu kao èinjenicu koju politièki život dalje mora uvažavati i koji æe svi buduæi faktori na Kosovu morati uvažavati ukoliko uspije sada u fazi pregovora da se kao takav i inaugurira. Na kraju je usvojena izjava za javnost koju je proèitala Nadira Avdiæ-Vllasi PRVI PANEL: Prva konferencija Forum Bošnjaka Kosova \'BOŠNJACI I NOVO KOSOVO\' Za BOŠNJACI.net prilog priredila: Redakcija lista \'ALEM\' Ne poèinje bošnjaèka historija od bana Kulina, veæ mnogo ranije – od onih naroda koji su nastanjivali oblast oko rijeke Bosone i zatim cio teritorij centralnog Balkana, dakle još od prije tzv. nove ere. Iako su kroz ove zemlje prolazili mnogi osvajaèi (Rimljani, Avari, Tatari, Sloveni, i slièni), oni stari narodi nijesu bili magla da ispare u nepoznato. Bili su narod koji se transformisao svojim biæem, kulturom, jezikom u etnos sa osobitim karakteristikama, èuvajuæi tako svoje biološke etimone: krvno nasljeðe, zemlju predaka, pamæenje imena i jezika, obièaje, sakralne objekte, toponomastiku... |