U povodu smrti Stephena Smiljana Ćorkovića (1939 - 2020), osnivača Pokreta Pravde za BiH
GENOCID U BIH, POSEBNO U SREBRENICI, NE MOŽE I NE SMIJE BITI SAMO MRTVO SLOVO
Autor: Esad Krcić
Objavljeno: 09. Dec 2020. 18:12:43
U Zagrebu je, na dan 8. decembra / prosinca 2020. godine preminuo Stjepan Smiljan Ćorković.
Stjepan je bio rođen na dan 7. jula / srpnja 1939. godine u Banjoj Luci.
Stjepan Smiljan Ćorković, diplomirani i ovlašteni inžinjer elektrotehnike, nakon završenih studija na Sveučilištu u Zagrebu otišao je sa suprugom Vjerom u Kanadu, gdje im se je rodilo dvoje djece, kćerka Danijela i sin Tomislav.
Stjepan je radio za vodeću kanadsku telekomunikacijsku firmu Bell Canada, gdje je projektirao većinu trans-kanadske mikrovalovne telefonske mreže (backbone) i vodio projekte tehnološkog prelaza iz uljnih, analognih sklopki, u digitalni prijenos i na kraju u sisteme optičnih vlakana. Bio je međunarodno priznat stručnjak na području velikih mrežnih čvorišta.
Objavio je broj patenata, jedan od kojih je bio razvoj sistema međusobnog prepoznavanja mreža, za uključivanje europske telekomunikacijske mreže u sjeverno-američku (handshake), s protokolom CSS7.
Jedna od prednosti tog patenta je bila eliminacija ''odjeka'' (echo cancellation) u govornom području frekvencija. Druga prednost je bila značajka *69 koja je bila začetni korak ka identifikaciji pozivatelja.
Zastupao je Bell Canada na mnogim međunarodnim simpozijima i objavio je bijele papire (white papers) u Sjevernoj Americi i Europi.
Bio je zastupnik Kanade u Ujedinjenim Nacijama - International Telecommunications Union.
Stjepan Smiljan Ćorković je bio istaknuti društveni radnik, kako u hrvatskoj dijaspori u Ottawi tako i u bosanskoj dijaspori. Bio je izabrani član Upravnog Odbora Informacionog ureda Bosne i Hercegovine, i kroz taj rad je bio idejni začetnik tužbe Republike Bosne i Hercegovine za genocid protiv Srbije i Crne Gore na Međunarodnom Sudu Pravde u Hagu.
Iza Stjepa je ostala supruga Vjera, kćerka Danijela i sin Tomislav, te unučad u Kanadi i Hrvatskoj, kao i sestra Dubravka, brat Berislav i brojna druga obitelj.
Web magazin Bošnjaci.Net imao je blisku suradnju sa pok. Stjepanom koji je gajio ljubav prema domovini Bosni i kojem je bilo stalo da se pravno i sudski na internacionalnom nivou kazne planeri, naručioci i počinioci agresije i genocida.
Web magazin Bošnjaci.Net upućuje iskrenu sućut porodici Ćorković i suosjeća se u njihovoj boli, uz molitve Gospodaru svjetova da Stjepana nastani u rajska prostranstva.


U znaku sjećanja na Stephena Smiljana Ćorkovića, osnivača Pokreta Pravde za BiH, činimo vam dostupnim interview sa njim koji je objavljen 10. jula 2009.:

DOVRŠIT ĆEMO TUŽBU ZA GENOCID PRED MEĐUNARODNIM SUDOM PRAVDE


Stephen Smiljan Ćorković, osnivač Pokreta Pravde za BiH
Bošnjaci.Net: Uvaženi gospodine Ćorkoviću, povod ovog našeg razgovora je obnova rada Pokreta pravde za Bosnu sa sjedištem u Ottawa-i, ali prije nego nam nešto kažete o spomenutoj organizaciji, podsjetit ću da se na kraju 20. stoljeća govorilo kako živimo u slobodnom, demokratskom i civiliziranom svijetu, odnosno u Europi u kojoj se nakon Holokausta izrekla famozna zakletva «nikad više». Kako ste vi sve to doživjeli?
Ćorković:
U početku velikosrpske agresije na Hrvatsku i Sloveniju, živjeći u 'slobodnom i naprednom' svijetu, u 'demokraciji' nisam mogao vjerovati da 'demokratski' i 'civilizirani' svijet tolerira, pred kraj 20. stoljeća, brutalnu agresiju na, u neku ruku, vlastiti narod samo zato jer se narod vodio demokratskim i civilizacijskim načelima nastojeći ostvariti svoja prava. Bilo je nezamislivo, da se referendum 'nagradi' tenkovima, razaranjima, ubijanjima, klanjima i silovanjima. A to se nije događalo u nekim zabitim krajevima divljine, već usred 'civilizirane' Europe, gdje je pred četrdesetak godina dana svečana zakletva ,„nikad više“. Bilo je to nezamislivo i divljačko kršenje demokratskih i civilizacijskih načela. Ne samo od strane velikosrpskog agresora, već i od 'civiliziranog' Zapadnog svijeta koji je ne samo zatvorio oči i uši na najgroznije zločine, već svojim djelovanjem podupirao zločin. Na primjer, njihovo širenje slike agresorske armije kao branitelja civilizacijskih stečevina—Jugoslavije—protiv divljih hordi koje hoće uništiti tu umjetnu, versajsku tvorevinu, (znanu i kao tamnicu naroda). Sve ovo se ponovilo, u mnogo gorem izdanju, u slučaju Bosne i Hercegovine.

I Hitler bi pocrvenio

Bošnjaci.Net: U to vrijeme živjeli ste u Kanadi kada ste krenuli u zaštitu demokratskih načela koja su u toj zemlji itetako kršena, ali istovremeno ste došli u kontakt sa čuvenim američkim profesorom Francis Boyle-om.

Ćorković:
Da, nekolicina nas se prihvatila borbe za načela, ukazujući i optužujući, na demokratski način, našu novu domovinu Kanadu za nepoštivanje osnovnih načela demokracije. Kao što sam naveo u svom članku Izdaja Bosne i Hercegovine (vidi www.Bosnjaci.net/Izdaja – „U nastojanjima da prisilimo našu novu domovinu Kanadu, (kao i pravu domovinu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu) da stane u obranu demokratskih i civilizacijskih načela, naišao sam na članak prof. Francisa Boylea [u reviji Executive Intelligence Review, EIR] koji je pred Sudom pravde u Haagu zastupao napore Palestine da se i zakonski suprotstave agresiji koja im je prijetila Genocidom. U razgovoru s prof. Boyleom, [preko novinara EIR-a, Umberta Pascalija] on je predložio da Republika Hrvatska tuži Jugoslaviju Haaškom sudu pravde za genocid. To mi je odmah postalo primjerom moguće vrhunske civilizacijske borbe protiv velikosrpsko/četničkog agresora, borbe koja bi pokazala i prisilila demokratski svijet [tako smo barem tada mislili!] na dužnost zaustavljanja genocida koji se gotovo nesmetano odvijao pred njihovim očima. ... Hrvatska vlada, ... nije obratila nimalo pažnje na tu mogućnost. Otvoreno je došao stav iz vodećih krugova: „Što će nama nekakav američki profesor soliti pamet!“

Bošnjaci.Net: Čudni su stavovi i reakcije na Boyle-ov prijedlog a koji su dolazili iz vladajućih krugova posebno ako imamo u vidu srpsko-crnogorsku okupaciju Hrvatske, ali i nakon referenduma okupaciju BiH... Tada ste sa njim stupili u kontakt.
Ćorković:
Da, to je nevjerovatno! Dozvolite samo da ukažem na sljedeće: prof. Boyle u to vrijeme je predavao na katedri međunarodnog prava na sveučilištu Urbana u mjestu Champaign u saveznoj državi Illinois. Na drugom, inženjerskom odjelu istog sveučilišta predavao je i prof. Ejub Ganić, koji je bio podpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine. Nakon referenduma Bosne i Hercegovine, koji je dobio istu «nagradu» kao i hrvatski, velikosrpsko/četničku agresiju s istim popratnim efektima, samo u mnogo većim razmjerima, te unatoč razaranja koja su bila daleko strahovitija od razaranja u 2. svjetskom ratu—praktički svi gradovi BiH su bili razarani—unatoč masakriranja, silovanja i klanja, zajedno s koncentracionim logorima, koja su poprimila razmjere od kojih bi i Hitler pocrvenio, 'civilizirani' Zapad je i dalje ustrajao u svojoj nemoralnoj, necivilizacijskoj raboti, pa je sve to pridavalo sve veću važnost potrebi novog 'nirnberškog' suda, potrebi svjetske osude novog hitlerovskog genocida.

Razgovori nisu urodili plodom

Bošnjaci.Net: Koliko se sjećamo to ste pojasnili u tekstu koji ste napisali za Bošnjaci.Net da ste tada vodili razgovore sa prof. Boyle-om. O čemu ste razgovarali?
Ćorković:
Da, razgovori s prof. Boyleom su bili preko novinara EIR-a Pascalija. Tada je prof. Boyle pojasnio proceduru tužbe pred Međunarodnim sudom pravde (MSP-om), za koju je trebala punomoć Predsjednika, ili Podpredsjednika ili Ministra vanjskih poslova, te sam ja tada pokušao stupiti u vezu s prof. Ejubom Ganićem, koji je tada bio na dužnosti podpredsjednika, i spojiti ga s prof. Boyleom. Iako je došlo do razgovora s bosanskom ambasadom u New Yorku i s prof. Ganićem glede tužbe, razgovori nisu urodili plodom.

Bošnjaci.Net: Da li je to bio razlog vašeg povezivanja sa BiH Informacionim centrom koji je tada djelovao u Ottawi i šta vam je bila namjera?
Ćorković:
U to je vrijeme u Ottawi, gdje i ja živim, djelovala kanadska organizacija, Bosansko-hercegovački informacioni centar, koji je stupio u vezu sa mnom preko svoje podpredsjednice Đenane Čampara i tom smo se prilikom dogovorili da postanem član Centra. Ja sam u Centar doveo još dva Bosanca Hrvata, g. Željka Milićevića i g. Marinka Crnjca, svi iz Ottawe. Glavni cilj našeg ujedinjenog djelovanja bio je razbiti neprijateljsku propagandu, koju je Zapad i naša nova domovina Kanada jasno prihvatila i širila, o vjekovnoj etničkoj mržnji i stalnim 'etničkim' sukobima divljih Bosanaca Bošnjaka/Muslimana, Bosanaca Hrvata i Srba.

Uspostavili smo vezu između prof. Boylea i Vlade Bosne i Hercegovine

Bošnjaci.Net: Kako je tekao rad organizacije u jednom takvom okruženju gdje je vođena snažna propaganda protiv Bosne i Hercegovine i njenog opstanka?
Ćorković:
Mi smo stekli i imali mnoge međunarodne kontakte i intenzivno smo djelovali, na političkom polju, razbijajući jugoslavenske mitove i propagandu. Važno je napomenuti, da smo u to vrijeme početka agresije na Bosnu i Hercegovinu bili jedina organizacija koja je svijetu bila primjer suradnje svih Bosanaca i mnogi naši kontakti su nam govorili da smo imali velikog odjeka u svijetu. Jedan od mojih kontakata je bio dr. Kassim Ahmad iz Malezije, koji je kasnije i aktivno sudjelovao u našem radu. Dio mog političkog rada bila je tužba Bosne i Hercegovine protiv krnje Jugoslavije pred haaškim MSP-om. Preko Centra uspjeli smo uspostaviti vezu između prof. Boylea i Vlade Bosne i Hercegovine.

Bošnjaci.Net: U tome periodu pored žestoke srpsko-crnogorske agresije vršen je ogroman međunarodni pritisak na rukovodstvo BiH da prihvati Vance-Owenov plan...
Ćorković:
Točno, u veljači 1993.g. vodili su se pregovori o 'rješenju' bosanske krize Vance-Owenovim mirovnim planom. Vršili su se veliki pritisci na vladu Bosne i Hercegovine da na sastanku u UN-u potpiše taj mirovni plan. Prof. Boyle me je savjetovao da nastojim(o) uvjeriti bosansku vladu da ne prihvati uvjete tog plana, jer on bi značio kraj suverene države Bosne i Hercegovine. Nekoliko dana prije sastanka u New Yorku, dr. Fersada (Seka) Bajramović, voditeljica humanitarne pomoći Centra, naročito u nabavci lijekova i medicinskih potrepština, i ja dogovorili smo se da ćemo tijekom njenog razgovora, iz ureda Centra, s Predsjednikom Alijom Izetbegovićem o utanačenju logistike slanja humanitarne pomoći, razgovarati i o Vance-Owenovom planu. Mi smo oboje nastojali odgovoriti Predsjedika Izetbegovića od potpisivanja tog plana. Ja sam mu tom prilikom dao grube pojedinosti prof. Boyleovog prijedlog tužbe pred MSP-om i on je tada pristao na sastanak, kad stigne u New York, s prof. Boyleom i samnom da ga upoznamo s tužbom. Na taj sastanak u New Yorku krenula je iz Ottawe delegacija Centra, predsjednik dr. Hivzija (Činča) Bajramović, dr. Fersada Bajramović i ja.

Susret s Predsjednikom Izetbegovićem i s prof. Boyleom

Bošnjaci.Net: To je bio vaš prvi susret s Predsjednikom Izetbegovićem ali i s prof. Boyleom. Opišite nam tok razogovora.
Ćorković:
U New Yorku sam se prvi put sastao, licem u lice s prof. Boyleom u njegovom hotelu. Nakon upoznavanja i razgovora o planu našeg sastanka, otišli smo u hotel Predsjednika Izetbegovića, koji je vrvio od agenata sigurnosne službe. Predsjednik nas je ubrzo primio. Sastanku smo nazočili prof. Boyle, dr. Hivzija i dr. Fersada Bajramović i ja s jedne strane i Predsjednik Izetbegović, njegov tajnik Ivica Mišić i njegova kćerka koja je služila kao Predsjednikov prevoditelj. Ja sam bio prevoditelj prof. Boyle-u. Prof. Boyle je tada obrazložio pojedinosti tužbe. Predsjednik Izetbegović je iznio svoja iskustva s velikim pritiscima UN-a i posebnih povjerenika UN-a, Vancea i Owena, kao i Predsjednika drugih Zapadnih država. U jednom se trenutku Predsjednik Izetbegović obratio meni, prevaren i frustriran mnogim jalovim UN-ovim rezolucijama, rekavši: „Što će mi još jedan beskorisni papir“. Odgovorio sam, da taj papir ima veliko značenje jer je to nalog zakonodavnog tijela UN-a, kojeg izvršni organ UN-a (Generalna skupština i Vijeće Sigurnosti) moraju sprovesti (a kao što se kasnije vidjelo, morali su, ali su se oglušili). Predsjednik Izetbegović je po svemu sudeći prihvatio argumente prof. Boylea i shvatio važnost takvog postupka. Prof. Boyle je također odgovarao Predsjednika od potpisivanja Vance-Owenovog plana, tumačeći kakve bi to imalo političko-pravne posljedice za Bosnu i Hercegovinu. Predsjednik nam se potužio da se na njega vrše toliki pritisci i da vjerojatno neće biti u stanju ne prihvatiti taj mirovni plan. Prof. Boyle ga je savjetovao, da kao uvijet mora zatražiti od Predsjednika Clintona jamstvo da će poslati američke vojnike u Bosnu kao garanciju mirovnog plana. Naime međunarodna zajednica može ga lako iznevjeriti, kao što je to redovito činila, no kad jednom SAD namijene svoje vojnike, to je velika odgovornost pred Američkom vladom i narodom. Prije odlaska uručio sam Predsjedniku svoje pismo njemu (svoje komentare su dopisali i Bajramovići), koje sam pripremio kao moje viđenje njegovog sastanka u UN-u. U pismu sam rekao, da ga UN i međunarodna zajednica nastoje zaplašiti i time prisiliti na ustupke, no ustvari oni se svi njega boje, jer on nije nekakav mali muslimanski Predsjednik, kako su ga uvijek željeli omalovažiti, već je on suveren (engleski 'Sovereign', op. ur.) suverene države Bosne i Hercegovine, što ima najveću težinu u instituciji UN-a.

Bošnjaci.Net: Šta se dalje događalo nakon tog sastanka?
Ćorković:
Nakon sastanka u New Yorku, uz teške napore i veliku suradnju g-đe Đ. Čampare, koja je jednom iz kreveta u velikoj vrućici pokušavala utanačiti sastanak ambasadora Bosne Muhameda Šaćirbeya i Ministra vanjskih poslova Harisa Silajdžića s prof. Boyleom, uspjeli smo dobiti potrebne osobe pa je prof. Boyle dobio potrebna ovlaštenja u ožujku 1993.g. za podizanje tužbe.
Podnijevši tužbu MSP-u prof. Boyle je zatražio preko mene podršku Informativnog Centra, savjetujući da svi dobro proučimo Konvenciju UN-a o Genocidu iz 1948.g., koja je temelj tužbe. Mi smo nabavljali potrebne spise povezane s dokumentiranjem genocidnih radnji agresora, koje bi profesor zatražio. Isto tako otvorili smo posebni račun, International Court of Justice, u ottawskoj podružnici Bank of Montreal (160 Elgin st.) na koji su trebale stizati donacije za rad prof. Boylea na tužbi. Većinu ili dobar dio donacija pribavio je sam prof. Boyle, jer on je bio veoma poznata ličnost i priznat vrhunski stručnjak međunarodnog prava, kojem su mnogi davali podršku.

Zbog katastrofalnih okolnosti odlučili smo preuzeti inicijativu

Bošnjaci.Net: Okolnosti u kojima se našla BiH bili su nezavidni. Agresija, genocid, silovanja, progoni... ali istovremeno prljava igra UN-a koji su nametnuli embargo na oružje...
Ćorković:
Istina je da su u to vrijeme okolnosti na terenu u BiH bili su katastrofalni, pogoršavajući se iz dana u dan, pa smo mi sve intenzivnije radili na našoj podršci borbe bosanskog naroda. S prof. Boyleom smo se dogovorili da uz tužbu ponovno ode zatražiti od MSP-a Privremene (hitne) mjere zaštite pred Genocidom, jer se, unatoč zvjerskim napadima do zuba naoružane velikosrpske i četničke armije, bosanski narod branio praktički goloruk zbog UN-ovog embarga, te je to postao naš veliki pothvat, jer je ponovno trebalo dobiti ovlaštenja od bosanske vlade za prof. Boyle-a i njegov Zahtjev za Privremene mjere. U to vrijeme UN su sazvali sve zaraćene strane na dogovor u Ženevi i potpisivanje Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana za Bosnu. Zbog navedenih katastrofalnih okolnosti odlučili smo preuzeti inicijativu, ne čekati službeno ovlaštenje za prof. Boyle-a već sami odvesti prof. Boylea na pregovore u Ženevi i zahtjevati od vlade da ga prihvate za pravnog savjetnika. S druge strane, te okolnosti izazivale su sve veće ogorčenje i bijes naročito muslimanskih naroda u svijetu, pa sam i na savjet mojih međunarodnih kontakata, odlučio, zajedno s g. Željkom Milićevićem i g-đom Đenanom Čampara osnovati udrugu Justice for Bosnia Task Force (JBTF), čiji će zadatak biti prikupljati materijalnu i moralnu podršku borbi bosanskog naroda protiv genocida. Jedan od mojih glavnih kontakata, dr. Kassim Ahmad iz Malezije, pristao je pridružiti se. Tako je moj rad predviđao dvije glavne aktivnosti, rad u vezi tužbe na MSP-u, koji je bio moja glavna dužnost, rad na ciljevima JBTF-a, koji je trebao biti dužnost Željka Milićevića i vezu s bosanskom vladom u nadleštvu Đenane Čampare.
Dok je Željko Milićević otputovao u Maleziju i Indoneziju, Đ. Čampara i ja išli smo s prof. Boyle-om u Ženevu, gdje smo 'lobirali' vladu BiH da uzme prof. Boylea za savjetnika u pregovorima oko Owen-Stoltenbergovog plana. Istovremeno smo radili i na dobivanju ovlaštenja za prof. Boyle-ov Zahtjev za Privremene mjere.
Kao što sam opisao u gore navedenom članku Izdaja Bosne i Hercegovine, mi smo ustvari izazvali u Ženevi neočekivan obrat i pomrsili račune međunarodne zajednice, UN-a i posebnih povjerenika Owena i Stoltenberga. To mora da je bio velik udarac za sve te mračne sile, pa se izdaja protiv nas pojačala. Na kraju ovih djelatnosti u Ženevi, ja sam napustio Ženevu, jer su mi moji kontakti u Australiji organizirali poziv australske parlamentarne grupe Save Sarajevo (Spasimo Sarajevo), da ih vjerodostojan Bosanac upozna sa prilikama u Bosni i Hercegovini. U Australiji sam tako imao priliku, uz veliku pomoć g. Mustafe Ajkića iz Canberre, promicati ciljeve našeg rada, poglavito tužbu prof. Boylea.

Mogu se nazrijeti krakovi izdaje protiv nas

Bošnjaci.Net: Da li ste tada mogli naslutiti bilo kakvu izdaju?
Ćorković:
Tada, ne baš, jer su sva naša nastojanja bila usmjerena kako pomoći Bosni, ali gledajući sa ove vremenske distance događaje u Ženevi, mislim da se mogu nazrijeti krakovi izdaje protiv nas. U Ženevi ja sam ustvari bio udaljen od kontakta između prof. Boylea i Predsjednika Izetbegovića. To je isključivo obavljala Đ. Čampara. Tada nisam obraćao nikakvu pažnju na to, i to mi je izgledalo normalno. Sad nisam baš siguran. Željko Milićević je nakon spektakularnih početnih uspjeha u Maleziji, kao npr. dogovorenog radnog ručka s premijerom Malezije dr. Mohamedom Mahatirem, pretrpio misteriozna događanja. Jedan primjer je bio neobično povlačenje Harisa Silajdžića s mirovnih pregovora u Ženevi, da bi došao u Kuala Lumpur vidjeti što taj Željko Milićević radi s ovlaštenjem Predsjednika. Ta i druga još nerazjašnjena događanja su dovela do sloma Milićevićeve misije. On je ipak djelomično uspio dovršiti svoju misiju putem svojih direktnih kanala.

Bošnjaci.net: Dobro, a šta ste vi tada radili u Australiji?
Ćorković:
Ja sam u Australiji, nakon izlaganja o prilikama u Bosni u australskom Senatu trebao održati tiskovnu konferenciju na kojoj sam zahtjevao da međunarodna zajednica da ostavku lordu Owenu kao posebnom povjereniku za mirovne pregovore u slučaju Bosne. No baš u to vrijeme izbio je 'slučajno' (?) incident u Australskom parlamentu, koji je odvukao sve novinare hvatati tu 'vruću' vijest.
Malo poslije toga nastali su čudni događaji oko Informacionog Centra u Ottawi i igre oko Željka Milićevića i mene, te je Centar ubrzo raspušten, o čemu je Predsjednik Centra Hivzija Bajramović obavijestio Biseru Turković, tadašnju ambasadoricu BiH u Zagrebu.

Nakon što je Prof. Boyle je uspio obraniti svoj Zahtjev za Privremene mjere na MSP-u i dobiti presudu u korist Bosne i Hercegovine i dvije Naredbe Svjetskog suda za hitno sprječavanje Genocida u Bosni i Hercegovini, bosanska mu je vlada uručila otkaz. Time je ustvari prekinut naš rad.

Dovršiti rad Predsjednika Izetbegovića

Bošnjaci.Net: Da li su onda to glavni motivi obnove rada Pokreta pravde za BiH?
Ćorković:
Na obnovu rada Pokreta nagnale su nas sadašnje prilike u Bosni, a pogotovo što je kod g. Željka Milićevića, kroz njegovo aktivno sudjelovanje na mreži Bosnjaci.net (i www.Bosniaks.net) sazrijela zamisao potrebe rada JBTFa. Na njegov snažan poticaj odlučili smo da nam je dužnost, a i zahtjev vremena i prilika u Bosni i Hercegovini, ponovno oživjeti ciljeve JBTFa. U meni još postoji osjećaj da mi je dužnost pokušati nastaviti i, ako Bog da, dovršiti rad Predsjednika Izetbegovića, koji je na moj prijedlog prihvatio i službeno ovlastio tužbu pred MSP-om.

Bošnjaci.Net: Šta je glavna zamisao nastavka rada ove organizacije i koliko će to značiti Bosni i bosanskom narodu?
Ćorković:
Značajan dio nastavka ovog rada je pokušaj materijalnog i moralnog uzdizanja napaćenog i zapostavljenog bosanskog naroda, kao što naš dokument POKRET PRAVDE ZA BOSNU prikazuje. Kao poslovni i poduzetnički stručnjak (g. Milićević op. ur.) i inženjer (g. Ćorković op. ur.) razvili smo ideju, koja bi uz politički značaj, predstavljala i temelj gospodarskog razvoja Bosne. Naime, preseljenje MSP-a u Srebrenicu zahtjeva izgradnju ogromne primarne infrastrukture - izgradnju pristupnih autocesta i drugih riječnih i kopnenih poveznica, zračnih i pomorskih luka, telekomunikacija, škola visokog obrazovanja u domeni prava, međunarodnog i ustavnog prava i svjetskih jezika, izgradnju vrhovnog medicinskog centra, razvoj industrije i poljoprivrede i drugih pratećih ekonomskih infrastruktura potrebnih za pokrivanje potreba primarne infrastrukture. Tu je neizbježno da će i okruženje BiH imati dobrobiti od ovog povijesnog projekta, iako to nije naš krajnji cilj, međutim to je pokazatelj da se dobra volja i blagostanje srodnih i drugih naroda može širiti.

Bošnjaci.Net: Za kraj?
Ćorković:
Ovo jeste povijesni projekt i nadati se je odazivu bosanskog naroda. Jer Genocid u BiH, posebno u Srebrenici, ne može i ne smije biti samo mrtvo slovo na papiru kojim će se baviti samo majke koje su izgubile sinove, djeca koja su izgubila roditelje, sestre koje su izgubile braću, žene koje su izgubile muževe... Genocid kako u Srebrenici tako i u cijeloj BiH mora biti dužnost i obaveza svih čestitih ljudi ove planete. Zato ne zaboravimo radi budućnosti! A institucionalno podsjećanje je ipak najbolje. Zato jačajmo institucije koje će se brinuti o tome.
Nadati se je da strahovita tragedija bosanskog naroda neće naći sitne duše!