ŠEFKA BEGOVIĆ - LIČINA: Iako sam pred sobom imala knjigu „Đulizara“ koju sam trebala pisutnima predstaviti, pričala sam o našim adetima i tabijatima koje trebamo čuvati i ponositi se sa njima. Napomenula sam da je sandžački govor sabran u Sandžačkom rječniku, potvrda našeg identiteta i postojanja, da ga trebamo njegovati i čuvati od zaborava. Mislila sam da sam u New York donijela dah Sandžaka a u stvari, ja sam zavičajni dah osjetila ovdje u Bošnjačkom islamskom kulturnom centru na Ricmond Hillu koji čak i danju, poput zvijezde blistavo svijetli.

„O, Svemilosni! Tvojom velikom milošću, evo ja, na visini od 11.000 metara ponovo preletam okean da bih obišla svoje zemljake u dalekoj Americi“ –, za sve vrijeme leta, upućivala sam zahvalu Jedinom Stvoritelju i razmišljala o bošnjačkoj pečalbi koja je naš narod otrgla od rodne grude i otjarala na ovu daljinu.

Čim se sleti na aerodrom „Džon Kenedi“ u New Yorku i dotakne američko tlo, osjeti se sigurnost i uvjerenje da vas ovdje niko neće pitati ko ste, odakle ste, kako se zovete, kojoj vjeri ili naciji pripadate...

Kada bih ovdje mogla sakupiti djecu, unuke, rođake, drage prijatelje, ušuškati ih u sigurnost ove najmoćnije zemlje na svijetu, sklonila bi ih od balkanskih podvala, od dušmanskih prijetnji, onih huškačkih pjesama mržnje prema nama Bošnjacima, od negiranja genocida i Srebrenice, od strepnje da nam se Šahoviće i sva nam učinjena zla ne ponove...

A čim se primakoh velelijepom zdranju Bošnjačkog islamskog kulturnog centra, smještenom poput neke raskošne ljepotice na Richmond Hillu, onu mi želju da ovdje sakupim svoje najrođenije, zamijeni divljenje prema ovoj građevini, koju u tuđoj zemlji, na nepoznatom tlu, čak ovamo preko okeana, svojom ljubavlju, vjerom i nadom iznjedriše naši Sandžaklije.

Bošnjački islamski kulturni centar Richmond Hill

Zadivljujuće je da u sred ove moćne kršćanske zemlje, gdje su Bošnjaci zbrinuti ko pod majčio krilo, odjekuju tekbiri, ezani i selavati. A ljepota enterijera Centra uliva povjerenje u one koji su svojim prilozima, svojom nesebičnošću i nijjetom ostvarili bošnjački san. Članovi odbora na čelu, sa hadži Smajom Srdanovićem, Plavogusinjaninom, omogućili su svojim zemljacima ugođaj svih zajedničkih okupljanja, sadržaja i druženja.

Čim se kroči u objekat Bošnjačkog islamskog kulturnog centra, od iznenađenja, veličine i ljepote, svakom zastane dah. Zadiviće svakog na ulazu prekrasna izrezbarena drvena vrata, na zidovima predvorja umjetničke slike, mermerne podne pločice, tkani ćilimi, restoranska svečana sala sa ogromnim stolovima, raskošnim brokatnim zavjesama. Centar ima prekrasan mesdžid sa magfilom, gasulhanu, abdesthanu, salu za hatarname, te multifunkcionalna sala za više sportskih disciplina kao što su: tenis, mali nogomet, fitnes.



Dekoracija za promociju mojih knjiga, za izložbu slika slikarke Nizare Šabović i sjećnaja na slikara i pisca Plavljanina Ibrahima Rekovića, upriličena je u bošnjačkom stilu sa ćilimom, sofrom, bakarnim đugumima, takumom za kahvu i naravno sa bosanskom i sandžačkom zastavom.
U alaturko nošnji, moderatorica večeri „Bošnjački muhabet – Sandžačke besjede“ hanuma Adila Kardović-Todić i gospodin Esad Krcić, glavni urednik magazina Bosnjaci.Net, najavljuju saržaj.
Mladi hafiz Hako ef Omeragić, poslije selama upućenom prisutnima, sadržajnim govorom i prekrasnim glasom preučio je Ašere, onako kako dolikuje ovom bošnjačkom skupu. Slušajući interpretaciju Allahovog kazivanja, insanu duša drhti, suze same liju, a ponos što smo pripadnici vjere Allahu mile i Ummet poslanika Muhammeda s.a.v.s. viši je od najvisočijih vrhova američkih planina.

„O, Svemogući Milosniče, ovdje u tuđoj zemlji, na tuđem tlu gdje je vjera druga, čvrsto je držeći na svojim, Sandžaklije nam, poput raspaljenog žara na mukotrpnim dlanovima, čuvaju vjeru i dovu Ti upućuju!“

Hadžija Smajo Srdanović, najzaslužniji među zaslužnima što ovaj Centar postoji i perfektno funkcioniše, govorio je o sopstvenim snu i svojih sunarodnika da ovo bude njihovo toplo gnijezdo, drugi dom i izvorska voda sa čijeg vrela će piti imanski šerbet.

„Noćima nisam spavao. Za svoj narod sam sanjao ovu zgradu baš ovakvu kakva je danas. Iako je to bio mukotrpan put ostvarenja ovog sna, uz Allahovu pomoć i pomoć dobrih ljudi, naš se san obistinio i ja sam sretan“ – bile su to posljednje riječi hadžije Smaila Srdanovića, koji je uz hadži Aga Kolenovića i ostalih humanih džematlija većinski darodavac za ovo prelijepo zdanje.

Hadži Nevzat Kurtagić, jedan od osnivača sandžačkog džemata u New Jerseyu, govorio je o neophodnosti ovakvih manifestacija i druženja koja učvrćuju prijateljske i rodbinske veze, koja su primjer budućim generacijama kako se čuvaju svoji korijeni, svoj jezik i kultura. Izrazio je i svoju radost i čestitao inicijatorima i organizatorima na ovako dobroj organizaciji.



Bošnjački vjerski znanstvenik hadži dr Rešad ef. Plojović, govorio je o čvrstini naše vjere i neminovnom bošnjačkom jedinstvu koje nam proizilazi iz nje. Osuđivao je pojedinačne podvale nekih naših ljudi koje nanose štetu prvenstveno bošnjačkom narodu. Pozivao je Bošnjake na jedinstvo i slogu koja vodi ka jednom jedinom ispravnom putu kojim koračaju samo ispravni.

Iako sam pred sobom imala knjigu „Đulizara“ koju sam trebala pisutnima predstaviti, pričala sam o našim adetima i tabijatima koje trebamo čuvati i ponositi se sa njima. Napomenula sam da je sandžački govor sabran u Sandžačkom rječniku, potvrda našeg identiteta i postojanja, da ga trebamo njegovati i čuvati od zaborava. Mislila sam da sam u New York donijela dah Sandžaka a u stvari, ja sam zavičajni dah osjetila ovdje u Bošnjačkom islamskom kulturnom centru na Ricmond Hillu koji čak i danju, poput zvijezde blistavo svijetli.



Umjetnica Nizara Šabović je na izloženim slikama prikazala govor sopstvene duše i ljubav zavičaja. Sa slikarskog platna svjetlucale su kapljice vode Plavskog jezera, mirisale su šume Visitora, šarenilo se cvijeće sa Završa i Kofiljače, šaptale su pašine kule o plavskogusinjskom gospodstvu, o Ali paši i njenim izvorima...

Glavni urednik magazina Bosnjaci.Net govorio je o djelu slikara i pisca rh. Ibrahima Rekovića, čovjeka koji je za sobom ostavio plodonosan rad i primjetan trag. Njegova ljubav prema zavičaju kapala je kroz kičicu prekrasnih mu slika, govorila o jednoj tanahnoj, čistoj duši, koja je našla smiraj u rodnom gradu koji je toliko volio. Plav i Gusinje bile su njegove dvije ljubavi kojima je poklonio vrijeme, sliku, riječ, posljednji izdisaj.

Kako sam poznavala rahmetliju i cijenila njegov izuzetan rad na očuvanju bošnjačke kulture i plavsko-gusinjskog govora, zažalila sam što nije ovdje da spozna koliko ga njegov narod pamti i cijeni njegova djela. Ove noći u Centru, Plavljani i Gusinjani su ga se sa ljubavlju sjećali i posthumno mu vraćali dug.



Sav ovaj događaj u Bošnjačkom islamskom kulturnom crentru u New Yorku, imao je otmjenost i posebnost koja uliva povjerenje da se slogom, snagom i razumom postižu veliki uspjesi i da se samo tako opstaje.

Moje poštovanje Sandžaklijama, Plavljanima, Gusinjanima, Rožajcima, Bihorcima, Pazarcima, Tutincima… koji svoj Sandžak preko okeana u New York doniješe sa sobom i koji ulažu ogroman napor da ga ovdje održe i čuvaju kao najveću svetinju. Moje poštovanje i divljenje za usmjerenje omladine i male djece ka sopstvenoj vjeri koja im pokazuje ko su, šta su i kome pripadaju.

Hvala vam dragi zemljaci što ste ovdje ponosni predstavnici sandžačkog neba, primjer kako se čuvaju obraz i vjera, kao se gordo korača naprijed.
Neka je na sve vas vječana Allahova milost. Amin!