U povodu stogodišnjice crnogorskog genocida nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju
NAKON 11 GENOCIDA, NEMAMO PRAVO NA ZABORAV!
Autor: Abidin Musić
Objavljeno: 30. Oct 2012. 23:10:07

Abidin MUSIĆ: Nas izgleda niko ne može bolje zaboraviti od nas samih! Ta prešutna kazna koju sami sebi izričemo (vjerovatno iz blage naravi pored straha i naivnosti), uvijek ima svoje konsekvence, a najteži od njih su - genocidi! Genocid (izgleda) u prostom poimanju znači:
Ubij i utri sve ono što nije kao ti! Abdulah Sidran napisa "nije me strah genocida, strah me je zaborava". A Jedan od genocida - sedmi po redu (od ukupnih jedenaest koji su se dogodili nad Bošnjacima), je pokolj i nasilno masovno pokrštavanje u plavsko-gusinjskoj kotlini.
Historija koja ima dva zadatka; prvi da prenese istinu, i drugi, da ne prešuti istinu. Ujedno je sublimirano povezana sa moralom pojedinca, posebno u slučaju skolstva koje u mnogome utiče na razvoj masa, kako o saznanju prošlosti, tako i o moralnim (etičkim) normama i kriterijumima koje će usvojiti i po kojima će donositi sopstvene sudove i zaključke o drugima i drugacijima.

Kao primjer navedenog su (poznavanje) dešavanja kroz ne tako davnu prošlost najgnusnijih činova neljudske populacije, koja nažalost zauzimaju vrlo malo prostora na naučnim skupovima kod nas Bošnjaka, a i ostalih.
Nas izgleda niko ne može bolje zaboraviti od nas samih! Ta prešutna kazna koju sami sebi izričemo (vjerovatno iz blage naravi pored straha i naivnosti), uvijek ima svoje konsekvence, a najteži od njih su - genocidi! Genocid (izgleda) u prostom poimanju znači:
Ubij i utri sve ono što nije kao ti! Abdulah Sidran napisa "nije me strah genocida, strah me je zaborava". A Jedan od genocida - sedmi po redu (od ukupnih jedenaest koji su se dogodili nad Bošnjacima), je pokolj i nasilno masovno pokrštavanje u plavsko-gusinjskoj kotlini.
Ovaj zloglasni čin monstrumski orijentisanih koljača, ostavio je za sobom bolnu istinu na ono što se dogodilo prije 100 godina. Tad je većinski pogubljeno uglednije bošnjačko i albansko stanovništvo plavsko-gusinjske kotline, da bi zatim bila načinjena stratišta onima koji nisu htjeli da se pokrste. A takvih je bilo po procjenama više hiljada.

U prvim danima Prvog balkanskog rata crnogorski istočni odred, koji je brojio oko 12. 000 boraca, u oktobru 1912.godine napao Plav i Gusinje, sa ciljem da ga zauzme. Komitet narodnog spasa (kojim su vaktom rukovodili Ali paša, mulla Jahja ef. Musić, Jakup Fero), je bio raspušten a novo vodstvo nije bilo spremno a ni voljno da organizuje otpor, već je u vrijeme kada je nastupala crnogorska vojska pobjeglo preko Dijela u Kosovsku Mitrovicu.
Tada je izvedena i pjesma rugalica dotadašnjem vođi naroda: "Hasan-aga ljudska izdajice što pobježe vuče od lisice".

Međutim, i pored toga, dio stanovništva se organizovao u i došlo je do otpora na Visitoru, gdje se grupa ljudi do posljednjeg borila za svoj narod i vatan, protiv zla koje je ova horda zamislila. U malom broju i slabo naoruzani, bili su potuceni... Preživio je jedino Sejdo (Hemin) Redžić, jer su zločinci nakon 19-tog proboda bajonetom kroz grkljan računali da je i on gotov; a on čitav izmasakriran (ostao je bez ušiju, gornje usne, dijela nosa, i tako unakažen uspio je domaći se Martića kuća koji su ga prihvatili neko vrijeme dok se oporavio.

Nakon okupacije izvršeno je potpuno razoružavanje stanovništva, više stotina najuglednijih građana je zatvoreno. Dva mjeseca nakon zauzimanja plavsko-gusinjskog kraja, dolazi zloglasna Donjovasojevićka brigada, pod komandom zloglasnog brigadira Avra Cemovića do zuba naoružana, a pod direktnom komandom knjaza Nikole s Cetinja, i imala je zadatak da nasilno pokrsti muslimansko stanovništvo Plava i Gusinja, a one koji to budu odbili ubijani na licu mjesta. Formirani Kraljevski prijeki sud im je davao puna ovlašćenja, da bez prava žalbe osuđenima postupaju kako žele. Tako se nedužna krv nenaoružanog bošnjačko i albanskog stanovništva prosipala po duvarima kuća, po njivama i poljima…, a zene i djevojčice silovane i zlostavljane od tzv. oslobodioca - kako nazivaju ovu zločinačku brigadu. Pokazivali su crnogorski i srpski "heroji" čojstvo i na djecu u povojima i bešikama, bacajući ih s vrh santrača da prskaju po avlijskim kaldrmama, da ne izrastu u kakvog stasitog “Turcina” – kako su nas nazivali. Vojnički adet se svodio na krvavljenje bajoneta ili puške - ili u protivnom on nije bio vojnik. Zato i nije bilo začuđujuće od "oslobodioca" da ubijaju žene, pa se pamti slučaj Ambere (moje parabijace op. AM) i dvogodišnje joj kćerke Balje, koja joj je mrtvoj prilazila i probala da se nahrani sa njenih njedara.

Kraljevskim sudom je predsjedavao dotadašnji plavski mulla Hajro Bašić, pokrstio se u Balšu Balšića, nagrađen je činom majora i koji je u Prijekom vojnom sudu potpisivao većinu smrtnih presuda protov svojih sugrađana. Jedna od takvih je i presuda o strijeljanju jedanaestorice plavskih prvaka. Strijeljani su na Racini (po kazivanju starijih na ulazu u stadion FK “Jezero”). Prvi je bio čuveni mulla Sado Musić koji je bio kriv što je odbio da se pokrsti! Pljunuo je u šišak (crnogorsku kapu), izučio kelim i šehadet i čekao da mu katili sa pucnjem iz blizine presudi. Draža mu je bila smrt nego da se pokrsti. Za njim su stradali i hrabri sinovi i čela plavskoo-gusinjske kotline, koji nastradaše samo zato što su drukčiji: Emin i Ago Jakup-Ferovi, Šećo Ferović, Junuz i Hajro Nurov Omeragić, Mazo i Hako Hadžimušović, Osman-aga Bilalagin Šehović, Bećo Alimulić, Demo Marković kome je oficir prišao i onako vezanom s ostalima u konopce stavio šišak na glavi. Demo je stresao crnogorsku kapu s glave i zgazio je pod noge, krovoloci mu rekli: "Šteta je Markoviću da tvoja lijepa glava truhni sa ovim " pasjim" glavama”! Na sta mu je Demo odgovorio: "Šteta bi bila da i moja glava ne truhni sa ovim časnim glavama moje braće!"

Narod priveden silom i prestravljen na strijeljanje plavskih prvaka bio je prisiljen da tri puta viče: "Živio kralj", dok su plavski gazije vezani i ne bojeći se smrti uzvratili: "Cigani mu na odžak kovali!"
Tortura i smišljena ubistva su onda uzela maha. Ljudi su odvođeni u grupama, otprilike po 200; vodili bi ih na saslušanje ka Cetinju, a zapravo na Previji im je bio nepovrat! Danima je trajalo isto. Trijebljeni su najbolji sinovi plavsko-gusinjske ljuge, ubijana je mladost, ubijani su očevi i čvrsti bedemi din ul islama, kojima je bilo lakše časno umrijeti, nego li prihvatiti tuđu vjeru. A da su većinski znali gdje ih katili vode upamćen je slučaj hadži Hasa Radončića, koji je malehnom unuku dao džepni sahat govoreći mu: - "Čuvaj to sine jer babo se i onako neće vratiti".
Nekima je uspjelo da pobjegnu i spas nađu u Albaniji.


U New Yorku sa održane Komenoracije žrtvama genocida u Plavu i Gusinju


Krštenje je uzelo maha do te mjere, da je prema iskazu prote Ðorda Šekularca koji je rukovodio pokrštavanjem, u pravoslavnu vjeru prevedeno 12 500 muslimana (intervju sa Šekularcem objavila je beogradska “Politika”, dvanaest godina kasnije, 1924.g.). Gusinjski imam je pozvao ljude da se krste, vidjevši da se niko od ispitanika ne vraća. Zbog spašavanja naroda, on je prvi pristao, govoreći - vratit ćemo se islamu čim ova muka prođe.
A da bi bio pokršten musliman bio je prisiljen da napiše molbu, da "dobrovoljno" traži promjenu vjere i neophodno mu je bilo izmiriti dužnosnu taksu.
Pokršteni muslimani su pored promjene imena morali pridržavati pravoslavnih običaja, koji su praćeni na svakom koraku. Također određivan im je kum pravoslavne vjere, koji je imao zadatak pratiti njihovo ponašanje i da li se između sebe zovu pravoslavnim imenima. Muslimankama su na silu skidali feredže i naređeno im je bilo da jednom nedjeljno izlaze na begluke, gurajući ih u tzv "šareno kolo".

I to je trajalo sve dok nije ondašnji austrougarski konzul iz Prizrena obavijestio svoju vladu o ovim dešavanjim, jer je i albansko-katoličko stanovništvo bilo žrtva pokrštavanja (krštenje sa tri prsta, pri čemu su im dva bila odsijecana). Austrougarska vlada je intervenisala, pozivajući se na član 30. Berlinskog ugovora, kojim se Crna Gora obavezivala poštivati slobodu vjerskog opredjeljenja i imovinu muslimanskog stanovništva.

Nakon toga, knjaz Nikola koji se pravio da nije bioupoznat sa situacijom koja se odvijala na tek okupiranom teritoriju, donosi dekret sa kojim daje puno pravo svakom stanovniku u plavsko-gusinjskoj kotlini da se izjašnjava kako hoće I da se otvore džamije, koje su do tada bile zatvore. On se nije nadao da će se svi vratiti vjeri kojoj su pripadali - islamu. Sve su džamije bile pune. Sretni stanovnici što se mogu vratiti islamu, ispirali su i trljali ruke pijeskom gdje ih je pop vodicom prskao, do te mjere da bi im krv procurila na koži.

Kralj Kikola je pozvao Avra na razgovore kojem je nudio ministarsku poziciju samo da prihvati svu odgovornost na sebe, što je on odbio. Da bi u povratku od kralja Nikole Avro bio ubijen. Avrov brat je optužio kralja Nikolu da je kriv za njegovu smrt.

Dokle god je naše biće na marginama svog misaonog koncenzusa, bez poduhvata i analitički odrađenih projekata, dotle je i najlakše sa nama upravljati i proturati iskrivljene historijske a s tim u vezi i moralne činjenice, najčešće našim najmlađima, tj. učenicima kroz školstvo gdje se nažalost često upijalo i upija znanje sa pogrešnih izvora.

Mi Bošnjaci kao narod imamo pravo na saznanje o svojoj prošlosti, ne zbog osveta, jer mi doista želimo i pokazujemo normalan suživot i toleranciju sa svim komšijama, bez razlike na vjersku ili nacionalnu pripadnost, već zbog duga prema žrtvama koje nemamo prava zaboraviti.

(Autor je ovaj rad pročitao 13. oktobra u New Yorku na Komemoraciji žrtvama genocida u plavsko-gusinjskom kraju.)