
Iran između agresije i globalnog preslagivanja
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković Objavljeno: 03. Mar 2026. 14:03:39
Američko-izraelski agresija na I. R. Iran, koji je Pentagon nazvao operacijom “Epic Fury” (Epski bijes), otvorio je novo poglavlje svjetske nestabilnosti. U trenutku kada je svijet ionako opterećen ratom u Ukrajini i posljedicama razaranja Gaze, nova fronta prijeti da preraste u širi, možda i globalni sukob. U središtu odluke o napadu nalazi se predsjednik SAD-a Donald Trump, političar u poznim godinama, čiji stil odlučivanja mnogi opisuju kao impulsivan i nepredvidiv. Direktni saveznik u ovoj operaciji je izraelski premijer Benjamin Netanyahu, čija vlada već mjesecima vodi intenzivne vojne operacije u regionu i kojeg dobar dio svijeta naziva ovovremenim Hitlerom. Iran, se s druge strane, se brani od ničim izazvane agresije na suverenu državu. Evropsko kolebanje između opreza i svrstavanja. Reakcije u Evropi pokazuju duboku podijeljenost i politički pragmatizam. Francuski predsjednik Emmanuel Macron govorio je o “izbijanju rata” i zatražio hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a. Istovremeno, Pariz signalizira spremnost da zaštiti svoje interese i saveznike, uključujući i naglašavanje svoje nuklearne doktrine. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa izrazili su “duboku zabrinutost”, fokusirajući se na nuklearnu sigurnost i opasnost urušavanja režima neširenja oružja. Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas zauzela je oštriji ton prema Teheranu, podsjećajući na iranski balistički i nuklearni program. Velika Britanija pod vodstvom premijera Keir Starmer isprva je pokazivala suzdržanost, ali je potom omogućila logističku podršku kroz svoje baze. Baza na otoku Čagos, koji sada britanska vlada daje SAD-u na korištenje, što je u početku odbijala, posebno je važan kao čin dodvoravanja . To predstavlja značajan politički zaokret Londona. Ali, norveški ministar vanjskih poslova Espen Barth Eide otvoreno je doveo u pitanje zakonitost “preventivnih udara”, podsjećajući da međunarodno pravo zahtijeva postojanje neposredne prijetnje. Jedina evropska država koja je bez zadrške osudila invaziju jeste Španija, ostajući dosljedna svom ranijem kursu prema bliskoistočnim krizama. Balkan između principa i interesa. Balkan, kao i mnogo puta ranije, nije akter nego prostor refleksije tuđih interesa. Ovdje dominira politika prilagođavanja. Kosovo i Albanija su otvoreno podržale američku politiku vojnih udara po jednoj suverenoj državi. Obje zemlje slijede američku politiku i to bez rezerve. Za Kosovo je takvo pozicioniranje očekivano s obzirom na dugogodišnje oslanjanje na američku zaštitu. Albanija, pod vodstvom premijera Edi Rame, također se svrstava uz Washington, u kontekstu unutrašnjih političkih kalkulacija i regionalne dinamike. Hrvatska pokazuje duboku institucionalnu podijeljenost između predsjednika Republike, koji osuđuje izraelsko-američku intervenciju i Vlade koja je najdirektnije na američkoj strani. Srbija balansira između formalne potrebe da ne antagonizira Zapad i svoje tradicionalne bliskosti s Rusijom i Kinom, koje su osudile napad. Bosna i Hercegovina, zbog unutrašnje nestabilnosti i političkih tenzija, lavira. U entitetu Republika Srpska otvoreno se izražava ulizivačka podrška Trumpu, dok značajan dio javnosti u zemlji osuđuje intervenciju. Rusija i Kina - osuda bez konfrontacije. Rusija je američko-izraelsku akciju nazvala “unaprijed planiranom agresijom” i upozorila na opasnost regionalne katastrofe. Kina je pozvala na momentalni prekid vojnih operacija i poštivanje teritorijalnog integriteta Irana. Ipak, obje sile zasad ostaju na nivou diplomatskih poruka, bez direktne vojne uključenosti. Peking posebno balansira između strateškog partnerstva s Iranom i složenih odnosa sa SAD-om, dok ukrajinski predsjednik Zelenski nudi slanje ukrajinskih stručnjaka na Bliski istok, za borbu protiv dronova ali pod uslovom da Rusija pristane na privremeno primirje u Ukrajini. Sve to pokazuje da ona razumije logiku moći: bez američke podrške nema održivog otpora Rusiji. Ovaj potez ima snažnu simboličku i političku dimenziju: potvrđivanje lojalnosti Washingtonu u trenutku kada Ukrajina zavisi od američke podrške. Turska, kao važna islamska zemlje, nije dozvolila korištenje svojih baza za napade, dok je Saudijska Arabija osudila iranske odmazde prema arapskim državama i stavila svoje kapacitete na raspolaganje saveznicima. U Bahreinu je pogođena baza Juffair, ključna za američku Petu flotu, čime sukob poprimio dimenziju direktnog regionalnog sudara. Protesti u New Yorku, Los Angelesu i Bostonu pokazuju da unutar SAD-a ne postoji jedinstvo oko ovog rata. Historijski gledano (Vijetnam) produženi rat bez jasnog cilja slabi administraciju. Ako se sukob produži – politička stabilnost u Washingtonu može postati faktor jednako važan kao vojni razvoj događaja. Iran kao žilav protivnik. Iran se pokazuje kao izuzetno otporan protivnik. Uprkos tehnološkoj i vojnoj nadmoći SAD i Izraela, Teheran demonstrira sposobnost uzvrata kroz raketne i dron napade širom regije. Više od 500 poginulih u dosadašnjim udarima govori o razmjerama sukoba. Rat više nije samo regionalni obračun. On je test globalnog poretka, međunarodnog prava i granica sile. Ukoliko se diplomatski kanali hitno ne otvore, svijet bi se mogao naći na ivici sukoba koji nadilazi Bliski istok. A tada posljedice više neće birati strane. |