Ideološki izvor svih zločina, počinjenih tokom srpsko-crnogorske agresije devedesetih prošlog vijeka na Bosnu i Hercegovinu, nalazi se u djelima povećeg broja književnika, kojima prednjače Ivo i Njegoš. Ta djela su – gle čuda! – u našoj obaveznoj školskoj lektiri. Tipičan primjer sinergije naučene teorije i zločinačkog razbojništva je slučaj otmice na vozu 671 „Lovćen“ u Štrpcima, 27. 2. 1993. godine.
Savremenici tog bestijalnog čina, koji se tada nismo nalazili u Bosni i Hercegovini, često se pitamo – gdje smo bili toga dana. Šta li smo radili. Šta smo radili dok su se Srbija i Crna Gora divljački i krvožedno okomile na „muslimanski narod, koji neće moći da se odbrani, ako ovdje dođe do rata“. Sjećamo se tih zločinačkih riječi monstruma sa Pala, koji je znao da je „i na ovo došao red“, o čemu je Ivo sanjao. Šta smo mogli uraditi?

Velika većina nas se ponašala poput putnika „prave vjere“ na „Lovćenu“ 671, februara 1993: ćuteći, pognute glave, brinući svoje svakodnevne brige, čekali smo da se zločinci do iznemoglosti napiju turske krvi i da pakao stane.

Pojedini intelektualci su pisali peticije i na druge načine pokušavali probuditi svjetsku svijest, koja je inače bila identična putnicima „prave vjere“, sa „Lovćena“ 671.
Sveopšti stav tadašnje posmatračke javnosti bi se mogao svesti na floskulu – to nije naša stvar.
Često se također pitamo – šta su u to zlo vrijeme radili književnici.
Nakon ovog pitanja sjećamo se zajapurenih ratnih huškača, koji su oživjeli Ivine i Njegoševe ideje po pitanju muslimana, šta s njima kad se ukaže prilika. A prilika se ukazala: slavna JNA se preobukla: partizanske uniforme je odbacila i obukla srpske. Pir je mogao početi.
Bjelopoljski književnik je prostodušno objasnio čime je bio obuzet kobnih dana.

Foto: FB

Čitajući njegovu ispovijest ne možemo se oteti utisku da se radi o hedonisti visokog ranga, koji se često družio sa žestokim momcima i djevojkama. Carpe diem, rekli bi stari Rimljani, mladost – ludost, kažemo mi Balkanci. Nema rata koji nije prošao, i ovaj će. Ko sam ja da upravljam istorijskim tokovima.

Prihvatljivo je, dakle, njegovo tadašnje i današnje poimanje stvarnosti, osim jedne stvari, oko koje mu se obraćam prijateljski i kolegijalno, kratko i sažeto, kao pisac piscu:
Dino, bre, književniče! Da nisi književnik, nakon čitanja tvoje ispovijesti vezane za zločin u Štrpcima, rekao bih – oprosti mu, Bože, ne zna šta radi. Dino, pjesniče, kako bre možeš citirati Njegoša u kontekstu zločina u Štrpcima!? Pa, Dino junače, kao odličan književnik znaš da su štrbački zločinci, zadojeni Njegoševim i Andrićevim postulatima; radili ono za čim su pomenuta dvojica žudila. Kad te prođe bijes zbog mog komentara, evo ti citat iz Andrićevog romana Na Drini ćuprija. Predlažem ti da trijezan pažljivo pročitaš i nepristrano sam sebi objasniš o čemu se tu radi.
„U takvom trenutku kad i najobičnije stvari mogu da imaju izgled priviđenja, punih veličine, straha i naročitog značenja, pojaviše se prvi užički muhadžiri na mostu. Muškarci su većinom išli pešice, prašni i pogruženi, a na sitnim konjima klatile su se umotane i zabuljene žene ili nejaka deca, uvezana među denjkovima ili na sanducima. Poneki ugledniji čovek jaše na boljem konju, ali nekim pogrebnim kasom i oborene glave, tako da još više odaje nesreću koja ih je ovde doterala. Ima ih koji na konopčiću vode jednu kozu. Neki nose jagnje u naručju. Svi ćute, čak ni deca ne plaču. Čuje se samo bat konjskih kopita i ljudskih koraka i jednolično kloparanje bakrenih i drvenih predmeta na pretovarenim konjima.

Pojava tog premorenog i raskućenog sveta ugasi odjednom živost na kapiji. Stariji ostadoše na kamenim klupama. Mlađi poustajaše i napraviše sa obe strane kapije živ zid; između njih je prolazila povorka. Neki od kasabalija samo su saučesno gledali u muhadžire i ćutali, drugi su im nazivali merhaba i pokušavali da ih zadrže i ponude čime, ali se oni nisu ni obazirali na ponude i jedva su odgovarali na pozdrave. Samo su grabili da za vida stignu na konak na Okolištima. Bilo ih je u svemu oko sto i dvadeset porodica. Preko sto porodica odlazi u Sarajevo, gde ima izgleda da će biti smešteni, a petnaestak ostaje ovde u kasabi; to su većinom oni koji ovde imaju nekog svoga. Jedan jedini od tih premorenih ljudi, po izgledu neki siromah, inokosan čovek, zastade za trenutak na kapiji, napi se obilno vode i primi ponuđenu cigaru. Bio je sav beo od drumske prašine, oči su mu sjale kao u groznici, a pogled nije mogao da se zaustavi na jednom predmetu. Odbijajući žudno dimove, kružio je oko sebe onim sjajnim, neprijatnim pogledom, ne odgovarajući ništa na bojažljiva i učtiva pitanja pojedinaca. On samo otra duge brkove, zahvali kratko, i sa gorčinom koju u čoveku ostavljaju zamor i osećanje napuštenosti, prozbori nekoliko reči, gledajući ih sve odjednom onim pogledom koji ne vidi.

— Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.“
Dino, prijatelju, ne daj se!