Poštovani moj nastavniče Rasime,
Danas, kada se od tebe opraštamo, dužnost mi je, ali i čast, da to mogu učiniti u ime mještana naše rodne Varoške Rijeke. Bio si njen prvi hrast, budući da si bio prvi nastavnik matematike u osmogodišnjoj školi Bužim i čovjek zbog kojeg sam ja zavolio matematiku. Jer, kod tebe je i u bukvalnom smislu vrijedila ona Ajnštajnova „da u rukama dobrog majstora i najsloženija stvar biva vrlo jednostavna“. Upravo tako si ti radio, predavajući nam najteži predmet. Pri tome si bio blag, ali dosljedan u radu, tako da nije čudno da smo svojevremeno mi, učenici osmog razreda iz Bužima, osvojili prvo mjesto iz matematike na regionalnom takmičenju u Bihaću. Iako nas je u osmom razredu bilo svega 22, naša ekipa bila je ubjedljivo prva. To sigurno ne bi mogli ostvariti da nije bilo tvoga kvalitetnog rada i vjerovanja u naše mogućnosti i želje da težimo ka centru, a ne ka periferiji.

Dragi moj Nastavniče, razgovarali smo dok si ležao u bolnici u Bihaću. Zadnji put kada sam te nazvao, pustio sam da čuješ tvoju najomiljeniju pjesmu „O djevojko pod brdom“. To sam učinio smišljeno, da čujem tvoju reakciju i stanje tvoga duha. I kada sam shvatio da te ova pjesma nije dirnula, bilo mi je jasno da je ishod tvoje borbe s bolešću krajnje neizvjestan i da ne sluti na dobro. Nažalost, to se i obistinilo.

I danas kažem: sretan sam jer sam bio mali učenik velikog nastavnika, naučivši od tebe da se napamet ne mogu naučiti matematika i ljubav, s obzirom da smo svi mi u njima u prvom razredu osnovne škole. Znajući da je znanje moć, Rasim je dobro znao da nam se vraća samo ono što smo drugima dali i da na ovom svijetu nema zaštite od prolaznosti. Ti si bio plemenit, velikodušan i miran čovjek koji nikada nije sumnjao u svoju ljudskost, u svoju vjeru i u svoju Krajinu. Znao si da je dobro biti plemenit, a bolje učiti druge da budu još plemenitiji.

Tvoj život bio je onakav kako su ga oblikovale tvoje misli, odnosno volio si, što bi rekao veliki Meša Selimović, „da budeš svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim si samo ti mogao proći“. S obzirom da će nam svima suditi vrijeme i dragi Bog, za tebe se s pravom može reći da je jedina nagrada za vrlinu, sama vrlina koju si ti nesumljivo imao. Cijena tvoje valičine bila je odgovornost, prvenstveno prema nama, tvojim učenicima, koje si podsticao da budu najbolji i da ne dopuštaju inferiornost prema bilo kom. Zato, u ime stotina tvojih učenika, danas, kada odlažiš na drugi, bolji svijet, iskreno te žalimo kao čovjeka, želimo da ti dragi Bog podari dženet i laku bosansku zemlju. Amin!

U Bos. Krupi, 25.2.2026.

Husein Muratović