U susret još jednoj godišnjici zločina u Štrpcima, dužnost je podsjetiti ne samo na same izvršioce, već i na institucionalni okvir u kojem je taj zločin bio moguć. Kao pravni zastupnik oštećenih porodica u postupku vođenom pred Višim sudom u Bijelom Polju protiv jednog od neposrednih izvršilaca, imao sam priliku da sagledam i sudsku i vansudsku dimenziju ovog slučaja. Ono što je ostalo izvan optužnica jednako je važno kao i ono što je u njima dokazano.

Institucionalni kontekst i vertikala odgovornosti
Zločin u Štrpcima nije bio izolovan incident, već događaj koji se odvijao u okviru jasno definisanih institucionalnih uloga i – što je još važnije – institucionalne tolerancije. Putnički voz Beograd–Bar imao je policijsku pratnju i prisustvo željezničkog osoblja, čija je dužnost bila nadzor bezbjednosti putnika. Sudski je utvrđeno da policijski službenici nijesu spriječili ulazak naoružane grupe u voz, niti su intervenisali kada su putnici selektivno izvedeni. Željezničko osoblje ostalo je pasivno, bez krivične odgovornosti.

Selekcija putnika bila je brza i precizna, što ukazuje na prethodno znanje i plansku organizaciju. U svjedočkim iskazima pominjano je i ime Vladimira Matovića, savjetnika tadašnjeg predsjednika Dobrice Ćosića, viđenog na prostoru Glavne željezničke stanice u Beogradu. Njegovo prisustvo nije pravno potvrđeno optužnicama, ali ostaje dio javnog i svjedočkog diskursa, koji upućuje na moguće veze sa političkim vrhom – veze koje pravosuđe nikada nije ispitalo.

Analiza vertikale odgovornosti pokazuje jasnu razliku između procesuiranih izvršilaca – Gojko Lukić, Duško Vasiljević, Ljubiša Vasiljević, Dragana Đekić i drugih – i institucionalnog i političkog nivoa, koji je ostao van domašaja pravde. Štrpci su tako postali paradigma mjesta na kojem izvršilačka odgovornost postoji, ali šira institucionalna i politička dimenzija ostaje nerazjašnjena.

Upravo zbog toga još tada, podnio sam krivičnu prijavu protiv više visokih vojnih, policijskih i političkih funkcionera tadašnje SRJ i Republike Srbije, uključujući i Milana Lukića, vođu „Osvetnika“, Životu Panića, Milana Panića, Dragoljuba Ojdanića, Jovicu Stanišića, Slobodana Miloševića i druge. Prijava je zasnovana na dokumentaciji i službenim informacijama koje su, prema navodima, ukazivale da su nadležni organi raspolagali saznanjima o planiranim i ranijim otmicama putnika u stanici Štrpci, uključujući i događaje od 12. februara 1993. godine.

Prema toj prijavi, nadležni su, iako upoznati sa bezbjednosnim procjenama i informacijama o zadržavanju vozova i odvođenju putnika, propustili da preduzmu radnje iz svoje nadležnosti kako bi spriječili otmicu civila Bošnjačke nacionalnosti iz voza broj 671, koji je 27. februara 1993. godine saobraćao na relaciji Beograd–Bar. U 15.54 sati, iz voza su nasilno izvedeni i potom ubijeni putnici čija su imena danas trajni podsjetnik na obavezu pamćenja.

Krivična prijava do danas nije rezultirala tužilačkom odlukom.

Ako se postavlja pitanje da li jedan narod ili država mogu nositi epitet „zločinački“, odgovor mora biti jasan: krivica je uvijek individualna. Međutim, odgovornost – posebno u slučaju Štrbaca – ima i kolektivnu dimenziju, jer podrazumijeva sistem, ambijent i institucionalno ćutanje bez kojih zločin ne bi bio moguć.

Štrpci – kontinuitet jednog zla
Zločin u Štrpcima nije se dogodio zato što je rat bio surov, već zato što je dugo pripreman. Prije nego što je voz zaustavljen, bila je zaustavljena savjest. Prije nego što su ljudi izvedeni iz vagona, bili su izvedeni iz zajednice – u jeziku, u percepciji, u načinu na koji su označavani.

Nasilje ne počinje pucnjem. Počinje onog trenutka kada se čovjek prestane imenovati kao čovjek. Kada ime postane sumnjivo, a vjera dovoljan dokaz krivice. U takvom poretku zločin nije izuzetak, već logičan ishod.

Sandžak je decenijama živio u procesu tihog izdvajanja. Ne uvijek kroz otvorenu represiju, ali stalno kroz poruku da je drugačiji, ruban i zamjenjiv. Prostor u kojem se identitet trpi, ali se ne prihvata, uvijek je prostor u kojem je nasilje moguće. U takvim sredinama zločin ne dolazi naglo – on sazrijeva.

Ljudi iz voza nijesu izabrani slučajno. Oni su prepoznati. Njihova imena i prezimena bila su dovoljna. U tom trenutku nijesu bili putnici, već oznake. A tamo gdje oznaka zamijeni lice, smrt postaje tehničko pitanje.

Zato Štrpci ne mogu biti shvaćeni kao incident. Incident je ono što odstupa od pravila. Štrpci su se uklopili u obrazac. Bili su završni čin dugog procesa u kojem je zlo godinama učeno, opravdavano i prešućivano.

Ko Štrpce vidi kao slučajnost, traži mir u zaboravu.
Ko ih vidi kao posljedicu, preuzima obavezu pamćenja.

---

(Iz rukopisa knjige „Štrpci – zločin i proces”)
Velija Murić, adv. – izvr. dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava i Sloboda

---